Jutro me budi u punom jeku. Pjesemu budnicu su preuzele ptice koje neumorno pjevaju radosne tonove kako bi nama poželjele radosno jutro. Ovom zorom, igra je završila i ja se još uvijek nalazim u Viktorovom zagrljaju živa i zdrava. Pogledam ga iznenađena što je još ovdije s obzirom na to da je već budan.

"Dobro jutro, spavalice." Kaže sa smiješkom.

"Hej! Pa nisam valjda roliko dugo spavala!" Kažem.

"Ma neee." On odvrati i pogleda na veliki sat na zidu. Malo je teško iščitati s ove pozicije, ali ipak se da. "Po ovom satu, samo tri sata dulje od mene."

Ostanem iznenađena i lagano se zacrvenim. "O-oprosti... Nisam htijela smetati..." Kažem u namjeri da ustanem, ali ne ide sve baš tako. Viktor me još uvijek drži uz rečenicu: "Ma ne smeta, dapaće, samo nastavi." E sad se crvenim kao rajčica, no isto tako, smiješak mi je veći nego ikada. Osjećam se sigurno i ugodno, ne kamenim se od nervoze i straha kao kada razgovaram sa Gospodarom.

Nakon još nekoliko trenutaka primjetim nešto neobično. "Um... Gdje je Emilija?"

Viktor me pogleda i kaže: "Gdje je tko? Ahaaa... Ona iritantna od jučer. Zar nije tu--"

Pogledam ga ispod oka. "Spasila nam je život i ti ju tako zoveš?"

"Od prilike..." On kaže. "Kako god bilo, gdje je uopće mogla otići?" Viktor pita puštajući me iz svog zagrljaja.

Ja ustanem i pogledam uokolo. Možda je sišla dolje? Bacim oko prema knjižnici kada vidim horor. Istog trena se odmaknem prema nazad lagano nesigurnim koracima s zaprepaštenim izrazom lica. Viktor odmah dotrći do mene. "Što je bilo? Je li sve u redu?"

Ne mogu se natjerati da kažem nešto niti da ponovo pogledam u taj prizor. Samo ga pogledam s nekako bolesnim izrazom lica. On dotrći do mene i uhvati me sekundu prije no što bih pala. Počinjem gorko plakati. Viktor baci pogled prema dolje.

Emilija je ležala ondije mrtva. Ali njezine ozljede nisu djelovale kao djelo oštrica. Prije bih rekla da je naprosto pala dolje i polomila se. Kako god bilo, jadna djevojka.

On me čvrsto drži u svom naručju, a ja se samo opuštam i prepuštam njegovu zagrljaju. "Š-što se desilo?" Mumljam sebi u bradu. On samo šuti. Zapravo... Djeluje mi nekako nesigurno. Kao da se premišlja oko nečega. U konačnici mi odgovori: "Ma- Sve će biti u redu." Djeluje mi kao da je nešto drugo htio reči, no predomislio se i odustao. Skriva li nešto od mene? Ne mogu si pomoći no takve su misli jedino što mi pada na pamet nakon događaja poput ovog.

"Hajde, smiri se. Pogledaj. Dan je, uspjeli smo. Pobijedili smo." Viktor kaže olabljavajući zagrljaj. Ja se lagano naljutim. "Kako možeš biti tako bezosjećajan?! Ona nam je spasila živote a tebe nije briga za što će se desiti s njom!"

On lagano usdahne i s neutralnim izrazom lica sjedne na prozorsku dasku. "Bezosjećajan..." Promumlja samo promatrajući sunce koje je plesalo na čostom plavon nebu.

U tom trenutku, začuje se otvaranje velikih vrata na ulazu u knjižnicu. Krojač sada ulazi, no ovaj put nije odjeven samo u krojačkocruho. Sada već izgleda nakako normalnije.... No ne i manje zastrašujuće. S zlobno ludim osmjehom nam dovikne: "Četitamo pobjednicima! Sada bih vas molio da siđete. Hajde, hajde! Ljestve su ovdije."

On sada dovuče te velike i stare ljestve sve do nas i postavi ih tako da se možemo spustiti. Ja se smao odmaknem. Nekako nemam previše povjerenja u tog čovjeka. Okrenem se prema viktoru i upitam: "Misliš li da je pametna ideja učiniti kako kaže?"

