Naredno jutro dočekala sam budna. Suze su mi bile najbolje prijateljice i pravile društvo cijelu noć . Žalila sam samu sebe, gadila se sama sebi ali ustala sam. Crvene oči, natekle od silnog plakanja prekrila sam šminkom. Tijelo koje sam sinoć predala strancu, nisam imala hrabrosti pogledati u ogledalu. Od sramote koju ni sama sebi ne mogu objasniti, za doručkom, skrivala sam svoj pogled od roditelja i nadala se da Petar neće ustati dok ne odem. I sva nadanja padaju u vodu kada ga ugledam kako ulazi u kuhinju, prilazi stolu a moja mama ustaje praveći njemu mjesto pored mene.

"I Alina, ko je onaj mladić iz kluba od sinoć?" - ironično ali tiho se nasmijem, znajući da je postavio ovo pitanje samo da bi mi napravio problem sa roditeljima.

"Alina, nisi se vratila s Petrom kući?" - otac me gleda ukorijevajućim pogledom kao da sam dijete iz osnovne škole za čije je loše ocjene upravo saznao. Mama šuti, čeka da sama priznam da se nisam vratila sa Petrom kući.

"Baš se pitam, Petre, kako se sjećaš tog mladića poslije uzimanja ko zna kakvih droga u vidu bijelog praha?" - spremno pitam dok gledam u njega sa podignutom obrvom. Glumim i ja finoću, baš kao on. Gleda u mene, ne progovora ali na licu mu se jasno vidi zabrinutost, pretpostavljam i stid.

"Petre, dušo, o čemu ova moja avetinja priča?" - mama me proglašava i avetinjom ali ne bunim se, navikla sam na njihove uvrede iz dana u dan. Ustajem i napuštam kuhinju.

"Alina, smjesta da si se vratila! Kakvo je to ponašanje?" - u očevom glasu prepoznajem prijetnju ali me nije briga, obuvam patike i izlazim.

"Pustite je čika Teodore, sigurno leti u zagrljaj mladiću od sinoć." - prije nego zatvorim vrata čujem Petrovu provokaciju, ali baš me zanima kakav će odgovor i laž smisliti na moje pitanje.

Za par minuta sam ispred prodavnice gdje me moja vjerna prijateljica čeka i ubija pogledom.
Pozdravim je poljupcem u obraz i sjedem na prag trgovine, kao što inače radim kada nema kupaca. Mjesto gdje radim volim iz razloga jer su tu jedine dvije osobe koja zaista volim i koje smatram prijateljicama. Trgovina je u mom kvartu i svakog trenutka znam šta se dešava, mada me to pretjerano ne interesuje. Nisam jedna od onih "nadzornih kamera" kao komšinica Sena, koja zna svačiji korak. Tudji životi me ne zanimaju, dovoljan mi je i ovaj moj za koji predosjećam nešto loše, neku bol i taj osjećaj od sinoć me ne napušta.

"Doris mi je rekla za onog dečka. Hvala ti prijateljice što moram od drugih saznati da ti se neko svidja." - uvrijedjeno progovara a onda prevrne očima i uvuče dim cigarete koju drži izmedju prstiju desne ruke. Podsjeti me na prošlu noć, na činjenicu da sam očigledno bila preljubnica.

"Sofija, ne želim pričati sada o tome. Kada budem spremna sve ću ti reći." - klimne mi glavom jer zna da hoću. Ne krijem ništa od nje, na kraju sve joj kažem jer ona je moja najbolja prijateljica. Upoznale smo se davno, još u vrtiću dok smo Doris upoznale prije godinu dana kada smo počele raditi u trgovini.

"Mi o vuku, grčki Bog na vrata" - očima mi pokazuje prema naprijed pa i sama podignem pogled gdje ugledam njega, Davida. Izlazi iz crnog luksuznog džipa. Obučen je u običnu crnu trenerku i bijelu majicu koja mu jasno ističe mišiće. Sinoć sam ih posmatrala i bez trunke srama dodirivala bez majice. Sinoć sam se osjetila ženom i nije mi žao, ne kajem se radi samog čina kajem se samo što se desilo s njim, čovjekom koji je očigledno tudji.

Prije nego me prijmeti ustanem i udjem u prodavnicu. Kroz portale ga promatram kako ostalim momcima daje neke malene paketiće i znatiželja mi ne da mira, kopka me pitanje šta je u njima. Ali ne poduzimam ništa, stojim na mjestu jer nije moja stvar da se miješam u bilo šta što ima veze s njim.

Gledam u njega kao opijena. Strog stav, ozbiljan pogled, isplaniran svaki pokret, otmen hod govore mi da je on ozbiljan muškarac i da mu balavica poput mene, koja još ništa ne zna o životu ne treba. Na licu mu nema osmijeha, ne čujem ga šta govori ali jasno mi je da je u pitanju ozbiljna tema. A onda ga gledam kako pogled usmjerava na radnju, ravno na portal iza kojeg ga mjerkam, besramno odmjeravam. Pokreće se, ide prema ulazu, staje pored kase, nasuprot mene.

"Alina, žao mi je što sam sinoć onako postupio. Volio bih kada bi mogli razgovarati, želim ti se ispričati." - govori smireno, ustvari sav je miran kao da u sebi trunke osjećaja nema za razliku od mene koja ovog trenutka gori. Topim se pod njegovim pogledom kojim zahtjeva moj odgovor. Dlanovi mi se znoje od nervoze, srce mi kuca nenormalnom brzinom. Ovaj čovjek u meni budi neke duboko skrivene osjećaje.

