Kao i svako jutro u zadnjih godinu dana budi me alarm pa mrzovoljno ali odmorno ustanem i spremim se za posao. Ne prija mi prva smjena ali bolja je od druge, kada sam sama u radnji i svaki čas čekam da mi "momci sa zida", kako ih je Sofija prozvala, upadnu i odnesu sav novac ili me čak ubiju. Odgurnem misli o njima po strani pa se pridružim mami u kuhinji.

"Dobro jutro mila, baš dobro što si ranije ustala. Moramo razgovarati prije nego što odeš" - ostavljajući tiganj na platu pridje mi bliže.

"Htjela sam ti reći da će na rodjendanu biti i Petar, sin tete Stane, sećaš se nje? Uvijek ti je donosila čokolade dok si bila mala." - uz uzdah kaže vjerovatno se prisećajući tih starih vremena.

"Da, sjećam se ali ne razumijem šta će Petar tu? Pa pobogu mama, zašto ste njega zvali? Nisam ga vidjela još od svoje osme godine, kada su se i preselili u Njemačku." - sa dosta nejasnoća je pitam te spremim telefon u torbicu.

"Pa baš zato, Petar je dobar momak a pritom živi u Njemačkoj. Smatramo da se trebaš udati, Alina imaš već dovoljno godina za to a Petar je najbolji izbor" - gledam u nju šokirana, i da je moj život crtani film sada bi mi iznad glave letjeli upitnici.

"Mama, neću se udati za nekoga koga ne volim!" - kažem glasnije ali opet tiho da me tata ne čuje.

"Tvoj tata i ja smo se vjenčali jer su naši roditelji tako željeli pa vidi nas sad, volimo jedno drugo, imamo tebe i ništa nam više ne treba" - uzmem vazduha spremajući se reći joj da ja neću i ne želim živjeti njen život. Ne želim kao i ona na svaku izjavu muža samo nijemo klimati glavom. Želim da moja djeca budu plod ljubavi a ne samo jer tako mora biti. I taman kad krenem sve misli izgovoriti prekine me tata ulazeći u kuhinju.

"Katarina, rekla si joj za Petra?" - pita je a ona mu potvrdi kimanjem glave.
"Jesam Teodore, ali izgleda da joj se ne svidja ta zamisao" - šutim dok oni vode razgovor o mome životu.

"Alina, na rodjendanu ćeš se ponašati pristojno i što više praviti društvo Petru. Bez pogovora!"

Ustanem bez riječi i izadjem iz kuće, sa jednom misli u glavi, neću se udati jer oni tako žele. Neću uništiti sebi život i onda se kajati. Oni su ionako izabrali sve što sam trebala ja birati. Izabrali su odbojku bez obzira na to što sam htjela trenirati plivanje, izabrali su srednju ekonomsku školu i zabranili odlazak na fakultet. Zato sam tu gdje jesam, radim u marketu prehrambenih namirnica u svojoj ulici.
Zbog blizine radnje našoj kući brzo se nadjem u njoj pa nervozno ostavim stvari i stanem iza kase. Doris mi pridje i zagleda se u moje zelene oči spremna da čuje razlog moje nervoze.

"Zar nije Sofija trebala raditi prvu smjenu?" - postavim pitanje prije nego ona meni.

"Pa jeste, ali smo se zamijenile. Moram uloviti onog dečka od sinoć. Nadam se da će doći opet danas" - govori gledajući negdje kroz mene.

"Doris imaš dečka, zašto ovo radiš?" - prijateljski je pitam i kao i uvek i sad razgovorom pokušam isterati nevjeru iz nje.

"Ma daj Alina, stvarno me to pitaš? Pa Domagoj zna da izmedju nas nema ljubavi" ----
"Nema sa tvoje strane ali on tebe voli!" - kažem joj istinu a ona digne glavu.

"E pa nek voli, ja njega ne volim i točka" - zatvorim oči i udahnem duboko.

"Šta onda radiš s njim?" - znajući odgovor opet pitam.

"A šta misliš od kud meni sve ove cipele, haljinice, parfemi?" - prije nego joj išta odgovorim u radnju udje mušterija, muškarac možda par godina stariji od nas.

"Ćao ljepotice, poslao me je gazda" - obrati se meni a ja klimnem glavom pa iz paketa kojeg sam još jučer ostavila ispod kase, uzmem manji paketić i dam mu. Iz džepa izvadi poveliku gutu novca i ostavi na kasi.

"A meni nema to "ćao ljepotice"?" - kad krene izaći obrati mu se vječito ljubomorna Doris na svaki kompliment koji Sofija ili ja dobijemo.

"A oprosti, ja samo istinu govorim" - uz okret prema njoj joj odgovori.

"Hoćeš reći da nisam lijepa?" - sve više mu se približava dok ga gleda u oči.

"Ništa me ne gledaj tako, broj nećeš dobiti" - vrlo smjelo on kaže a ona se vrati korak unazad.

"Ma i ne treba mi broj takvog kretena! Misliš da sam ga htjela? Ne laskaj si" - Doris sada već glasno priča očigledno uvredjena.
Momak se bez riječi okrene i krene izaći ali ga Doris opet svojim pitanjem zaustavi.

"Kad si takav kreten možeš nam bar reći šta je u tim paketima?" - on se nasmeje ali se ne okreće.

"A vidim još si i glupa, pa vidiš valjda šta je" - kaže i izadje iz prodavnice a na ovo se uvrijedim i ja jer ni sama ne znam šta se nalazi u paketu. A možda je i bolje što ne znam, moja dužnost je uslužiti mušteriju a ne raspitivati se o poslovima.

"Kako je bezobrazan!" - sjede pored mene a pogled joj odleti vani, ponovo na onaj zid.

"Alina, eno ga. To je onaj od sinoć" - uhvati me za ruku dok drugom pokazuje prema zidiću naspram nas.

"Onaj naslonjeni na auto, zar nije pravi komad?" - pogled usmerim na crnog džipa a onda se usudim odmeriti muškarca pored njega.

Crna kosa, oštre crte lica. Lijep oblik očiju čiju boju ne vidim iz daljine, mračan pogled i isklesano telo. A onda, pogledi nam se susretnu kroz portale a meni se noge oduzmu, u stomaku se zapetlja čvor. Paralizovana po prvi put nečijim pogledom ne mogu se pomaknuti sa mjesta a on šmekerski, usne izvije u kut...