Brzinom munje okrećem se prema, sada otvorenim vratima. Tamna silueta, kojoj se naziru samo vrlo lako uočljive oči, nepokretno promatra moj zaprepašten izraz lica. Trenutak tišine kraljuje prije nego što koraci lika bivaju najavljeni šapatom: "Imamo jedan ozbiljan problem...."

Iz te sigurne i ugodne tmine naše sigurne i malo manje ugodne tamnice, začuje se poznati glas kako govori: "Hajde lutke moje, vrijeme je za pravu zabavu." Taj komentar je popraćen nacerenim licem Gospodara koje je sada jasno vidljivo u potpunoj blizini.

Primjećujem da Lucija nije nigdje na vidjelu. Gdje li je ona? No dobro, sada to nije najbitnija stvar na svijetu. Trenutno imamo većih problema, kao na primjer onaj stari osjećaj da netko potpuno kontrolira moje tijelo.

Preko volje hodam prema Gospodaru Lutaka koji samo pokazuje prstima što želi od mene i bez moga pristanka, svaka želja mu se ostvaruje. Nisam jedina, čini se kako i mnogi drugi prate bujicu lutaka prema vratima na kraju hodnika. Svi istim koracima, istim tempom, kao da plešemo uz orkestar tuge i straha kojim dirigira Gospodar. Ti sumorni koraci bivaju popraćeni jecajima i zabrinutim glasovima. "Jedva smo preživjeli zadnji put...", "Mrtvi smo...", "Ali još sam tako mlad!"

Toliko kukanja i očajnih vapaja u potrazi za nepostojećom pomoći mi se vrte oko glave i uvlače se u uši da je i mene sada već strah. Nikoga ne poznam. Bujica me odsjekla od Viktora, a nisam niti sigurna gdje je Lucija. Pokušavam ih pronaći pogledom, no ne mogu se baš micati previše svojevoljno. Malo simo, malo tamo, mrdam glavom i još ne vidim nikoga koga poznam. Ispred mene nisu što znači da moraju biti iza... Valjda. Vjerojatno? Možda... Moguće. A postoji i šansa da ih naprosto nema...

Moje razmišljanje prekida glas sa strane koji mi govori: "Prvi put ovdje jelda?"

Dam sve od sebe da okrenem glavu dovoljno da pogledam u smijeru odakle dolazi taj glas. Ondje stoji mlada djevojka predivna stasa. Kosa joj smeđa poput kestena, a oči velike i svijetlo smeđe s zelenkasto žutim prstenom u sredini.

Kratko odgovorim: "Da."

Ne znam što ona uopće želi od mene. Mogu li joj vjerovati da će mi pomoći? Pa sudeći prema tome da je i ona dio ove nesretne povorke, čini se da je u istom košu kao i ja. S druge strane, naprotiv ostalih, ona je nasmiješena i ne djeluje zabrinuto u potpunosti.

"Mora da je to razlog tvoje nesigurnosti. S druge strane i blagostanje neznanja." Kaže uz osmijeh.

Pročitala me kao knjigu. To me lagano straši... S druge strane, što je uopće značilo blagostanje neznanja? Gledam u nju lagano blijeda i zaprepaštena. "K-kako to mis-sliš?" Promucam "Možeš li mi reći što se ovdje događa?"

Djevojka brončane puti mi potiho odgovara: "Vrijeme je za još jednu od igara. Ne, ne znam kakvu, ali znam kakve su prije bile." Uzela je kratku dramatičnu pauzu prije nastavka: "Krvoločne."

Ostanem šokirana. Vjerojatno bih se ukipila na mjestu, no ionako mi tijelo ima vlastitu volju. Gledam razrogačenih očiju. Ne mogu se sabrati dovoljno da nekako odgovorim. Samo ponovim mucajući ne vjerujući svojim ušima: "K-krvoločne?"

Ona me pogleda ozbiljno prije nego što se ponovo nasmiješi i kaže: "Ma, sve će biti u redu. Samo se drži mene. Nađi me i što prije dođeš do mene, veće su šanse uspjeha. Osim toga, ne približavaj se većim grupama. Oni nove koriste samo kao nužnu žrtvu kako bi oni mogli preživjeti."

Ja samo kimam na sve što kaže pokušavajući upiti sve savjete koje dobivam od takve lijepe djevojke. Nosi svijetlo smeđu odjeću i ima šešir iste boje kao i hlače. Podsjeća me na nešto... Ima dalekozor i kuku za penjanje za pojasom. Kao nekakav istraživač. Duga i valovita kosa joj pada niz leđa dok joj je preko ramena obješena torba. Platneni lagani prsluk joj je ukrašen trima beđevima. Jedan je najvećim dijelom zelen pokazujući drveće i neku tropsku šumu, na drugom je nacrtan tigar, a trećeg krasi sličica šatora. Zanimljivo.

"Usput, ja se zovem Emilija, drago mi je." Kaže prije no što samo usmjeri pogled naprijed.

"Ja sam..." započnem prije nego što mi prozuji misao o tome kako mi Lara nije pravo ime, već samo ono nadjenuto od strane ostalih ljudi-lutaka u mojoj ćeliji. Ma fućkaj to! "Ja sam Lara!" Kažem, ovaj put samouvjereno i ponosno.

