Rodjendani su tu da nas podsjete na naše rodjenje, na naš dolazak na ovaj svijet, a mene podsjeća samo na roditelje. Na ovaj dan trebala bih se posvetiti sebi ali moji roditelji mi ne dozvoljavaju. Ne daju mi biti ono što zaista jesam već me uporno svima pokazuju onako kako se njima svidja.

Na svoj petnaesti rodjendan zaklela sam se da nikad neću biti majka kakva je bila moja. Trudit ću se svom djetetu pružiti što bolji život, voljet ću ga, štit ću ga ali nikad ga neću držati pod staklenim zvonom kao što to moji rade već dvadeset dvije godine. Ne kažem da me ne vole, niti sumnjam u njihovu ljubav samo previše brinu o tome šta će drugi reći. Brane mi sve iako sam odavno već punoljetna. Moje odluke ih se ne bi trebale ticati ali oni uporno odlučuju umjesto mene.

Nikad mi nisu znali pokazati ljubav. Majčine tople zagrljaje jedino sam dobijala u parku kada je željela dokazati nekoj prijateljici kako je ona brižna majka. Očeve poljupce nisam dobijala čak ni tako u javnosti, uvijek je glumio autoritet i time me samo odbijao od sebe. Kad god sam im htjela pokazati svoju ljubav nisu imali vremena. Na mene i moje odlične ocjene bili su ponosni samo kad se trebaju pohvaliti nekome a u četiri zida nisu bili ni time zadovoljni.

I danas je tako, dočekuju goste i hvale se kako su odgojili predivnu djevojku a ne primjećuju da sam se pored njih živih ja sama odgajala.

Vlastiti odraz u ogledalu pokazuje mi uvijenu plavu kosu, zelene oči naglašene maskarom, tijelo prekriveno crnom uskom haljinom do iznad koljena i crne visoke potpetice. Izgledala sam baš kao djevojka koja mami muške poglede ali danas je to mojim roditeljima trebalo. Danas se trebam svidjeti Petru, drugu iz djetinjstva kojeg godinama nisam vidjela.

Vani se mrak polako počeo spuštati a ja sam silazim vanjskim stepenicama naše kuće kupeći poglede gostiju iz dvorišta koje prvi put vidim u svom životu. Nismo bogati, novca imamo samo dovoljno za preživjeti i ovakva proslava rodjendana nam nikako nije bila potrebna ali potreba mojih roditelja za dokazivanjem jača je od svega.

"Pogledaj Petre, to je naša Alina" - čujem majku dok govori dečku pored nje. Svijetlo smedja kosa, tamne oči i nabildano tijelo je ono u šta gledam. Pred mojim očima nema ni traga onom dječaku koji je bio moj najbolji prijatelj. Ovo je neki potpuno novi čovjek.

"Drugačija je" - odgovara joj on a onda se krene približavati meni i povuče me u jedan snažan zagrljaj. Grlim ga ali nisam sretna što ga vidim. Osjećam veliku odbojnost prema njemu, možda jer ga nisam vidjela tako dugo a možda mi samo ženski instinkt govori da nije dobar, da sa sobom nosi neko zlo.

"Pa Smotana moja, napokon da te vidim" - nazove me nadimkom kojim me vrati u djetinjstvo. Sjećanje me odvede u prošlost gdje me je prvi put tako nazvao kada sam se pokušala popeti na drvo i pala.

"Znaš da ne volim taj nadimak" - podsjetim ga.

"Sretan ti rodjendan" - sa osmijehom mi čestita pa pruži ukrasnu kesu koju uzmem.

"Nisam znao šta voliš pa sam ti kupio ono što treba svakoj ženi" - zahvalim mu se a onda odem do ostalih gostiju kojima se nazor smiješim i prihvatam njihove čestitke.

~~

"A šta misliš ti da mi idemo proslaviti tvoj rodjendan na malo bolji način? U nekom klubu?" - Petar stavi ruku preko mog ramena i govori mi na uho kada sjedem pored njega.

"Neće mi dozvoliti" - očima pokazujem na oca i majku.

"Kad si sa mnom sve će ti dozvoliti" - mislim da je i on već shvatio da nas žele spojiti. Kada dobijemo dozvolu za odlazak u provod uzmem torbicu pa krenem za njim prema autu. Vožnja do kluba kojeg je sam odabrao protekne u neugodnoj tišini. Ja šutim jer nemam tema sa njim, nije to više onaj dječak kojeg sam nekoć davno poznavala a on šuti iz ko zna kojeg razloga.

