Nalazim se u nekoj vrsti tajne prostorije. Ne znam odakle dopire to čisto bijelo svijetlo, ali znam da ono osvjetljava samo strogi centar prostotije. Očekivano, dio knjižnice, ali ovdije umijesto mnogo knjiga, ondije je samo jedan, poprilično star, svezak koji stoji na kamenom stupu u sredini. Promatram stup, odnosno stalak. Ukrašen je izrezbarenim oblicima i znakovima koji prikazuju drevne relikte i izgubljene rituale. Na vrhu, knjiga je omotana tajnovitim kožnim koricama sa pozlačanim rubovima. Prekrivena je debelim slojem prašine, izgleda staro, polu-potrgano, a opet, osjećam neizmjernu potrebu za otvoriti i pročitati što piše.

Primaknem se bliže stupajući za stalak, takozvani, stup riječi. Primim knjigu, otpušem prašinu i otvorim knjigu čitajući s prve stranice.

"Život, Stavak 1: Povijest

Bijaše to davno kada sunce prvi puta poljubi kontinent. Bijaše to davno kada topao vihor probudi vrelo vode života. Sve od postanka povijest pamti. Neizbježna, nepokolebljiva, nikada ne izbljedješe. Povijest je temelj, zemlja, dno dna sa kojeg započinjahu penjanje prema zvijezdama i oni prije nas, i mi, i oni poslije nas. Povijest nikada neće postati manje važna, nikada neće postati više važna. Ono je temelj, zbog grešaka se raspada cijela konstrukcija."

Već nakon prvog odlomka vidim kako je ovo jedna vrlo duboka knjiga koja uvodi nova stajališta i poglede na, život, kako saznajem iz naslova. Usprkos svemu tome, još uvijek ne vidim zašto je ta knjiga toliko vrijedna i posebna da je dobila zasebnu sobu o to još toliko tajnovitu. Zašto nije samo izložena u knjižnici? Možda ću shvatiti ako nastavim čitati... Bla, blah bla, povijest, sunce, zemlja, bla bla blah... Možda da preskočim nekoliko stranica... Otvaram knjigu na nasumično odabranoj stranici već u drugoj polovici njige. Sada mi djeluje organizirano poput riječnika...

"V...

Valerija"

Ondije se nalazi slika jedne mlade djevojke. Smiješi se. To je, doduše, samo crtež, no zadivljuje me količina dodanih detalja. Svaka vlat je iscrtana, svaka sjena podebljana, svaka crta lica dovoljno jasno vidljiva, oči naglašene, posebno šarenica. Nakon toga nastavlja tekst. Ukratko, radi se o sažetku života djevojke koji završava rečenicom "I dan danas se povijest nastavlja pisati."

U redu... Ovo je već malo neobićno, no dobro, možda je pisac tako namjerno napisao iz ovog ili onog razloga. Nastavljam čitati. Na sljedečoj me stranici dočekuje šok.

"Viktor"

Ilustracija je ondije. Prikazuje perfektnu sliku njegova lica. To je strašno zastrašujuće... Ova knjiga djeluje mnogo starija no što bi bio Viktor... Kako je to moguče? No dobro... Ovdije i nemoguče se ostvaruje... Ispod slike dolazi tekst.

"Viktor Marko Dorbić, 18, bijaše rođen 4. 7. 1999. u posve malenom selu. Zivot mu se ne razlikova od drugih no sam um i način razmišljanja bijaše mu nešto što drugi ne mogavše pojmiti. Život mu teče sasvim mirnom poput mirne rijeke, no i rijeka prije ili kasnije se ulijeva u zbunjujući ocean. Sve počeše smrću njegovih dragih roditelja. Kada se stupovi života struše ostavljajući samo razbijene komadiće postoje dvije mogućnosti: raspasti se i dopustiti krhotinama da te isjeku u još sitnije komadiće ili pokupiti ostatke, ustati i sagraditi svijet iznova. To mu i uspije. Cijeli svijet sagradi iznova u mračnoj tamnici uz novo svijetlo, ljubav. Ljubav koja mu ponovo biva oduzeta, rastrgana, istargana iz njegovih ruku. Na sreću, što se da razbiti, da se i popraviti. Ponovo se rupe krpaju novim osjećajima. I danas se povijest nastavlja pisati."

To djeluje pre stvarno i točno da bi bilo istinito. Zaprepaštena sam, ipak... u ovome kratkom tekstu sam naučila više o njemu nego što sam saznala do sada ako se ispostavi da je sve to točno. Ako ne... Onda stvarno ne znam što se ovdije događa. Mislim... ne znam niti ovako niti onako, ali sada barem imam teoriju o ovoj knjizi. Čekaj malo... Ako knjiga sadrži informacije o svims nama koji smo ovdije, znaći li to da postoji i stranica posvećena meni?

Pretražujem knjigu, sva sreća pa je lijepo organizirana abecednim redom. Ne bi trebalo biti niti najmanje teško pronaći ima Lara. L-O.... Hm... Lada... Leonarda, Lorena, Lovro, Lucija, Luka... Nema Lara...

"Nećeš pronaći ime koje ti je nadjenuo tvoj jadni prijatelj, lutko." Već dobro poznati glas mi kaže. Gospodar lutaka stoji iza mene i laagno se smiješka. "Kako bi bilo da probaš sa svojim pravim imenom, Selena?"

Brzinom munje se okrenem i razrogačim oči. "Kako molim...?"

"Dobro si me čula, lutko draga, Selena, a kako ja to znam, pitaš se, vrlo jednostavno." On kaže osmjehujući se. "Poznajem te već jako dugo, znaš?"

