Znao je da sniježna olujna mećava nikako nije bila dobar znak. Ali ko je mogao da zaustavi njegovog psa Bruna koji je potrčao za bijelom mačkom iz hotela ''La Fattoressa'' baš u trenutku kada je bračni par Di Alberto uzimao ključeve zadnje slobodne sobe. Nije ni slutio da se između kofera nalazi njihova mačka koja je glasno mjauknula i samim tim upala u nevolju. Bruno je bio veoma miran pas, mada i mali znak da se oko njega u blizini nalazi mačke, jednostavno je u njegovoj prirodi bilo da se baci u trčanje za njom.

Damiano je to naslutio i sada mu nije preostalo ništa drugo nego da vrati jadnu mačku vlasnicima a svog psa po ko zna koji put stavi u kaznu. Posao u hotelu ''La Fattoressa'' mu je bio sve a on je bio pomoćni radnik. Radio je sve i nikada se nije bunio na količinu zadataka. Nekada bi znao da radi i prvu i drugu smjenu, često bi konobarisao, donosio kofere na željene spratove ili radio na recepciji. Ostale kolege su imale svoju porodicu, svoje supruge i dijecu, a on je zadnjih pet godina imao samo Bruna, koji ga je po ko zna koji put uvalio u nevolju.

Snijeg pomiješan sa hladnom kišom neprestano je padao, vjetar je udarao na sve strane a grane na drveću su se povijela na drugu stranu. U brzini uspio je samo da obuče jaknu i da se baci u potjeru. Hodao je i hodao ali imao je utisak da je na istom mjestu. Noć se spustila a pred njim se snijeg prostirao. Ulične lampe su malo obasijavale i sve se svelo na samo još jedan pokušaj, a to je da doziva svog psa.

''Bruno.'' Damiano je ponovio više puta ali bezuspiješno. Potražio je mobilni telefon u džepu mada je bilo potrebno vrijeme da se na njemu lokacija očita. ''Divno. Izgubio sam psa sa mačkom, a izgleda da sam se i sam izgubio.'' Prstima je prošao kroz svoju crnu kosu. Ali nije bilo sve kao što izgleda. U svemu tome, jedno klupko dlaka mu je trčalo u susret. Nadao se, molio je Boga da je to bio njegov pas. I odmah je odahnuo kada se haski našao oko njega mazeći se od njegove noge.

''Znaš da bi trebao druže zbog ovog da budeš u kazni. Hmm.'' Pomazio je njegovu glavu a pas je zahvalno zalajao i ispustio iz kandži zuba crveni šal. ''Gdje si ovo pronašao?'' Damiano je uzeo šal iz snijega i sa zanimanjem posmatrao čas u njega čas u psa. Ali Bruno je veselo zalajao, i ponovo počeo da trči po snijegu. '' A ne, nećeš mi ponovo pobijeći.'' Damianu nije preostalo ništa drugo nego da se baci u potjeru. Koračao je po dubokom snijegu a šal je prebacio oko vrata. Miris jasmina i cvijeta narandže mu se uvuče u nosnice i to ga vrati u jedno srećno vrijeme taman pred Božić. Odavno nije osjetio ništa slično tome a ova ga uspomena do srži prodrma.

Bruno se zaustavio na istom mjestu gdje je istrčao iz hotela. Pored automobila koji je zastao u snijegu. Mada od putnika samo je mlada dama bila ljubazna prema njemu, čak ga je i pomazila a on joj je zauzvrat polizao licu dok se ona nasmijala. Ali njen saputnik nije dijelio isto mišljenje i bio je mnogo mrzovoljan.

''Bruno, moraš da prestaneš da mi to radiš? Više nemam snage da te pratim u stopu.'' Zadihani Damiano je stigao do automobila gdje se njegov pas nalazio.

''Prokleta džukela se vratila. Samo da imam signala prvo bi pozvao azil a tek onda šlep službu za pomoć na putu. Makni ga od mene, ne želim da zaradim buhe.'' Muški mrzovoljni glas se proderao a Damiano se okrenuo u njegovom pravcu. Ali kada su se njegove oči susrele sa putnikom koji je zapao u snijegu, Damiano je zanijemio. Pred njim je stajao čovjek koji je odgovoran za svu nesreću koja ga je mogla zadesiti. Zar se sudbina ovako poigrava sa njim, mislio je Damiano.

