Hodamo, on i ja. Krećemo se pustim hodnicima kojima nitko nikada ne hoda osim lutkara i njegovog pomoćnika. Čak i ako su nekada ovuda hodali drugi ljudi, svi su tragovi zameteni i zatrpani slojevima prolazećih godina.

Sve je tiho te sam udubljena u svoje misli kad me odjednom iz njih izvuče dodir... Osjećam nešto toplo u svojoj ruci. Meko je te miluje moj dlan dok se ne stisne oko njega i nastavi pomicati kako hodam. Hodamo.

Viktor drži moju ruku, ne znam što da kažem te stoga ne govorim ništa. Samo hodamo hodnikom. Usprkos toj sigurnosti koju mi pruža njegovo toplo držanje moje ruke, osjećam nešto hladno kako me prati, kao uhoda koja vreba svoj plijen.

Stižemo u kuhinju gdje sve vrvi od svježe pripremljene hrane. Viktor me povuče prema stolu gdje me milo pogleda i posjedne za stol. On sjedne pokraj mene prije no što upita: "Eto... Princezice, što bi danas htjela jesti?"

Razrogačim oči. "P-princezice? J-ja?" Nisam sigurna što se događa, u trenutku mi se otkucaji srca ubrzaju kako osjećam da počinjem zamuckivati a glas mi pleše uporno ne odrađujući jedinu dužnost - formiranje riječi.

"Nego? Zar postoji još neka druga ženska osoba u blizini?" Upita sa smješkom. Slatko se nasmije prije no što posegne za velikom zdjelom punom salate i počne stavljati na tanjur. Također doda i nekoliko komada prženog mesa i razne druge hrane.

"Um... Viktor...? J-ja nisam baš toliko--" Pokušavam mu reči kako nije potrebna sva ova hrana koju mi priprema, ali on ne sluša, dapače, samo odmahuje rukom te govori: "Za tebe sve najbolje."

U redu, sada ovo postaje zastrašujuće, slatko, ali zastrašujuće. "Jesi li ti dobro...?" Upitam. "I ne želiš li uzeti nešto za sebe?"

On djeluje vrlo fokusirano na dvorenje mene. Polako položi tanjur ispred mene te uzme ubrus i stavi ga oko moga vrata. "Kako ne bi zaprljala odjeću..." Kaže sa smiješkom. "U ostalom, ja nisam toliko gladan."

Podignem obrvu osjećajući kako njegove ruke razgrču moju kosu polažući je iza leđa kako me ne bi ometala dok jedem. Tko sam ja da se žalim? Ipak, postoji jedna stvar koja se tu baš i ne poklapa...

"Čekaj malo... Nisi li ti taj koji je predložio da dođemo ovdje i jedemo...?" Upitam.

On samo odmahne rukom. "Ne valja se zamarati nebitnim stvarima, pogotovo ne netom prije ručka.

Na to, samo zakolutam očima. "Ti si zbilja nešto posebno..." Promumljam moment prije no što počnem jesti. Malo po malo, tanjur se prazni no još uvijek vidim Viktora kako sjedi pored mene i gleda u daljinu, sam ne jedući ništa.

"Jesi li ti u redu?" Upitam, ponovno pokušavajući otkriti razlog njegovog neobičnog ponašanja. "Nekako djeluješ..."

"Djelujem kako?" On nevino upita susrećući naše poglede. Kao da padam u trans svaki puta kad ih vidim... Nešto je tu oko njega, no ne znam što... Nešto što na mene djeluje umirujuće, upravo suprotno od onoga kako na mene djeluje Gospodar lutaka.

Tek tada shvaćam jednu činjenicu... Njih dvoje zapravo izgledaju vrlo slično... Mogli bi biti braća da ne znam koliko su različiti po naravi. Mada... možda i u lutkaru ima nešto dobra... Zašto nisu svi poput Viktora? Doduše, ako ništa drugo, imaju jedno zajednično - oboje su u stanju izbaciti me iz takta.

"Dakle..." Viktor si pročisti grlo pa nastavi. "Kako ti djelujem?" Podsjeti me na moje pitanje.

"Oh, da. Pa naprosto mi djeluješ brižno i... Kao da skačeš oko mene poput sluge..." Kažem češkajući stražnji dio vrata i glave. "Ne znam... Možda je to samo moj dojam i možda me taj dojam vara ali..."

"Ma ne brini za to! Mislim, bolje da iskoristimo ovaj predivan slobodan dan što bolje možemo." Kaže slatko se nasmijavši.