Ubrzo smo ispred ulaza u klub, sa rukom u njegovoj probijamo se kroz gužvu do prvog slobodnog separea. Naručujemo piće, na njegov nagovor uzmem alkohol kojeg probam po prvi put. Gledam u njega kako vadi iz džepa kesicu sa bijelim prahom, onda uzima novčanicu od par dinara i mota je. Kada napravi linije na stolu od praha, zamotanu novčanicu prislanja svom nosu a prah sa stola nestaje kako ga on uvlači u sebe.

Gledam u njega ne vjerujući do čega je došao. Koristi opijate i truje svoje tijelo, svoj um, stvara zavisnost. Kada pogleda u mene zjenice su mu mnogo veće, boja očiju sada je još tamnija a mene taj njegov pogled plaši toliko da imam poriv ustati i pobjeći kud me noge nose, samo što dalje od njega.

"Hoćeš ti?" - pita me kao da mi nudi običnu bombonu dok mu ja odmahujem glavom.

"Ne, neću...Ovaj idem plesati" - ostavim torbicu pa ustanem samo da nisam pored njega. Ne želim da me natjera uzeti drogu, ne želim da mi uništi život ako ga je sebi već uništio.

Na podijumu se njišem u ritmu muzike, oči su mi zatvorene, reklo bi se uživam ali misli su mi na dečku crne kose, na Davidu. Pitam se zašto se zamislio kada sam mu rekla svoje ime i zašto mi nije odmah rekao svoje. Izgleda kao jedan od grčkih bogova ali koliko je lijep toliko je čudan. Osjećam da sa sobom nosi dosta tajni i ne znam zašto svaku od njih želim saznati. Želim mu biti bliže, želim ga dotaći, želim osjetiti ukus modrih usana, želim njegove ruke na sebi. Želim sve što se tiče njega i brine me što sam kao neka laka djevojka pala na izgled, jedino o njemu što znam je njegovo ime.

Osjećam tudje ruke oko struka pa uz okret uočim Petra.
"Izazivaš me cijelu noć, ne daš mi mira." - govori mi na uho kako bih ga čula pored glasne muzike. Usne tu i ostavlja, osjećam lagan poljubac na vratu tik do uha.

"Vidiš šta mi radiš?" - uzima moju ruku u svoju i prislanja je uz svoje medjunožje gdje jasno osjetim izbočinu. Istrgnem ruku iz njegove, pogled sklanjajući od njegovog.

"Petre bilo bi najbolje da idemo kući"

"Da, bilo bi" - ruke omotava meni oko struka a dlan mu završi na mojoj zadnjici dok usne spušta na moje. Prije nego započne poljubac odmaknem se od njega ali ne daleko jer me drži.
"Ne pravi se svetica, želiš me isto koliko i ja tebe" - opet mi govori na uhu a usne iznova spušta na moj vrat gdje ostavi par vlažnih tragova prije nego se izmaknem.

"Petre ne znaš šta radiš, sutra ćeš se kajati" - opominjem ga ali me ne sluša već nastavlja nizati poljupce po mom vratu spuštajući se do dekoltea. Gade mi se ovi poljupci, gadi mi se sve što dolazi od njega trenutno. Pokušavam se oteti iz njegovog stiska ali čvrsto me drži, ne dopuštajući mi da se pomaknem.

"Petre pusti me!" - glasno govorim a on ostaje gluh na moje riječi. Otimam se jer ne želim s njim imati ništa, a najgore je što ovo i da kažem roditeljima i oni bi kao on sada, bili gluhi. Njima to odgovara.

"Rekla ti je da je pustiš!" - u sljedećem trenutku ispred mene više nije Petar. U ovom trenutku gledam u najljepše oči, gledam u Davida, čovjeka koji osim imena ništa više ne zna o meni a ipak je shvatio da ne želim Petrove poljupce na sebi, čovjeka koji mi ništa nije dužan a ipak mi pomaže. Pogledom mu se zahvaljujem a on mi govori da izadjem vani dok se okreće prema Petru koji se diže sa poda.

Poslušam ga i izadjem vani na hladan zrak. Sa glavom u šakama sjedim na betonu ispred ulaza u ovo gluho doba noći svjesna da mi je najbolji prijatelj iz djetinjstva prije par trenutaka radio nešto protiv moje volje. Mogla sam biti i silovana, mogao me je opiti nekim svojim drogama, ko zna šta bi bilo sa mnom da se on nije pojavio ali da se bilo šta desilo znam da bih mojim roditeljima jedino ja bila kriva.