''Benetto Grecco.'' Ipak je Damiano sa stavom izgovorio njegovo ime.

Benetto je samo zurio u Damianovu pojavu ali nije ništa progovorio. Mada jedna dijevojka je omela njihovu tišinu tako što se ponovo okliznula i pala u snijeg. Zanemario je Benetta dok je prolazio kraj njega i spuštao se do dijevojke koja je glasno pala na zadnjicu. ''Gospođice, nadam se da ste dobro.'' Nije joj mogao vidjeti lice u potpunosti jer je kosa veći dio sakrila a ostatak je činio snijeg. Podigao je njene noge desnom rukom a lijevom se oslonio na njena leđa, i kroz sekundu ona je bila u njegovom naručju.

Ali njegovo srce je nešto predosjetilo i na trenutak je prestalo kucati kada se susreo sa njenim plavim očima dok je rukom pomicala kosu u stranu. Diana se zaprepastila. Da, to je bila jedina riječ sa kojom bi mogla da opiše susret sa njim. Ponovni susret nakon pet godina i to na istom mjestu gdje se sve tako okrutno odigralo.

''Damiano Basso.''

''Diana Bass.. Contadino.''

Prošaputali su imena, mada su se i dalje gledali. Njeni prsti su se izgubili u njegovoj jakni dok pod njima nisu osjetili Damianove otkucaje srca. Teško su disali, a sva sjećanja su navrla pred njima. Mogla ga je posmatrati cijelu vječnost i nikad se ne bi umorila. Jedva je uspjela ostatak kiseonika da izdahne kroz nosnice jer njegovo prisustvo je upravo to činilo, da ostane bez daha. Možda bi mu mogla sve oprostiti, možda je mogla da zaboravi da ju je napustio, da nije bilo njegovog ciničnog osmjeha na licu.

Bruno je zalajao, i taj savršeni trenutak je prestao. ''Vidi, vidi zar je moguće da si se ponovo izgubila u sniježnoj oluji. Pomislit ću da naš susret izazivaš namjerno jer oluja, nevolja i ti idete zajedno u paru.'' Damiano ju je nadmeno posmatrao, mada se njegov pogled zaustavio i na Benettu.

Koliko je samo prezirala taj njegov ciničan osmjeh, kao da je ona kriva što su putevi bili neprohodni, što je snijeg i dalje padao, a ona se nalazila u njegovom naručju, na istim tim rukama koje su je snažno i nezaustavljivo milovale, istraživale svaki dio njene mliječnobijele kože. Crvenilo joj oboji kožu licu gdje su njene misli lutale, i pitala se zašto Damiano mora da se ponaša veoma ružno prema njoj. Jer na kraju, on je nju ostavio a ne ona njega. A ona nikada nije saznala tačan razlog tome. Do Božića je ostalo tačno tri dana i u ovih zadnjih pet godina uvijek je imala samo jednu želju, a to je da pronađe Damiana i da konačno dobije odgovore na svoja pitanja. Nadala se Božićnom čudu i svim silama je vjerovala u to. Koliko god joj je bilo teško, uspjela je da se oslobodi njegovog dodira i njene noge su konačno dodirnule snijeg. Više se nije nalazila u njegovom naručju, nego je stajala na veoma pristojnoj udaljenosti.

''Nemaš nikakvo pravo da sa njom tako razgovaraš, ako treba ja ću da je branim od osoba poput tebe.'' Benetto je doviknuo mada nije uspio da dođe do Damiana jer je mrzio pse, tačnije imao je alergiju na njih.

''Ti više nemaš ama baš nikakvo pravo da mi naređuješ. Prošla su ta vremena, i ako mi je volja a i imam pravo, ja ću da pričam šta hoću i kome god hoću.''

Diana je zadrhtala kada je čula Damianov glas koji je u sebi imao moć, autoritet. Više nije u njemu bilo ni traga nježnosti koje se ona vrlo rado sjećala. Ona je i dalje gledala u vrhove svojih čizmica jer se plašila da bilo šta kaže. A Bog joj je svjedok da je uvijek imala pripremljen govor kada se nađe licem u lice sa Damianom. A sada je mogla samo da šuti.

