Sjećate se onog zlatnog pravila koje su nam roditelji stalno ponavljali kada smo bili mali?

Ne pričaj sa strancima!

Kao djeca smo nestašni i ne znamo još zašto nam roditelji to govore pa svejedno pričamo s nekime tko nam se obrati.

Neki ljudi ulaze u tvoj život da ostanu ili da ti budu lekcija. Čovjek se gorko opeče kada se previše veže. Previše očekuje i silno voli, ali se teško razočara kada ga napuste.

Teško ti bude kada shvatiš da sva tvoja vjera u nekoga koga istinski voliš padne u zaborav. Kada ta osoba više nema poštovanja prema tebi, a kamoli vašim uspomenama i namjerno čini stvari kako bi te povrijedila.

Ti to nisi zaslužio... jer izdaja je jedan od gorih oblika duševne boli. Izdaja od osobe koju voliš, bio to ljubavnik ili prijatelj. Njihovo pravo lice nas natjera da se vežemo manje i ne vjerujemo više.

Kao djevojčica od 7 godina, našla sam se izgubljena u velikoj šumi koju sada znam kao svoj dlan. Tamo sam se susrela sa nepoznatom staricom koju nikada u svome selu nisam vidjela.

Iako je nisam poznavala i nisam smjela pričati s njom, ona me naučila najvrijedniju lekciju mome životu.

A to je teklo ovako...

Natrag u sretnija vremena...

„Zeko! Zeko!" Maleno bijelo klupko trči sve dublje u šumu, a ja za njim.

Provlačio se kroz grmlje i mene kompletno odvodio s pravoga puta. Trčala sam i trčala, no njega sam polako gubila iz vida.

Zastanem nasred šume i gledam oko sebe dok mi srce nenormalno brzo tuče. „Zeko! Zeko, gdje si?!"

Suze su mi se sakupljale u očima dok sam osjećala strah u svakoj koščici svoga tijela. „BABA!" počela sam se plačljivo derati dok sam se okretala oko sebe. „BABA! BABA, GDJE SI?!" suze na licu mome su natapale jedna drugu jer nisam znala kuda idem ili hoću li naći put natrag.

Micala sam grane sa svoga puta dok sam iz svega glasa vikala za svojom babom.

„Zeko, jesi tu?" upitam kada začujem šum vode iza grmlja.

Prođem kroz grmlje i ugledam jedan veliki vodopad kako teče i šumu oko njega koja mu služi kao sklonište jer ovo bio jedini vidljivi put za ulazak i izlazak.

Sve izgledalo magično kao iz bajke. Nevjerojatno i prekrasno.

Spustim se dolje do stijena i ugledam staricu kako sjedi na jednome kamenu, a oko nje su razne životinjice, uključujući i malenoga zeku.

Potrčim prema zeki i bacam se na travu pored njega.

„Koga li si nam to doveo, Tupko?", mili staričin glas upita.

Podignem glavu prema njoj i ugledam njeno naborano lice s kestenjastim očima koja me promatraju. „Ja sam Rania. Izgubila sam se u šumi i ne znam kako doći do svoje babe."

Starica se blago nasmije i pogleda u zeku. „Joj, Tupko. Opet si doveo jednu djevojčicu ovdje, samo što je Rania ušla unutra, a ostale su došle do grmlja."

Zbunjeno gledam u staricu koja priča sa zecom i izgleda kao da od njega traži odgovor. Starica skrene pogled s zeca, na mene. „I, što ćemo sada s njom? Moramo je odvesti kući."

„Ne! Ne bi još kući. Ja bi ostala ovdje s vama."

„Zašto?" upita me.

„Jer je ovdje lijepo i ima puno životinja i ovaj veliki vodopad."

„Hm..." promrmlja sebi u bradu i pogleda prema vodopadu. „Što kažeš da ti ispričam priču vodopadu?"

„MOŽE!" viknem sretna jer obožavam priče. Legnem na travu te se naslonim rukama.