Još uvijek ne mogu vjerovati. Samo ga gledam razrogačenih očiju u potrazi za nakakvim logičnim objašnjenjem. Zar me nije on samo pronašao u onoj trgovini u zakutku neke prljave ulice klošarskoga dijela grada? Kako je ovo moguće? Što? Zašto? Ne razumijem što se ovdije događa. "Ti si lud." Samo mromumljam.

"Zapravo, trebala si biti moja." Rekao je s nacerenim izrazom lica u potpunosti ignorirajući što sam upravo rekla. "Ali odbila si se prepustiti potpunom strancu. Sve jedno, sudbina te bacila ponovo u moje ruke."

Iz prve sam šokirana i zaprepaštana, no ubrzo se hvatam za jednu malu nelogičnost u njegovoj kratkoj priči. "Čekaj malo, ako si ti meni bio potpuni neznanac, kako ti mene poznaješ već jako dugo?!"

On se samo zlokobno osmijehne i kaže: "Vi mali ljudi nikada nećete razumjeti sve tajne koje mi čuvamo. Zar ti zbilja misliš da ima logike u ovom svijetu? Jedino pravilo u kaosu je smrt." Izraz lica mu se sada mijenja u jedan vrlo zastrašujuće ozbiljan. "Svi vi ćete se prije ili kasnije zapetljati u svilenoj vrpci života i potonuti u jezero tuge. Tada, svi bi samo željeli da dođe smrt s nožem i prekine tu vrpcu života u kojoj ste spleteni. Tek tada možete ustati u pravom miru i spokoju."

Ostajem zabezeknuta. Ne mogu se niti pomaknuti. Strah me reči i riječ. Počinjem žaliti što sam uopće došla ovdije dolje. Zašto nisam samo dopustila da me onaj policajac ubije?! No dobro, nije sada vrijeme za preispitivanje odluka iz prošlosti.

Gospodar Lutaka polako hoda prema meni, ja se lagano počinjem odmicati od njega. Samo hodam unazad sve brže i brže kako i on ubrzava korak. Samo trenutak prije no što se odlučim okrenuti i otrčati van, osjetim hladan i tvrd zid kako nepomično stoji iza mene. Nema više micanja u natrag.

Okrećem glavu na stranu, no prije no što potrčim prema izlaznim vratima, jedna ruka obavijena grimiznim svilenim rukavom me spriječi u naumu. S druge strane također.

"Nemaš više kamo bježati." On kaže osiguravajući da ne pobjegnem. Približava mi se i samo nastavlja zuriti u moje oči. S jedne strane... Ta dva oka me očaravaju baš kao i prvi dan kada me dovukao ovamo, a s druge strane me opet zastrašuje na način da stojim pored osobe koja mi doslovno može učiniti sve.

"Samo me pusti... Molim te. Preklinjem te." Kažem na rubu suza. Samo se želim vratiti u sigurnost čelije. Nije me briga ni za igru niti ništa drugo, samo se želim maknuti iz ovog podruma. Opet, način na koji me gleda me samo vuće prema njemu. Zašto se moje srce, um i tijelo ne mogu oko ničega složiti.

On se malo nasmije i još mi se više približi. "Usta kažu jedno, ti želiš drugo."

Osjećam lagano milovanje njegove duge svilene odore o goloj koži na nekim dijelovima tijela. "Nemoj mi ništa učiniti... Molim te..."

On samo primi moju ruku i pomakne ju prema drugoj strani mojih prsa. Ruka mi se trese čvrsto obgrljena njegovim dlanom. Više niti ne mora držati ruke sa strane, ne mogu samo pobjeći iz njegove blizine. Primiće glavu mome vratu. Izgleda veoma gladno, kao zvijer koja bi mi najradje skočila za vrat i nasladila se krvlju i mesom. Srce mi kuca kao da nema sutra. Je li to od straha ili nećeg drugog?

Ipak, ostaje na toj maloj udaljenosti i samo mi potiho šapne na uho: "Ja nisam neprijatelj ovdije. Samo mi se prepusti i svi problemi, strahovi, nedaće, sve će nestati. Samo se prestani odupirati, lutko."

U taj čas, puti mi ruku. Bez razmišljanja, samo ga odgurnem od sebe. On se poput poslušnog i nevinog janjeta odmakne i nekoliko trenutaka nastavljamo zuriti jedno u drugo. Ne znam što sada. Oluja različitih misli i emocija tuče u mom jadnom malrnom srcu. Sve što je rekao, učinio, preispitujem sve što sam mislila da znam o ovom mijestu i sve to zamjenjujem s nekoliko riječi: Nema pravila, nema logike, kaos.

U ovakvoj situaciji razmišljanje nema koristi. Um pažljivo gleda sve i pokušava izvuči logične zaključne, no sve je prekriveno prašinom. Srce je s druge strane slijepo, no vid ionako nije od koristi u ovoliko zamagljenom mijestu. Ništa ne pomaže osim osjećaja koji u ovom slučaju bivaju pomješani.

Gospodar Lutaka mi samo uputi osmijeh gledajući moj zbunjeni izraz lica prije no što progovori u potpunosti smireno: "Ne brini, imaš svo vrijeme ovoga svijeta na raspolaganju, a ja ću uvijek biti pored tebe čekajući onaj trenutak kada ćeš konačno sve shvatiti."

Kratko kimnem i pokušam otići do vrata što brže moguće, no uhvatila me takva drhtavica da se jedva držim na nogama. Dva puta skoro padam, no ustajem primajući se za zid prije no što osjećam kako me nešto nježno podiže u zrak. Toplina me smiruje te samo tiho i umorno zatvaram oči ne zamarajući glavu razmišljanjima ili tijelo odupiranjem kada znam da ionako ne mogu ništa protiv te visoke figure koja me sada nježno nosi kroz dugi hodnik nazad prema ostatku knjižnice.