Beneto je samo obišao automobil i pokušao da ga upali, ali bezuspješno. Motor se nije oglasio.Iz džepa jakne, Damiano je pronašao telefon i iz trećeg pokušaja telefon se upalio. Pozvao je šlep službu (pomoć na putu), obavijestio je gospodina Papagalla putem telefona da je jedan automobil u kvaru, dao mu tačnu adresu i zamolio da što prije dođu. Napomenuo je sebe da to ne radi zbog Diane, nego zbog želje da ovo dvoje ljubavnika izgube iz njegove blizine a on će se vratiti nazad do hotela i pravit će se da je sve ovo bila noćna mora. Tih nekoliko minuta dok šlep služba nije došla posmatrao je nju, i dalje je ostala lijepa, ma bila je uvijek prava ljepotica. Kosa joj je bila malo duža, mnogo više nego što je bila prije pet godina, mada nije mu se dopala činjenica da je znatno mršava. Dok ju je držao bila je lakša poput pera.

Gospodin Papagallo sa svojim radnicima je stigao, i šlep služba je odradila svoj posao. Pojavio se jedan mali problem koji niko nije mogao da predvidi. ''Gospodine Benetto automobil glasi na Vaše ime i Vi morate sami da pođete sa nama kako bi ga u stanici privatno riješili.''

''Ali sa nama ide i Di, zar ne? Ne mogu je samu ostaviti ovdje, ko je lud da je prepusti ovoj mećavi?''

''Damiano je može povesti u hotel ''La Fattoressa'' a Vi morate sa nama, osim ako ne želite da pred damom iznosimo Vaše prljave poslove.'' Benetto je zanijemio, nije mu odgovaralo da Diana sada sazna za njegove mutne poslove, riješit će taj problem što ima, a onda če doći po nju. I taj prokleti Damiano, morao se baš sad pojaviti u trenutku kada je konačno želio da joj izjavi ljubav.

Odmaknuo se od gospodina Papagallo i došao do nje. ''Di, moraćeš da ideš sa njim, ne želim mu čak ni ime izgovoriti, ali čim završim dolazim u taj hotel i ti i ja nastavljamo naše putovanje za Božić, ići ćemo čak i do Milana. To je oduvijek bila tvoja životna želja.''

Madrid. Diana je obožavala Madrid i to je oduvijek željela da posjeti, prisjećao se Daminao. Pogled mu se zamračio kada ju je Beneto poljubio u obraz i odvezao se sa šlep službom.

''Izgleda da te je tvoj ljubavnik prepustio na milost i nemilost meni. Ako želiš prati me, nemam namjeru da pazim na djevojčice koje se lako izgube u sniježnim olujama.'' Koračao je ispred nje, a Bruno je veselo išao u korak sa Dianom. Oluja kao da se malo smanjila, mada putevi su bili i dalje neprohodni. Osmjehnula se psu koji ju je ponovo nagradio mahanjem repom.

Pogledala je na sat i znala je da pješače pola sata. Iznenada pred sobom je ugledala hotel ''La Fattoressa'' i srce joj se stegnu. Isto tako se osjećao Daminao dok ju je vodio do recepcije gdje je radila njegova prijateljica Laura.

''Oh, Daminao konačno si se vratio. Brinula sam se za tebe, vani je tako hladno.'' Iza pulta je izvadila šolju toplog čaja i pružila mu. Diani nije promaklo da ga je dodirnula dok mu je dodavala čaj.

''Išao sam u potragu za mačkom bračnog para Di Vallo, koji su naši gosti. Mada sam umjesto mačke nešto drugo pronašao.'' Suzio je kapke dok je pogled usmjerio prema gospođici nevolji koja je pocrvenila do korjena kose.

''Mačka se vratila, zapravo bila je na parkingu dok je bježala od Bruna. Ja sam je pronašla i vratila je našim gostima.'' Potom je Laura preusmjerila svoj pogled na Dianu. ''Dobro veče gospođice kako Vam mogu pomoći?''

Hvala Bogu, konačno je neko obratio pažnju i na nju. ''Potrebna mi je jedna soba sa kupatilom za jednu noć, jedna spavaćica, čisti peškiri i malo hrane. Bila bi Vam mnogo zahvalna na tome, nažalost moji koferi su ostali u automobilu koji je šlep služba odvezla i samo kod sebe imam torbu u kojoj se nalazi telefon, novčanik i malo slatkiša.'' Diana je obožavala male čokoladice i uvijek bi u torbi morala da ih ima, one su bile druga ljubav, kada je prvu već izgubila.