„Jednom davno postojala je dobra kraljica koja je živjela u svome dvoru. Narod ju je volio, a i ona svoj narod. Bila je stalno u gradu, družila se sa svima, pomagala nemoćnima i siromašnima, gradila kuće beskućnicima i školovala svu djecu, uključujući i curice. U njihovom kraljevstvo nije bilo ni jedne zle duše. Jednog dana je kraljica odlučila sama otići na rijeku po vodu jer nikada tamo nije bila. U susret je naišao jedan mladić, hrabri vitez koji je došao služiti kraljici, no nije znao da priča s njom jer je bila odjevena u seljanku. Kasnije je shvatio da je ona kraljica kada je došao u njezin dvorac. Kraljica se silno zaljubila u njega, ali i on u nju. Provodili su dane u ljubavi, zajedno pomagali drugima.

No, njihova sreća nije dugo trajala jer je zao narod iz drugih kraljevastva počeo napadati njeno kraljevstvo zbog toga što je kraljica imala najljepše zlato na svijetu. Njen dragi je morao poći kako bi obranio kraljicu. Ona nije htjela da ide, ali je znala da je to njegova dužnost. Kraljica se teška srca pozdravila sa svojom ljubavi i on je otišao. Bitka je trajala, a kraljica je čekala. Čekala je svog ljubljenog da joj se vrati.

Jednog dana, kraljica je dobila pismo da njega više nema, no ona je odbijala povjerovati u to. Znala je da to nije istina jer joj je obećao da će biti ponovno skupa, da će joj se vratiti na ovom ili drugom svijetu. Kraljica se toga obećanja čvrsto držala i u njega vjerovala. No, bila je usamljena i tužna, u tišini zvjezdane noći ispuštala je suze u ime njihove ljubavi. Te su se suze pretvorile u prekrasni vodopad koji ovdje teče. Kraljica je na njenom zadnju izdahu rekla narodu da ne plače za njom jer se napokon vraća svome dragom. Oni su zauvijek bili skupa i ovaj vodopad teče kao izvor njihove ljubavi. Kao simbol vječne ljubavi."

„Gdje su oni sada?"

„Sada su zajedno i žive svoju vječnu ljubav na drugome svijetu."

„A, gdje je taj drugi svijet?"

Starica me milo pogleda te podigne glavu prema nebu. „Tamo gore."

Podignem svoju glavu i nasmijem joj se. „Smiješna si. Pa, ne mogu ljudi živjeti na nebu. Tamo lete ptice i nemaju gdje stati. Na nebu su samo oblaci."

„Istina je, Rania. Drugi svijet je drugačiji od našeg. Tamo nema zlata i srebra, tamo su svi sretni i nema zla."

„Je li tebe netko čeka tamo?"

„Da. Čeka me moj ljubljeni," tužno izgovori dok gleda u mene.

„A, zašto si ti onda ovdje? Zašto nisi s njim?"

„Zato što još naše vrijeme nije došlo. Trebam ga još malo pričekati."

„Smijem li ja čekati s tobom?"

„Naravno da smiješ, dušo. Obećaj mi da ćeš dolaziti ovamo svaki dan i čuvati ovo mjesto kao naše. Nećeš nikome reći"

„Obećajem."

~~~

Na svoj 8. rođendan jedina želja mi je bila da ga provedem sa staricom iz šume, slušajući njene priče.

Vrijeme se bilo gubilo u njenim pričama i savjetima. Naučila sam da se život dogodi i da neće čovjek uvijek biti sretan. Da postoji bol i patnja kao i zli ljudi. Svaki dan je pričala nove stvari, no uz nju sam naučila da prava ljubav zna čekati i da ako nas razdvoje na ovome svijetu, spojiti će nas u drugom. Rekla mi je da ne budem ponosna i tvrdoglava, nego samilosna i oproštajna, ali da ne budem budala.

Tu lekciju je pokazala kroz svoju priču.

~~~

„Koju priču ćeš mi danas ispričati?" upitam je te sjednem pored malenih bijelih zečeva.

Milo me pogleda te izgovori.„Priču o povrijeđenoj djevojci."

„Što joj se dogodilo?", znatiželjno upitam.