"Jesi dobro?" - čujem njegov glas pa podignem glavu i ugledam ga kako sjedi pored mene.
"Jesam...Hvala ti" - gledam ga u oči i iskreno zahvaljujem.
"To ti je dečko?" - nasmijem se i odmahnem glavom govoreći da nije.

"Znači u tebi ima nešto što tjera muškarce da te samo tako počnu ljubiti"

"On mi je ustvari prijatelj i koristio je nešto, nije svjestan" - klimne mi glavom i ustane pa mi pruži ruku koju prihvatim te i sama ustanem.

"Hoćeš da te odvezem kući?"

"Ne mogu kući, on će doći tamo. Treba spavati kod mene" - govorim mu istinu, Petar zaista treba kod nas spavati ali nije to jedini razlog. Ne želim tamo ići jer znam da slijede mamina pitanja i prodike o tome kako se trebam udati za Petra, kao da živimo u šesnaestom stoljeću a ne dvadeset prvom.

"Onda ideš sa mnom" - povuče me za ruku, tjerajući me da hodam. Kada stignemo do auta otvori mi prednja vrata i pusti ruku.
"Zašto bih išla negdje s tobom? Ne poznajem te" - osmijeh mu je na licu ali i meni je. Sretna sam jer je tu, sretna sam jer je on taj koji je odgurnuo Petra.

"Ne brini, ja ti neću uraditi ništa što ne želiš" - bez riječi udjem u auto a ubrzo se i on smjesti na mjesto vozača i pokrene motor. Vožnja ne potraje dugo i već se nalazimo ispred ogromne kapije koju otvori pritiskom na jedno dugme i parkira auto u veliko dvorište. Izadjem napolje kao i on i u par koraka već je pored mene, gleda me u oči nedefinisanim pogledom.

"Da li ti je ikad neko rekao da imaš lijepe oči?" - daje mi kompliment pitanjem a ja mu odmahujem glavom, osjećajući u stomaku neki čudan osjećaj, baš kao da su mi unutra leptirići. Kao tinejdžerka sam pored svoje simpatije iz školskog hodnika, hipnotisana njegovim izgledom.

"Mene se ne moraš bojati. Hajde idemo unutra, doveo sam te kod sebe" - ruku spoji sa mojom pa me povede prema ulazu. Kada otvori vrata dočeka me prostrani hodnik bijelih zidova iz kojeg udjemo u dosta veliki dnevni boravak.

"Hoćeš nešto popiti?" - toči žutu tekućinu u jednu čašu a ja mu umjesto odgovora klimnem glavom dok pogledom prelazim preko slika okačenih na zidu. Na svakoj slici je ista djevojka plave kose baš kao moja i plavih očiju. Na nekima je i David sa njom, i jedino što vidim na njihovim licima je sreća. Beskrajna sreća koja mi poručuje da izmedju njih nešto ima, da su nekako povezani.

"Ovo ti je djevojka?" - pitam ga pribojavajući se odgovora ali ipak sam spremna okrenuti se i otići jer nije mala stvar dovesti nepoznatu djevojku u kuću. Ko zna šta bi ta cura pomislila o meni, ko bi joj objasnio da izmedju nas nema ništa. Nije uredu da uništim nečiju vezu, možda čak brak iako sam sretna što sam ovdje, pored njega.

"Slobodan sam."

"Šta ti je onda ona?" - približava mi se sa čašom u ruci gledajući me direktno u oči.

"Zar je bitno šta mi je?" - čašu ostavi na sto pored nas dok pogled spušta na moje usne. Knedla mi je u grlu dok čekam njegov sljedeći potez. Prstom prelazi preko moje donje usne a ja zatvorim oči uživajući u njegovom dodiru. Poput klinke sam koja očajno želi poljubac, ali više od klinke i nisam. Više od poljupca ni sa jednim dečkom nisam imala.

"Toliko bih im želio osjetiti ukus" - čujem ga kako tiho govori..........

Još sam jučer obećala jednoj djevojci objaviti dio ali nisam stigla. Danas jesam, dio je tu i nadam se da vam se svidja. Bila bih vam zahvalna da ostavite svoje mišljenje u komentarima. Puni mi znači jer sam nova u svemu ovome. Hvala vam!