Još nekoliko trenutaka sjedili smo u tišini prije no što ja naglo ustanem i kažem: "Znaš što...--" Želim mu reći da moramo razgovarati. Želim otvoriti srce i ispričati mi sve što me muči sve dileme i sumnje, no ipak si pregrizem jezik i kažem samo: "Sita sam... Idemo nekamo drugdje."

On se nasmije, kao da je prozreo kroz moje misli i pročitao me prije no što kaže: "Naravno, kamo želiš ići? Imamo još podosta vremena. Možda u knjižnicu?" Predlaže.

Na to se skamenim sjetivši se scene s Gospodarom. Bilo je zastrašujuće kako se samo pojavio... Sjetilo me i trenutka kad smo ugledali Emilijino mrtvo tijelo... Odmah mi je pozlilo te se stropoštam nazad na stolac.

"U redu! Ne u knjižnicu!" Kaže i ne znajući što mi se mota po glavi. Naprosto je ustao, približio se i pomogao mi ustati pružajući ruku. "Zašto ne prošećemo kroz vrt? Oduvijek sam ga htio pogledati s tobom." Kaže.

"Oduvijek... oduvijek s obzirom na to da sam se pojavila ovdje prije svega nekoliko dana." Promumljam.

On ne reče ništa na to nego mi samo otvori vrata te krenemo prema vratima koje vode u vrt. Nisu daleko, samo što se moramo spustiti u prizemlje.

Nakon nekoliko minuta, nađemo se pred velikim drvenim vratima sa urezanim ružama koje su ukrašene čistim zlatom, barem izgleda čisto... Nisam posve sigurna, no to nije niti bitno.

Viktor ih otvori, gentleman kao i uvijek... "Hajde! Priroda nas zove!" Kaže poput malog djeteta koji prvi put ugleda sladoled.

"Mama mama, hajde, kupi mi ovo!" Našalim se, no čini se da Viktor ne shvaća šalu te taj komentar samo završava neugodnom tišinom koja biva prekinuta tek jednim običnim osmjehom koji mi je Viktor uputio. Danas se baš neuobičajeno puno smiješi...

Kako bilo da bilo, mi se polako uputimo kroz duge redove razno razna bilja. Cvijeće pleše oko nas uz melodiju ptica. Uživam u toplom suncu koje miluje mi lice.

Taj spokoj i mir odjednom razbije Viktorov uzdah. "Znaš što..." Promumlja, "Ne mogu više ovako... Moram razgovarati s tobom..." Kaže.

Kimnem. Također imam o čemu pričati s njim. Toliko raznih osjećaja mi se vrte po glavi, što mi se to događa? Intrigiraju me njegovi tajanstvani osmjesi, što mi ima za reći? Kako uspjeva toliko okupirati moje misli?? I on i onaj prokleti lutkar. Nešto nije u redu sa mnom. Svaki put kada razmišljam o njima, osjećam toplinu i hladnoću u dubini sebe. Osjećam nešto prema njima... Iako su toliko različiti, jedno je zajedničko. Obojica su u stanju natjerati moje srce da počne trčati maraton.

Nisam niti primjetila kada smo stigli, no ispred mene se pojavio predivan mramorni paviljon, većinom zakriven ružama puzačicama. Zelenilo lišća u kontrastu s krvavo crvenim ružama te tim bijelim kamenom te ponekim zlatnim elementima. Unutra se nalazi bijela klupa te postoje otvori samo na jednu stranu. Okrenuti su prema zapadu.

"Dakle... Ovo je nešto posebno... Kako si uopće saznao za ovo mjesto??" Kažem, očiju raširenih kako bi mogle bolje upiti svu tu ljepotu koja se nalazila ispred njih. Pokalo uđem u taj ograđeni prostor kroz malena drvena vratašca.

Viktor me slijedi te se nasloni na jedan od mramornih stupova koji su držali cijelo mjesto stojeći. Pričeka nekoliko trenutaka, zatim udahne i počne: "Slušaj... Nešto se mota po mojoj glavi već dulje vrijeme... Moram ti ovo reći prije ili kasnije, no molim te prije no što počnem, obećaj mi da ono što ću ti reći neće promijeniti način na koji me gledaš. Molim te..."

Osjetim da je u pitanju nešto ozbiljno. Bi li bilo neprikladno sada izjaviti nešto o osjećajima koje osjećam za njega? Imam osjećaj da bi to ubilo atmosferu. Možda je bolje da za sada držim jezik za zubima.

Umjesto ičega drugoga, samo tiho kimnem i naslonim se na susjedni stup koji je stajao pored onoga na kojed se Viktor naslonio. Bih li trebala biti zabrinuta zbog onoga što slijedi uz tu zamolbu kojom me on htio pripremiti na predstojeći razgovor?