''Nažalost, gospođice... Mhm kako ste rekli da se zovete i prezivate?''

Nije imala šta da izgubi, pa je rekla svoje ime kako joj i pišu u dokumentima. ''Moje ime je Diana Basso.'' Prezime je tiho izgovorila.

''Kao što sam započela, nažalost gospođice Basso u našem hotelu nema ni jedne slobodne sobe. Plašim se da ćete smještaj morati da potražite u drugom hotelu na drugom mjestu. Bračni par Di Vallo je uzeo zadnje ključeve slobodne sobe.''

''Oh, nisam znala. Ja.. meni su rekli...'' Nije ni dovršila rečenicu, a Daminao je uzeo njenu ruku u svoju. ''Smjestit ću gospođicu u svoju sobu, ionako ostaje jednu noć. Već sutra nam odlazi u Milano, mjesto gdje je oduvijek željela da poosjeti sa svojim dragim Benetom. Kada završim, doći ću da odradim svoj dio posla.'' Namignuo je Lauri u znak zahvalnosti, a drugom rukom je uzeo čaj i ušao u lift sa Dianom. Prošlo je mnogo vremena od kad su njih dvoje bili sami. Kada je lift oglasio da su stigli na peti sprat, samouvjerenim korakom ju je poveo do sobe broj 252.

''Nadam se da gospođici odgovara trenutni smještaj, kao radnik ovog hotela nemam apartman sa pet zvjezdica kao ostale sobe, tako da ćeš luksuz morati da potražiš kod svog ljubavnika Beneta.''

Soba je bila lijepa, mala ali lijepa. Imala je krevet, sto, kamin, stolicu i ormar. Sigurno su druga vrata vodila do kupatila. ''On mi je nije ljubavnik.'' Tiho je odgovorila. Spustio je čaj na sto i izašao iz sobe. Ona je samo sjela na krevet i usudila se da pomiluje posteljinu koja je grila Damianovo tijelo. Bože, bila je ljubomorna i na posteljinu, i na Lauru i na osmjeh koji je dobila od Damiana. Žačula je snažno udaranje vrata i pred njom se ukazala čista spavaćica i peškiri. ''Kupatilo je tamo, hrana će biti spremna za par minuta. Dok se ti okupaš hrana će biti poslužena.'' Samo je klimnula glavom, uzela spavaćicu i peškir iz njegove ruke i bez riječi se zaputila u kupatilo.

Dok je voda padala po njenom tijelu, razmišljala je kako je Daminao vrlo brzo riješio problem na putu. Benetto bi mogao danima da ostane u sniježnoj mećavi i ne bi pronašao rješenje. Nikada nije bio efikasan, nikada se nije snašao. Glasno je izdahnula, poželjela je samo hranu a nakon toga bi na telefonu pročitala još jedno poglavlje Nepoznatog autora iz njene omiljene knjige ''Ljubav je (ne)moguća.''

Kada je izašla iz kupatila, na sebi je imala samo spavaćicu, a njen miris se širio svuda oko nje. Znala je da je gel za tuširanje njegov, i nije štedila kada ga je nanosila na svoje tijelo. Željela je samo danima da miriše na njega. Ovaj novi Daminao ju je plašio, a tako je željela nazad onog starog Damiana.

''Sada kada smo sami, objasni mi zašto i dalje imaš prezime Basso?'' Prekrstio je ruke na grudima.

''Zato što smo u braku, ti si i dalje moj muž.''

''Surova realnost i zabluda koju nam je život servirao.''

Njegove riječi su je zaboljele ali se i dalje čvrsto držala i nije dozvolio da na njenom lici vidi koliko ju je to povredilo.

''Sada kada smo se konačno sreli nakon pet godina, mislim da bi bilo u redu da potpišeš papire za razvod. Više te ne želim u svom životu.'' Mrzio je sebe zbog ovih riječi, ali dođavola neće se on osjećati krivim radi toga, pa ona je njega izigrala a ne on nju.

''Više me ne želiš kao svoju ženu?'' Promucala je.

''Ne, a ni ja više ne želim da budem tvoj Božićni muž.''

❤Hvala na čitanju.🎄