Nježno otvaram oči kada čujem Viktorov glas kako me zove popračen trčanjem. Svaki korak biva sve glasniji, on je sve bliže. Osjećam se slabo nakon svega što se desilo, no samo duboko uzdišem i sve to potiskujem u drugi plan. Ne želim zamarati druge svojim vlastitim problemima. Brzo se dižem u sjedeću poziciju kako mi se Viktor približava i klekne pored mene.

"Jesi li u redu? Stvarno si me zabrinula kada te nigdje nije bilo?" On kaže promatrajući me. Kao da nešto mije u redu sa mnom. Zašto je tako začuđen. "O Bože, pa ti si blijeda kao krpa. Što se desilo?"

"Hm?" Promumljam zbunjeno. "Ma ja sam sasvim dobro..." Još nadodam vrlo tiho "Sada." Očekivano, zadnji dio nije čuo, no vrlo brzo je prislonio svoju toplu ruku na moje čelo.

"Izgledaš vrlo loše..." On kaže prije no što se začuje glasan uzvik: "Ovamo! Otišli su onim smijerom! Još samo četvero preostalo!"

"Š-što se događa?" Pitam potiho, a Viktor mi samo kaže: "Pronašli su nas, dođi." Povlaći me za ruku i pomaže mi ustati, no vrlo brzo postaje vidljivo da nisam baš u stanju za trčati. On samo uzdahne i kaže: "Drži se."

Vrlo brzo me podigne s lakočom i počne trčati dalje niz hodnik koji vodi u nepoznato kroz ovu ogromnu knjižnicu. Ipak, vidi se da ma koliko god ja bila lagana za svoju veličinu, ipak se osjeti kada trčiš s i bez djevojke u rukama. Iza nas se čuje sve glasnije i glasnije topot koraka onih srečkovića koji su izabrani za policajce, kada odjednom, BAM!

Viktor i ja se oboje nađemo na podu. "Ugh..." Zajauknem. Nije dosta što sam se ja našla na podu, po već milijun i prvi put danas, već se ovaj put i Viktor stropoštao na mene. Teži je nego što izgleda...

Još u stanju šoka, on promumlja: "Pa dobro što je to bilo...?"

U nastojanju da mu odgovorim me prekine još jedan uzvik policajca: "Tamo! Čuo sam nešto!"

Viktor brzinski ustane i ja isto pokušam, no treba mi ipak malo više vremena, između ostalog i zato što želim vidjeti o što se Vikrot spotaknuo. Ispred mene je stajalo mrtvo krvavo truplo s ponekim dijelovima tijela razbacanima po podu. Krv je bila na sve strane, još je sve to i zaudaralo po smradu raspadanja. Stravičan prizor. Tjelo je bilo izranjavano s brojnim površinskim porezotinama i odsječenim prstima. Iznutrice su bile razbacane okolo po podu dovršavajući ovo umjetničko djelo strave. Ova slika će me proganjati...

Prije no što i ja postanem to čemu se ipravo užasavam, Viktor me povlaći dalje dok nas visok zid ne zatvori između brojnih polica i krvoločnih policajaca. Već su im kostimi bili prekriveni krvlju baš kao i sami noževi. Polako su se primicali prema nama.

Ja li ovo zbilja moj kraj? Ne želim umrijeti, no ipak, nemam snage još se boriti protiv svega toga, trčati. Samo gledam policajce kako lagano kroče prema nama gazeći ostatke onog nestretnog čovijeka. Svi do jednog nose noževe u rukama, svaki do jednog prekrivenn krvlju. Vidi im se ludost u očima.

Viktor me povuće k sebi i onda kaže: "Stani iza i pokušaj pobjeći dok će biti zaposlenicsa mnom."

Sama ta rečenica me več užasava. Ne mogu niti zamisliti ostaviti ga ondije. "Nama šanse, jesi li ti poludio?"

Prije no što mi išta odgovori, pozornost nam zaokuplja policajac kako dobiva teškom knjigom u glavu. Tako ga je puknula da se smjesta onesvijestio. Svi mi smo ostali zatečeni kada su policajci usmjerili pogled prema gore. Zbilja, pri vrhu ovog visokog zida bio je jedna mala platforma na kojoj je stajala Crnokosa djevojka poznatog izgleda. Emilija.

Ona nam brzo spusti uže za penjanje i nastavi gađati policajce knjigama. Viktor bez čekanja primi i uže i mene dok policajci bivaju zaokupljeni branjenjem glava od letečih projektila nezanemarive snage.

Što brže moguće, nas dvoje se počnemo penjati gore, točnije rečeno, Viktor se počne penjati a ja se držim na njemu što čvršće mogu. Nakon nekoliko minuta, mi se nalazimo na vrhu, a Emilija je povukla uže natrag gore.

"Još uvijek ne vjerujem da smo ovo uspijeli..." Kažem gladajući prema dolje. Policajci su bili bijesni, no uskoro su odustali i krenuli dalje tražiti preostale lopove.

"Istina, ovo je bilo blizu." Emilija je dodala.

"Hvala ti puno, spasila si nam živote." Kažem Emiliji sjedeći uza zid.

"Ma nije to ništa..." Ona odgovori sa smiješkom.