Čini se malo iznenađena mojom interpretacijom tako jednostavne rečenice. Malo se nasmije. "Sviđa mi se duh. Što te natjeralo na tako snažan odgovor?"

Tak sada shvaćam kako je ta moja rečenica zvučala... čudno. Pomalo neugodno se nasmiješim i samo okrenem glavu naprijed.

Emilija se nasmije i upita: "Jesi li bila zaboravila ime na sekundu ili izmišljala novo?"

Želim joj reći, no prekida me glasan zvuk otvaranja vrata. Ova vrata nisu onako mala kao ona koja vode do krojača... Čini se da smo na drugom kraju hodnika. Vrata su ogromna, kao ona koja čuvaju ulaz u najraskošnije dvorce. Svi ubrzavamo i prolazimo ta vrata iza kojih nas dočekuje pozornica i brojne stolice. Na svakoj stolici je slika koja pokazuje osobu koja treba sjesti na nju. Tu se razdvajam od Emilije i ponovo ostajem sama u svojoj malenoj stolici.

Pogledom istražujem prostoriju. Ima četvora vrata isključujući ona ogromna koja vode prema ćelijama. Pitam se kamo ona vode. Imam blagi osjećaj da ću saznati vrlo skoro. Kad malo bolje razmislim, sjećam se ove prostorije od kada sam tek dolazila ovdje. Nakon prolazka kroz hodnike smo ušli kroz jedna od ovih vrata i došli ovdje i zaputili se prema ćelijama...

Konačno, jednom kada smo se svi smjestili, Gospodar Lutaka se penje na pozornicu i započinje: "Pozdrav dragi moji. Kao što svi možete vidjeti, danas je uzbudljiv dan. Pripremio sam jednu vrlo zabavnu igru za vas."

Netko iz publike se digne i vikne: "Kao onda kada si nas natjerao da plešemo?!"

Sasvim druga osoba sa drugog kraja gledališta također ustane i doda: "Ili onda kada smo se trebali pretvarati da radimo u cirkusu?!"

Gospodar se malo zamisli i pormumlja uz nacereno lice: "Hmm... Da, to je bila zanimljiva igra. Mogli bismo ju ponoviti jednom prilikom u skorije vrijeme..."

Mnogi se u glas zaderu: "Ne! Molim vas!"

Onda se malo zakašlje čisteći grlo i skupljajući pozornost prije nego što nastavi: "Siguran sam da svi vi volite igrati lopova i policajca..."

Ponovo ona prva osoba se zadere: "Jesmo, kada smo imali šest!"

Gospodar samo uzdahne i prisili tog neposlušnog lutka da sjedne prije nego što nastavi: "Kao što sam govorio, današnja igra će biti lopova i policajca, no na malo drugačiji način. Vidite..." Ponovo se naceri prije no što nastavi, neke odabrane konci povuku i odvuku ih na pozornicu. Zapravo, kada ih sve pogledam, ima ih dosta... "Oni će biti policajci, i njima upravljam ja. Vi ostali trebate bježati. Ako vas ovi dragi policajci otpreme natrag u ćeliju, gubite. Ako as ne budu mogli otpremiti u zatvor, imaju dozvolu za ubojstvo. S druge strane, ako izdržite do sljedeće zore, pripremio sam izuzetnu nagradu za vas, a ona uključuje slobodu."

Istog trena, iznenađenje i uzbuđenje mi počne vrtiti samo jednu misao po glavi. Ovo moram uspjeti. Svi se počnu dogovarati o tome kako bi im to mogla biti izvrsna prilika za bijeg.

Gospodar ih utiša i nastavi: "Čemu kukanje? Pa sve što trebate učiniti je izdržati noć. U zoru, sve završava i najuspješniji dobivaju nagradu. S time da, uzmite u obzir, ako vas izdrži više od petero, nitko ne biva oslobođen. S druge strane, slobodno sabotirajte kolege."

Nakon trenutka pauze Gospodar ponovo počinje pričati... Nikako da završi jednom za svagda. "Oh, skoro sam zaboravio! Kao poticaj našim dragim policajcima, ako uhvatite sve lopove, onaj tko je ubio najviše lopova dobiva njihovu nagradu."

I moje nade se ruše... Čak i ako uspijem do zore, a neću, nema šanse da ću biti jedna od pet. I drugi se slažu sa mnom te nastaje nepodnošljivo gledam žamor popraćen glasnim slavljenjem onih koji su izabrani za policajce. Sve bi se to nastavljalo u nedogled dok se četvora vrata koja sam ranije promatrala ne otvore i Gospodar počne odbrojavati: "Dvadeset, devetnaest..."

Svi, brže bolje, ustanu i počnu trčati prema vratima. Ja pogledom pokušavam pronaći Emiliju. U silnoj strci nigdje ju ne vidim. Još ne odustajem. Tražim ju pogledom dok ne osjetim nekoga kako me povuče za ruku i odvuče kroz jednih vrata. Čak i da želim, ne mogu se oteti. Čvrsto mi drži ruku i samo nastavlja trčati hodnikom, a ja naprosto bivam prisiljena pratiti, bez stajanja. Nema vremena za gubljenje.