~Engleska 50 godina kasnije~

Sjedeći u drvenom stolcu pokraj vatre lagano sam prelistavala stranice knjige. Nasmiješila sam se sama sebi u bradu čitajući zadnje poglavlje knjige po stoti put dosada.

.. Iako sam napisao preko petsto strana opisujući svoje osjećaje prema njoj, toj čudesnoj ženi i djevojci, mislim da ipak nikada neću uspijeti dočarati koliko mi znači i koliko je volim i želim. Potrebna mi je kao Sunce Zemlji, voda čovijeku, škrge ribi i zvijezde nebu. Tako malena oduzela mi je cijelo srce i dušu. I ovo pišem njoj, tako da jednog dana kada me ne bude i kada bude u zabludi, kada se bude pitala volim li je iako me više nema želim da samo pročita ovo i sjeti se svega. Sjeti se nas. I zbog nje nije me strah umrijeti, jer znam da zbog njenih sjećanja koje smo djelili nikada neću biti zaboravljen.

"Bako! Bako!"- do mene je dotrčao maleni dječačić.
"Javadd."- progovorila sam hrapavim glasom.
"Bako, čuo sam mamu kako priča s tatom da putuješ. Bako gdje putuješ?"- sjeo je pored mene sa malenim suznim očima.
"Oh, baka putuje negdje jako, jako daleko maleni moj."- nasmiješila sam se i otisnula poljubac na njegovu malenu glavicu.
"A kada se vraćaš?"
Zastala sam i tužno ga pogledala.
"Javadd, nekada ljudi idu na daleka putovanja koja traju zauvijek. Ali, iako su odsutni to ne znači da te ne čuvaju i misle na tebe."-
Suza mu se spustila niz lice.
"Znači li to da ideš djedu Javaddu? Mama kaže da će te skupa brojiti zvijezde gore na nebu. Ali ja nebi da odeš bako!"- počeo je da plače i lagano jeca.
"Bakino sunce, nemoj plakati. Rekla sam ti da ću te čuvati i uvijek biti uz tebe gdje god bila. Zamisli sada ćeš imati čak dva anđela čuvara umjesto jednoga! Djeda i mene."- pokušala sam se nasmijati iako me nešto jako počelo probadati negdje oko srca.
"Ali bako ne želim da umreš!"- glasno je zaplakao i bacio se na pod.
"JAVADD!"- Luna je ljutito ušetala u moju sobu.
"Rekla sam ti da ne uznemiruješ baku!"- uputila mu je prijeteći pogled.
"Sve je u redu, mila. Dođite, sjednite."- potapšala sam praznu stolicu pored sebe osjećajući kako se kraj bliži.
Luna me tužno pogledala sjedajući pored mene.
"Htjela sam se oprostiti s vama na normalan način."- zastala sam i nasmijala se.
"Vi jako dobro znate da neću izdržati još dugo."- glasno sam se zakašljala osjećajući Luninu ruku na svojoj.
"Ispunila sam obećanje koje sam dala tvome ocu draga."- potapšala sam je po ruci i zagledala se u njezime oči koje su tako prokleto sličile Javaddovima.
"Odgojila sam prekrasnu djevojku i preživjela, a sada je red na tebe. Brini se za njega."- pomilovala sam unukovo čelo. Bože kako je sve proletilo...
"Dobio si ime po najboljemu čovijeku kojeg sam poznavala Javadd."- nasmijala sam se.
"Mama, molim te."- Luna me uhvatila čvrsto za ruku.
"Imam samo još jednu posljednju želju. Molim te pročitaj mi posljednju rečenicu još samo jedanput."- predala sam joj knjigu s osmjehom na licu.
Luna je drhtavim rukama prihvatila i počela listati dok nije došla do kraja i duboko uzdahnula ;" Oh, a bila je kao anđeo i vrag u jednom tijelu. Ljepa, vitka, predivne kože i ljubičaste kose. Moja Michelle. "- Lunin glas je odjekivao, nasmiješila sam se i osjetila ponestajanje zraka. Oduvijek me zanimalo kako se osjećao u ovom trenutku. Osjetila sam slabost i nekakvu blještinu koja se iznenada stvorila. Ispred mene se nalazio on, u svom vitkom tijelu prekrivenom tetovažama te crnom kosom i sjajnim očima. Ljubav mog života se nalazila točno tu, ispred mene.
"Vrijeme je da krenemo malena."- uhavtio me za ruku i povukao za sobom. Nasmiješila sam se ponovo osjećajući njegov dodir na sebi. Ponovo sam s njim. Dobacio mi je jedan maleni pogled i povukao me u zagrljaj.
"Više nas ništa ne može rastaviti. Čak ni smrt."- glasno sam se nasmijala na njegove riječi osjećajući navalu energije i iznenadnu promjenu tona glasa. Spustila sam pogled na svoje ruke i shvatila da izgledaju kao nekada, normalne, bez iti jedne bore i otekline, uhvatila sam pramen kose i shvatila da je ljubičast. Stvarno je sve isto kao nekada.
"Predivna si."- poljubio me u obraz i ponovo povukao za sobom ostavljajući mi samo sekundu da se osvrenm i ugledam Lunu i malenog Javadda kako plaču nad mojim starim i bezživotnim tjelom.
"Čuvat ću vas odozgor."- nasmijala sam se i potrčala za Javaddom tko zna gdje. Da je i pakao išla bih za njim, jer nakon svih ovih godina nijednom nisam posumljala u svoje osjećaje prema njemu. Svi želimo ostati zapamćeni, a on nikada nije ni bio zaboravljen, jer kako da zaboravim polovicu sebe? To je kao da mi oduzmu pola mozga, pola srca, pola tijela. Nemoguće je.

a/n
[ my last words? Hvala svima koji su citali pricu i cekali nastavke ♥
Neznan sta da kazen osim da se zahvalin i eto... i guess we're over here.
P.s. - ako ne zelite umrit od plakanja ili ubit se ne citajte last virgin standing. Sve je zenska usrala *jedan od razloga zas trenutno nmg disat jer mi se nos zacepija od plakanja*
Stay sassy♥
-I.]