Po prvi put u svom životu usudila sam se kao žena odmjeriti nekog muškarca. Usudila sam se pogledom kliziti njegovim tijelom ali nije mi promakao ni njegov koji je mene odmjerio. I baš tada ja sam se osjetila ženom, a ne samo djevojčicom od skoro dvadeset dvije godine koju roditelji drže pod staklenim zvonom.

Naredne dane radila sam prvu smjenu i idalje ga vidjala. Razmjenjivali smo poglede kroz portale ali ništa više od toga, nije čak ni pokušao ući u prodavnicu i tražiti bar flašu vode. Jedino što sam uspjela je uočiti mu boju očiju, nedefinisana boja izmedju plave i zelene. Bile su to najljepše oči koje sam ikada vidjela, a sada sam mu htjela čuti glas. Danima ga gledam kako samo izadje iz auta, ostalim momcima preda neki paketić sličan onom koje i mi same dajemo nepoznatim ljudima, vrati se u auto i ode.

Čudno u svemu tome bilo je što mu Doris već nije prišla jer ga je i ona promatrala isto kao ja, ali nije me bilo briga. Šta više, odgovaralo mi je da ona ništa ne pokušava. Taj muškarac i njegov mračan pogled fascinirali su me ali nisam hrabra prići mu i saznati njegovo ime, čuti mu glas.

Danas sam radila isto prvu smjenu zajedno sa Doris a ona se upravo spremala za odlazak dok ću ja ostati mijenjati Sofiju u drugoj smjeni. Pogled mi je lutao vani, prema zidu ali njega nije bilo.

"Ako se pojavi slučajno dok mene nema zovi me odmah. Moram mu saznati ime i dobiti broj" - poljubi me u obraz i napusti radnju a ja samo gledam za njom svjesna da je neću zvati i ako se pojavi. Neću joj ga prepustiti bez obzira što mu ja nikad neću imati hrabrosti prići. I možda sam luda, jer mi je Doris prijateljica jedina zajedno sa Sofijom ali ovo je prvi muškarac na kojem je moj pogled ostao.

Kao da sam ga mislima prizvala, upravo izlazi iz auta, pozdravlja se sa momcima a onda pozdravlja i mene pogledom. U ovom mraku ne promakne mi čak ni blagi osmijeh upućen meni. Gledam u njega kako naslonjen na auto, razgovara sa ostalima a onda kao po običaju jednom od njih preda mali paketić.

A onda ga gledam kako korača prema ulazu prodavnice. Na trenutak mi se učini da mi se samo prividja ali kada ga vidim sa druge strane kase, meni na suprot, uvjerim se da je stvarno tu. Gleda u mene, smiješi se a u meni se bore vulkani.

"Ćao malena, mogu dobiti kutiju cigareta?" - srce prijeti da će iskočiti iz grudi jer sam mu napokon čula glas čija mi dubina poručuje da je zreo muškarac. Klimnem glavom na njegovo pitanje pa skrenem pogled s njegovih očiju ne želeći ispasti neka laka djevojka koja je pala na izgled.

"Koje želite?" - glas mi podrhtava ali pokušam to prekriti glumom da mi je hladno.
"Koje ti koristiš? Šta mi preporučuješ?" - nasmijem se blago njegovom pitanju prisjećajući se očevih prijetnji da nikad ne bi počela pušiti.

"Ne bih vam znala odgovoriti, ne pušim." - slegnem ramenima pa dohvatim one koje skoro svi uzimaju i stavim ispred njega.
"Ove svi uzimaju, vjerujem da su dobre" - glas mi opet drhti a ja tijelo obgrlim rukama idalje glumeći da mi je hladno, ne bih li prikrila svoju nervozu.

"Nisam kao drugi i ne koristim te cigarete ali ako ti vjeruješ da su dobre uzet ću ih" - čak mi i namigne pa izvadi novac koji uzmem i stavim u kasu.

"Hladno ti je?" - progutam knedlu pa od nervoze jače obgrlim svoje tijelo.
"D..a...Da, hladno mi je" - glumim jer ne želim njegovom muškom egu pokazati kako je moju drhtavicu izazvao upravo on. Raskopča svoju plavu duksericu a onda je skine sa sebe. Kada se nagne i prebaci je preko mojih ramena, tek tada bolje promotrim njegove oči, pune usne koje stoje tik do mojih i jedina prepreka je kasa izmedju nas.

On svoj pogled spusti na moje usne a moje srce ovog trena kuca jače nego ikad prije. Ovaj muškarac ga je pokrenuo, zbog njega je ovako zakucalo. Umjesto njegovih usana na svojima osjetim palac kojim mi pomazi donju usnu a za par trenutaka se samo odmakne od mene i izadje vani ostavljajući me zamotanu u svojoj dukserici.