"Shvatila sam sve što sam trebala, nema potrebe za razgovorima." - odgovaram iskreno, shvatila sam da sam bila preljubnica. Uzimam svoje stvari, prolazim pored njega i izlazim. Radno vrijeme mi je ionako gotovo. Želim biti pored njega, želim ga upoznati, jebeno želim ovog muškarca ali moram se udaljiti od njega. On ima nekoga ko je razlog da se kaje zbog noći provedene sa mnom. Tudji je, iako naizgled u bolesnoj vezi, tudji je.

Šetnja kojoj sam planirala dati svega pola sata svog vremena, šetnja kada sam htjela da razbistrim misli, ohladim glavu i na kraju pokušam ovo ludo srce nagovoriti da se ne zaljubi u stranca, dovela me je do groblja.

I sada sam tu, sjedem na ivici groba svoje bake koja je umrla još prije pet godina. Gledam u njenu sliku, u to tada već izmoreno lice prepuno bora. Sjećam se, slikali smo je par dana prije smrti. Bila je sva zagrijana, sretna i govorila mi da joj stavim najljepši ruž. Željela je ispasti što ljepše na toj fotografiji a ja ni sanjala nisam da će joj upravo ona stajati na spomeniku iznad imena. Voljela sam tu staricu i nedostaje mi, previše mi nedostaje njen snažan zagrljaj i sve one riječi koje su mi govorile da me ta žena voli. Kao dijete, u trenucima sam hvatala sebe kako se pitam da li više volim baku ili mamu, suludo ali istinito.

"Hej bako, znam da me nije dugo bilo ali evo tu sam. Ne donosim ti ovaj put lijepe vijesti. Kao da sam ikad donijela neke lijepe, uvijek sam ti se dolazila žaliti ali bako znaš da si mi ti jedino utočište. Napravila sam grešku, ali bako ne kajem se. Sjećaš li se da si mi uvijek govorila da u brak moram ući sa sačuvanom čednosti? Ja bako, neću ući časna u brak. Osjećam se krivom jer se ne kajem, jer sam tebe iznevjerila ali taj muškarac je izvanredan. Pun je tajni, osjećam to ali postoji nešto u njemu što me privlači. Prelijep je bako, prelijep muškarac ali tudji je. Moj izgleda ne može biti." - gledam u njenu sliku i govorim joj, otvaram dušu. Osjećam kao da je pored mene, kao da svaku moju riječ čuje, osjeti, fali mi samo ona ruka na ramenu i pokoja riječ da će sve biti uredu. Želim da mi kaže da se ne ljuti na mene.

"Alina?" - čujem Davidov glas, srce mi istog trena jače udara. Ne prividja mi se, vidim ga ispred sebe. Sjeda na ivicu groba, tik do mene.

"Znači misliš da sam prelijep i izvanredan muškarac?" - gledam u njegove, ovog trenutka, više plave nego zelene oči.

"A ti si baš toliko nepristojan da slušaš tudje razgovore?" - odgovaram pitanjem, ozbiljna sam jer mi nije drago što je čuo moje riječi. Nije mi drago što hranim njegov muški ego.

"Nisam zauzet, nemam djevojku i nisam tudji." - odjednom, ničim izazvan kao da mi se pravda.

"Zašto misliš da me to zanima?" - pravim se hladna iako znam da je čuo svaku moju riječ koju sam rekla baki.

"Zanima te ljepoto, itekako te zanima" - po prvi put od kad sam ga upoznala u ovih par dana na njegovom licu ugledam osmijeh.

"S kim si onda pričao u onoj sobi? Davide, ne želim biti nečija preljubnica." - tipično žensko, ne odustajem od ideje da saznam ko je ta djevojka i zašto joj se pravdao.

"Ljepotice, nemoj zamarati svoju lijepu glavicu tim detaljima. Rekao sam ti da nemam djevojku a ti nisi bila preljubnica, to jedino trebaš znati" - osjećam iskrenost u njegovom glasu ali i drskost na koju ne obraćam pažnju. Nju mi privlači njegova ruka koja sklanja odlutali pramen moje kose iza uha. Pogled sa očiju premješta na usne, gleda ih par sekundi prije nego što svoje spusti na njih. Ljubi me nježno, jezikom klizi preko mojih usana, moli me da ih razdvojim što i radim. Razdvajam usne, puštam ga unutra. Istražuje svaki kut mojih usta, a u meni se bore vulkani. Izgaram pod njegovim usnama, rukama kojima kruži po mojim ledjima. Srce ne miruje, luduje, svakog časa mislim da će iskočiti. Ovu uznemirenost i tremu, baš kao kod tinejdžerke koja doživljava svoj prvi poljubac, mislim da i on osjeća. A onda mi kroz misli proleti činjenica da se besramno ljubim na bakinom grobu te se odmičem od njega i ustajem.

"Večeras te čekam kod prodavnice, želim te upoznati bolje, van kreveta. Želim ti pokazati da nisam samo lijep, a sada te vozim kući" - prihvatim ruku koju mi pruži i krenem za njim dok baki mašem kao da me vidi. Ali ne marim, sretna sam i vjerujem mu. Slijedim ga do auta, ne pitam zašto je bio na groblju, stavljam to u drugi plan. Zaboravljam i onu djevojku plavih očiju koja mi prošlu noć nije dala mira, zaboravljam i Petra i roditelje koji bi me se odrekli da saznaju da sam jednu noć provela u krevetu nekog muškarca. Zaboravljam na sve jer muškarac koji mi ubrzava rad srca zadnjih dana me je pozvao na prvi izlazak......