„Sačekaj pa ćeš saznati."

„Ali, zašto je bila povrijeđena?"

„Zato što je morala naučiti kako biti sama," reče te me pogleda i potapša svoje krilo. „Dođi." Dođem do nje i naslonim glavu na njenu crnu haljinu te ona polako počne svim prstima prolaziti kroz moju kosu.

"Bila je povrijeđena jer se izdali prijatelji. Reci mi, Rania, tko su tvoji najbolji prijatelji?"

„Sayra, Hayrudin i Neyra."

„Ti njih jako voliš, je li tako?"

„Da."

„I učinila bi sve za njih?"

„Bi."

„A što bi napravila kada bi ti okrenuli leđa?"

„Bila bih jako tužna jer ih puno volim."

„Tako je i ta djevojka puno voljela svoje prijatelje. Uvijek im je čuvala leđa, slušala kada su imali problem, davala im je savjete kada nisu znali što da čine i nasmijavala ih kada su bili tužni. Strašno se vezala za njih, otvorila im svoje rane i u njima vidjela najbolje osobe na svijetu."

„Što je pošlo po krivu?"

„Kao i svakom prijateljstvu, došlo je do svađe, ona sama protiv njih tri. Svađa je bila besmislena, no brzo se zaboravila, pomirila se sa dvije, ali sa jednom nije. No, djevojka je morala otići na put i sve je bilo u redu dok se ona nije vratila. Počele su je ignorirati, izbjegavati i to ju je jako povrijedilo jer na početku nije znala zašto, ali je ubrzo shvatila. Djevojka je htjela popraviti situaciju, ali je saznala što su joj sve radile iza leđa. Ogovarale je, krivile za sve, opisivale je kao bezosjećajno stvorenje. Zbog toga je djevojci pao težak kamen na srce. Plakala je u tišini svoje sobe, kada nitko nije gledao jer ih je silno voljela i boljelo ju je to.

Iako je ona saznala istinu one su nastavile govoriti loše o njoj i time su joj postepeno zadavale udarce zbog kojih je padala na još niže dno. Djevojka je bila za rođendan poklonila prijateljici vrijednu narukvicu koju je stalno bila nosila, no ta prijateljica je njoj iz pakosti vratila narukvicu, ali djevojka nije htjela prihvatiti ju natrag. Narukvica je bila bačena negdje, slomljena i djevojka ju je podigla i uzela. To je bio posljednji udarac, djevojka više nije mogla podnijeti tjeskobu koju je osjećala iznutra i počela je polako piti. Htjela je pobjeći od same sebe jer je postalo preteško. Ona je njih voljela kao nikoga do sad.

Djevojka je imala svako pravo o njima govoriti loše stvari, braniti se od laži koje su širile drugima, no ona je šutjela. Nije rekla ni riječi. Ne zato što je bila kriva već zato što ih je previše voljela. Uvijek se lakše boriti u grupi nego sam. Zato je djevojka morala naučiti kako biti sama, bez njih u svojem životu jer su joj one značile. Ona se silno htjela pomiriti s njima, učiniti sve što je potrebno da se stvari vrati na staro jer je živjela za njihove uspomene. No, znala je da to nije moguće jer su neke stvari neoprostive. Povjerenje koje se stvorilo je bilo slomljeno u tisuću komadića. Djevojka je znala da treba proći vrijeme kako bi prihvatila da je kraj između njih. Znala je da će ostati tu u srcu sve dok joj na kraju ne postane svejedno i tek tada će moći da zbilja nastavi svoj život."

„Zašto su one bile tako zločeste prema njoj?"

„Zato što su bile ohole i sebične. Nisu shvatile koliko postupci mogu povrijediti nekoga. Toliko su bile zaslijepljene gorčinom koju su nosile u sebi da nisu ni vidjele svoje greške."

„Ali, zašto se nije branila?"