Viktor nas je samo tiho promatrao naslonjen na ogradu kojs je bila poput okvira te malene platforme. Promatrao je Emilijin kostim mumljajući sebi u bradu. "Hej... Emilija, smijem li pitati od kuda ti to uže za penjanje?"

Ona samo odgovori: "Ono je dio moje opreme, odnosno kostima."

Viktor kimne i nastavi razmišljati. "Kako mi to nije palo na pamet na vrijeme...?" Promumlja. Nije teško za zaključiti da to nije rekao kako bisko ga nas dvije čule. "Kako god bilo, čini se da smo ovdije sigurni." Viktor kaže sležući ramenima.

"Istina. Ja sam ovdije cijelo vrijeme, uvijek i nitko mi ništa ne može." Emilija kaže sa smiješkom.

"A od kuda ti toliko knjige kojima si gađala policajce?" Viktor nastavi s pitanjima.

"Bilo mi je dosadno, imala sam puno vremena i predosjećala sam da bi mogle biti korisne." Ona kaže pa se naceri i kaže: "Zašto ispituješ, ljubomoran na noju snalažljivost?"

Viktor samo zakoluta očima bez odgovora i čućne pokraj mene. "Osjećaš li se bolje?"

Kimnem. Od sve ove strke malo sam se smirila. Zanimljivo je kako bježanje od krvožednih policajaca na mene ima slabiji utjecaj od pričanja na samo s nenaoružanim mladićem koji jedva da me dotakao.

"Još uvijek izgledaš malo blijedo." On kaže brižno prije no što me podigne i odnese do ogromnog prozora. Zapravo je taj prozor jedini razlog za postojanje ove platforme. Tu je samo kako bi perači prozora mogli zbilja doći do prozora i stajati na nečemu dok ga peru.

Više nisam u sjeni, sada me miluju tople zrake popodnevnoga sunca. Viktor me polaže na prozorsku dasku, leđama naslonjenu na ostatak okvira. "Nije li sada bolje?" Kaže sa osmijehom. Ja kimnem uzvračajući osmijeh.

Točno taj trenutak nam upropasti glasan vrisak sa drugog kraja ovog ogromnog mijesta. Vrisak ukazuje na još jednog čovijeka isjeckanog od strane policajaca koji su pod lutkarovom kontrolom.

"I to bi bilo pedeset i tri." Emilija kaže. "Još samo nas troje."

"Misliš, ti znaš točno koliko nas je bilo u ovome i brojala si koliko je ljudi do sada umrlo?" Viktor pita začuđeno.

"Da. Na početku je bilo sedam redova po osam stolica uz nekolik stolica sa strane s kojih su uzeti policajci." Emilija kratko objesni. "I da, brojala sam vriskove. Odavde se sve jako dobro čuje

"Stvarno... Nemam riječi." Viktor kaže krarko bacajući pogled na Emiliju prije ponovnog fokusiranja na mene. Zašto toliko zuri? Što mu je toliko interesantno na meni?

Sunce samo nastavlja sagibati glavu na svome putu ka drugom svijetu. Poliježe glavu na jastuk zelenih planina u daljini prije no što počinje tonuti u počinak u nježnoj spavaćici satkanoj od blijedo ružićastih oblaka. Djeluje vrlo umirujuće gledati taj divan zalazak sunca. Zanimljivo je kako nitko osim nas nije preživio niti dan, kamo li tek kada misteriozna tama obavije hodnike. Ja se više ne bojim, imam ovo dvoje dragih ljudi uza sebe, zapravo, uživam u ovom trenutku.

"Zalazak sunca uistinu je prekrasan, nije li?" Viktor kaže pogledom usmjerenim daleko u tople zrake sunca.

I ja usmjerim pogled u daljinu. "Zbilja jeste."

Emilija nakon nekog vremena prokomentira: "Čovječe, gladna sam..."

Viktor ju prostrijeli pogledom koji nekako ide u smijeru 'Moraš li baš uvijek pokvariti trenutak?!' Nakon toga samo uzdahne i kaže: "Iskreno me čudi da ti imaš spremno brdo knjiga a nemaš hrane."

Ona samo zašuti. U potpunosti je u pravu. Ja nemam ništa za dodati. Sve je već rečeno.

Noć lagano zamjenjuje vladavinu dana. Crni se svod rasteže cijelom dužinom neba. Samo bijeli mjesec donosi nešto svijetla do nas. Lagano silazim sa prozorske daske i sklupčam se uza zid omotavajući crnim plaštom najbolje što mogu. Noć je hladna. Uskoro osjećam olakšanje u obliku tople ruke koja se omata oko mene kao da je to najnormalnija stvar. Okrećem glavu prema Viktoru koji sada mirno sjedi kraj mene povlačeći me u zagrljaj.

Emilija me samo gleda lagano ljubomorno. Sjeda na drugu stranu platforme prekriženih ruku i promatra nas dvoje.

"Slatko mi snivaj i budi sigurna da ti se ništa neće dogoditi." On kaže omatajući me još dodatno i svojim plaštom u potpunosti ne mareći za Emiliju. Kako bih uopće i mogla biti zabrinuta uz ovakav tretman?