On djeluje kao da sam ga trgnula iz sna i naglo se okrene prema meni. Prije no što mi uopće stigne išta odgovoriti, krojač se uplete. "Osima ako želite ostati ondije do kraja života, prilično sam siguran da je to pametna ideja." Na to se samo dodatno naceri.

Ja zakolutam očima a Viktor samo slegne ramenima. "To je istina... Hajde, idemo odavdje." Lagano me povuče za ruku sve do ruba uz koji su bile priljubljene ljestve. Prvo se on počne lagano spuštati, a nedugo za njim i ja. Ljestve djeluju vrlo nestabilno. Čudi me kako uopće još nisam pala. Oboje se, ipak, spuštamo sretno i sigurno.

Ja pogledam Emilijino tijelo još jednom. "A- Što će--..." Bivam prekinuta usred rečenice krojači oovorom. "Ne brini, uklonit ćemo tijela čim završimo s vas dvoje." Nasmješi se ponovo prije nastavljanja prema natrag vodeći nas iz labirinta polica, kroz hodnike, preko crvenih tepiha, pokraj zlatnih statua, sve do same velike dvorane gdje stajemo i on započnje svoj maleni govor.

"Dakle, kao što znate, za ovo dobivate nagradu i glavna nagrada je sloboda. Eto. Sada imate priliku uživati u tih 24 sata slobode." On pogleda na sat. Velika je kazaljka skrivala malu pokazujući prema stropu. Bilo je točno podne. "Sutra točno u podne da ste bili ovdije ili... Zapravo, neću vam reći, saznajte sami."

Ja na to odmah uzviknem: "Hej! Ne može to tako! Obečali ste da ćemo konačno moći izači iz ovog mjesta!"
On se samo osmjehne govoreći: "Pa i možete. Idite po dvorištu, krovu, ma nije mi briga kuda, samo se vratite točno ovdije sutra u podne."

Čudi me što je Viktor toliko ravnodušan. Kao da je znao za ovo i prije. "Ali... To nije fer...." promumljam. Krojač samo odmahne rukom. "Život nije fer, djevojčice." Na to samo kažem: "Gdje je glavni?! Želim razgovarati s njim." Krojač na to odgovara vrlo zagonetno. "Bliže je no što ti se čini, no da sada i on priča s tobom, još bi više vremena potratio. Hajde sada idi. Tik - tak. Vrijeme ti odkucava." Na to, on se samo okrene i ode.

Zbunjena sam. Ne razumijem što je htio reči s tim. Viktor samo stavlja ruku na moje rame. "Ma on uvijek previše priča. Nemoj da te to zamara, vjerojatno te samo htio zbuniti. Nego... Kamo želiš ići?"

Sada moje misli puštaju tu krojačevu zbunjujuću rečenicu i samo se fokusiraju na postavljeno pitanje. "Ne znam.... Znam samo da sam malo gladna."

Viktor kimne i kaže: "Kako bi bilo da prvo odemo pronaći nešto za jelo, a potom možemo malo prošetati vani. Dugo nisam udahnuo nešto svježeg zraka..."

"Super! Sviđa mi se ideja." Nakon te rečce malo razmislim. "A ti si već bio vani?" Pitam.

"Da, jesam. Ali već je prošlo puno vremena." On samo odgovori lagano hodajući prema stubištu.

"Pa dobro, koliko si ti dugo ovdije?" Pitam hodajući za njim.

"Dulje no što možeš zamisliti..." On kaže s nešto gorčine u glasu.

I ponovo sam vrlo zbunjena. "Zašto svi govore tako čudno...?" Postavim retoričko pitanje.

"Ma ne zamaraj se time... Idemo sada. Razbijat ćeš glavu kasnije. Sada imamo nešto vremena za sebe." Kaže penjući se uz stepenice.

Iako imam još brdo neodgovorenih pitanje, mnogo ideja i jednu veliku želju - konačan bjeg odavde, ipak samo nastavljam pratiti Viktora. Ne znam zašto, ali s njim mi se sve moje zapetljane misli čine manje važnima. Tako sada puštam misli dalje i nastavljam put uz stubište. Ta tko zna, možda se odgovori kriju iza sljedečeg ugla... a možda ću ipak naići samo na još više pitanja.