„Jer nije imala razlog da se opravdava nekome kome je bilo lakše da osuđuje. Svi su osuđivali tu djevojku, a nisu znali njezinu stranu priče. Uvijek se lakše boriti u grupi nego sam, zato je djevojci bilo najteže. Bila je sama protiv svih. Zbog njih se više ni za koga nije vezala jer nije htjela ponovo da pati, da se ponovno razočara u ljude, da je ponovno razočara osoba koju silno voli. Ona je znala što znači biti prijatelj i tom je lekcijom naučila da doista djela viču glasnije nego riječi."

„Što je sada s tom djevojkom?"

„Bori se. Bori se da postane bolja i drugačija osoba. No, nije bilo teže stvari za nju koju je morala napraviti nego kada je shvatila da mora pustiti konopce prošlosti. Zato, Rania... znaj koliko vrijediš i kada ti osoba pokaže pravo lice, vjeruj mu jer tada pokazuje kakva je osoba zapravo."

„Ona je najjača od svih njih, je li tako?"

„Je, zato što je naučila kako se boriti sama i pustiti osobe iz svoga života. Bolja je osoba jer ih nije povrijedila ni na koji način kao što su one nju. Mogla im je vratiti, ali nije jer ima poštovanja prema uspomenama koje su stekli. Dok su one njih odbacile kao da nisu ni postojale."

„Što ako se jednoga dana njoj one hoće ispričati i izgladiti stvari?"

„Djevojka će im oprostiti, ali ih neće prihvatiti ponovno kao prijatelje. Jer koliko god one nju povrijedile ona će im oprostiti, ali će imati samopoštovanje prema samoj sebi i neće ih prihvatiti. Zato, Rania... uvijek budi dobar čovjek i opraštaj drugima, ali nemoj biti budala, misleći da se ljudi mijenjaju jer vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada."

~~~

Dala mi je najvrijednije lekcije u životu i svakim danom me učila nešto novo sve dok i njen dan na kraju nije došao.

~~~

„Došla sam! Gdje si?!", šetam uokolo i tražim staricu.

Ne vidim je.

„Ranija, tu sam," vidim je kod vodopada kako stoji. Dođem do vodopada i stanem pored nje. „Zašto stojiš? Znaš da ti je teško hodati, dođi da sjedneš negdje."

„Ne, Rania," kaže i ja je zbunjeno pogledam. „Vrijeme je, Rania. Došlo je moje vrijeme."

„Molim?"

„Dolazim mu, dolazim svom ljubljenom. Napokon ćemo biti zajedno."

„Odlaziš?", tužno upitam na što ona pogleda prema meni.

„Nemoj biti tužna jer sam ja sretna. Sretna sam jer mu dolazim."

„Ali, s kime ću onda ja razgovarati kada ti odeš, tko će me učiti i davati mi savjete?"

„Sjeti se Kraljice, Rania. Ona je živjela za svoj narod, ali njeno srce je bilo negdje drugdje. Ja sam zadnjih par godina ustajala iz kreveta radi tebe jer si mi unosila sreću u život, ali moje srce je kucalo za mojim ljubljenim."

Pognem glavu od tuge te me ona uhvati za bradu i preusmjeri mi oči na nju. „Zapamti, uvijek budi dobar čovjek, praštaj, ljubi i kada god budeš tužna i tražiš moj savjet pogledaj prema nebu i tamo ćeš me naći. Hvala ti na uspomenama koje si mi dala. Kako bi me se uvijek sjećala, ostavljam ti nešto."

„Što?" začuđeno je pogledam i ona iz svoje crne haljine izvadi malenu bočicu ispunjenu do pola prozirnom tekućinom.

„Uzmi." kaže i stavi mi ju u ruke te moj dlan pokrije svojim. „Ovo su kraljičine suze koje će te štititi i dovesti do prave ljubavi. Ostavljam ti naše mjesto da ga pokažeš samo onome koji ti natjera srce da preskoči otkucaj i zbog kojega osjećaš strah u tijelu da ga ne izgubiš.

~~~

To su bile zadnje riječi koje mi ikada uputila. Biti ću joj zahvalna do kraja svog života na svemu što me je ikada naučila.

------------------------

@VICAKEEE

https://aztruyen.top/tac-gia/VICAKEEE