Gledam ga kako sjeda u auto i odlazi a sa mene kao da neka magija spadne. Odmahnem glavom pa uzmem telefon i odaberem Dorisin broj, spremajući se reći joj za svaki pogled koji sam uputila ovom čovjeku i za ono što se dogodilo prije par trenutaka.

"Hej mala, što me zoveš? Došao je?" - javi se vrlo brzo i pozdravi me pitanjem.

"Da, došao je i upravo otišao" - spremna sam sada čuti mali milion pitanja i pod pitanja zašto joj nisam rekla.

"I zašto mi to nisi javila? Alina riješila sam se Domagoja da bih mogla tražiti njegov broj i ti mi je javiš da je dolazio. Baš ti hvala!" - čujem razočarenje u njenom glasu ali ne odustajem od onoga zbog čega sam je nazvala.

"Doris, nisi jedina koja je zainteresirana za tog muškarca. Danima ga posmatram isto kao ti, a danas je ušao u prodavnicu i dao mi svoju duksericu jer sam glumila da mi je hladno samo da ne bi primjetio da mi glas drhti samo zbog njega" - priznam joj sve jer ne znam i na kraju krajeva ne želim lagati prijatelje.

"Šta ti je?" - osjetim zbunjenost i šokiranost jer sam po prvi put pogledala u nekoga.
"Oprosti Doris, ne želim te izgubiti zbog nekoga kome ne znam čak ni ime ali ovo sam ti morala priznati" - sa druge strane čujem iskren osmijeh.

"Mala moja, ne ljutim se na tebe ne brini. Drago mi je da te je neko napokon zainteresirao. Neću ništa pokušavati sa njim, izgleda da ti imaš veće šanse. Dok sam ja tamo nije čak ni pomislio ući u prodavnicu."

Razgovor sa njom kao da mi je dao zeleno svjetlo, osjećala sam se slobodnije i nadala se. Makar mu ni ime ne znam ipak se nadam, jer čovjeku nije zabranjeno nadati se.
Poslije radnog vremena otišla sam kući i pokušala biti što tiša da mama ili tata ne bi vidjeli duksericu koju imam na sebi. Dugo u noć sam ležala na krevetu i udisala njegov miris sa te dukserice. Izgledala sam kao neka ludača ali nije me bilo briga, niko nije mogao vidjeti kako uživam u tom muževnom mirisu nepoznatog muškarca.

Sa jutrom došao je i moj rodjendan i čestitke roditelja. Za godinu sam starija, dobit ću poklone od rodbine, proslaviti ga sa širom porodicom, trebala bih biti sretna zar ne? Ali ja nisam sretna, pogotovo jer dolazi Petar, drug iz djetinjstva kojeg nisam vidjela četrnaest godina. Šta ću uopće pričati s njim, da li je on ostao isti onaj zabavni dječak koji me je nasmijavao i brisao suze kada god sam pala?

Da ne bih prisustvovala cirkusu pripremanja proslave otišla sam raditi prvu smjenu a kada se vratim sve bi trebalo biti spremno, valjda. Dukserica koju mi je jučer posudio stajala mi je u torbi i samo čekala njega da se pojavi da je mogu vratiti. I ne znam da li sam htjela samo vratiti taj komad odjeće ili mi je ona bila izgovor da ga vidim, da mu čujem glas ponovo, da razgovaram s njim.

Uskoro ga ugledam kako izlazi iz auta pa brže uzmem duksericu i izadjem iz prodavnice, idući prema njemu. Gleda u mene dok mu prilazim pa se nasloni na auto i prekriži ruke na prsima, dopuštajući mi da jasno vidim njegove razvijene mišiće.

"Opet ti je hladno?" - pita dok pogledom klizi niz moje tijelo spakovano u uske traperice i običnu bijelu majicu.
"Ne, nije. Došla sam ti vratiti duksericu." - pružim mu a kada je uzme iz moje ruke i dotakne je svojom zadrhtim i nasmijem se pa brže bolje povučem ruku prema sebi.

"Tebi je ljepše stajala" - vrelina mi oblije obraze a kada mi postavi naredno pitanje poveća se još više.
"Kako se zoveš?" - progutam knedlu pa pogled maknem sa njegovog primjećujući kako ostali momci, koji su tu svakog dana, sa zanimanjem posmatraju naš razgovor.

"Alina" - odgovorim mu a on se nasmije i spusti pogled na pod govoreći jako tiho kako imam lijepo ime.
"Mogu znati tvoje?" - sada ja njega pitam a on me ponovo pogleda bez ikakvog izraza lica.
"Moje ime ti ništa dobro ne bi donijelo" - osmijeh mi je na licu dok gledam u zelenilo njegovih očiju.

"Onda ću te zvati "Tajanstveni"" - uz okret se udaljim od njih a na ulazu u radnju me zaustavi njegov glas.

"Zovem se David" - sada nepoznati muškarac ima i ime. I već znam, ništa mi dobro neće donijeti ali me nije briga. On mi se svidja, pa makar i ovako, trenutno samo fizički.