Sanjam neobičan san. Okružena sam crnilom. Čujem vriskove iza leđa, zvukovi gorenja i nezaustavljiv vjetar koji tjera tamu prema meni. Vrti ju svuda uokolo poput crne magle i pokušava ju uvući u moje tijelo. Ne odustaje ma što god ja napravila.

Pada kiša krvi koja samo propada kroz sve oko mene dok me boja u crvenu boju osvete. Što sam ikome skrivila da je toliko ljut? Vatra koja gori u ničemu i samo me smrzava još više u toj, ionako već hladnoj noći.

Odjednom, iza mene se pojavljuje figura ljudskih proporcija i obrisa tijela. Razbija moju nepomičnost i okove koji su me sputavali te šapće potiho poput plesa mačjih šapa na mokrom krovu: "Bježi."

Pjesak se počinje sipati ispred mene tvoreći stazu koja vodi u nedogled. Taj praškasti pijesak se, što dalje, sve brže tali u pješčane cigle slažući čvrsti put koji lebdi u srcu tame. Ja trčim, put se produljuje.

Što sam bliže kraju to se kraj više udaljuje tvoreći vječnu trkaču stazu. Hvatam neuhvatljivo i bježim od hladnoće samo padajući dublje u njezin zagrljaj. Na horizontu se nazire svijetlo. Toplina dopire do mene povlačeći me za ruku. Hladnoća koja je do malo prije vedro i nepobijedivo pleasala oko mene se sada pošteno mući zadržati me jer toplina budi moje srce koje premošćava sve.

Toplina me sada pušta te se vraća prema svijetlu. Ne želim da ode. Trčim prema njoj iza sebe ostavljajući i nadmoćan vjetar i maglu i hladnoću. Sve prestižem hitajući u zagrljaj toj predivnoj toplini. Stižem sve do samog svijetla u čijoj se mirnoći budim.

Smiješim se dok mi zatvorene oči skrivaju taj neodoljiv izvor topline u koji sam umotana poput kraljice u njezin plašt. Zar je već jutro? Ništa, otvaram oči koje su suočene s Viktorovim na svega pedalj udaljenosti.

Stresem se i pokušam odmaknuti, no osjećam ruku obavijenu oko sebe. Onemogućava mi micanje, barem za sada dok sam još u stanju blagog šoka. On se samo lagano smiješi dok ne otvori oči.

Nakon toga sekundu buljimo jedno drugome u oči uz poneki treptaj dok ne shvatimo što se događa po našim zaprepaštenim izrazima lica. Tada se oboje odmaknemo jedan od drugog u sekundi. Ja ostajem oslonjena na zid dok on skoro pada s kreveta na drugu stranu. Niti jedan niti drugi ne znamo što da kažemo dok tišinu ne probije Lucijin glas koji dopire od iznad naših glava.

"Zašto sada izgledate tako uplašeno, kao da ste vidjeli duha? Pa izgledali ste tako sretno do prije desetak sekundi..."

Viktor ju pogleda pomalo ljutito: "Koliko dugo ti već stojiš ondje i zašto me nisi probudila kako smo se dogovorili?!"

Ja nemam pojma o kakvom dogovoru pričaju niti mi je jasno kako se ovo desilo, ali ono što znam je da ne mogu skinuti pogled s Viktora. Pomalo sam uplašena.

Lucija umijesto odgovora postavlja pitanje gledajući Viktora s vrlo ozbiljnim izrazom lica. "Zar si tako lako prebolio moju sestru?"

Ja bih iskreno sada najradje propala u zemlju. Ovo je bilo jedno nekako neugodno iskustvo. S druge strane, opet bilo je i ugodno utoliko koliko sam uživala u toplini njegovih ruku. Ne! Moram se pribrati. Ovo je bila samo nezgodna slučajnost i ništa više. Samo zaboravimo i nastavimo sa životom.

Viktor ju prvo pogleda vrlo ljutito kao da ju želi prebiti na mrtvo ime, a zatim samo nekako tužno pogleda u pod.

Lucija samo nevino odšeće vraćajući se u njezin stari jezivo neprijateljski stil. Kako se lako može pretvoriti iz anđelčića u jednog malog sadista koji ispire sve sretne boje sa lica...

Viktor me pogleda i promuca: "O-oprosti..."

Ja se omotam pokrivačem i gledam u njega bez pomaka. "Uredu je... valjda..." kažem nesigurno i potiho.

Kao spas u zadnji čas, dolazi doručak koji prekida ovu čudnu scenu. Lucija bez riječi odšeće do stola i počne jesti svoj obrok. Ja se nekako izvučem iz kreveta i sjednem za stol skupa s njom.

"Kako si spavala?" Pitam ju prijateljski dok kao odgovor dobivam potpuno ravnodušan pogled i jednu jedinu riječ: "Dobro." Naravno, to nebi bila Lucija da joj odgovor nije popraćen sleganjem ramenima.

Uzdahnem i uzmem svoj tanjur. Lucija ja već gotova. Odšeće do Viktora i počnu pričati o nečemu. Ne razumijem sve što govore jer njihovi glasovi bivaju progutani zvonjavom vilice o tanjur. Hrana je bila bezukusna i bezbojna, no opet bolje išta nego ništa. U pauzama za žvakanje razumijem pokoje dijelove njihova razgovora.

"Poruka je bila za tebe, znaš...?" Lucija kaže nekako smireno, no opet kao da želi očitati Viktoru bukvicu. Čuje se škripanje madraca što indicira na njegovo opterećenje iz čega zaključujem da Lucija sjeda na krevet.

Viktor samo pomalo tužno odvrati: "Znam. Da se nisam petljao s njom..."

Lucija ga prekine glasnim uzdahom. "Nisi sam. Ona je prihvatila..."

Zbilja me zanima što se dešava. Pogled mi bježi prema njima. On samo okrene glavu na drugu stranu dok Lucija drži poruku.

"Možda nije sve tako crno." Kaže drapajući papirić s porukom o krivici za smrt njezine sestre. "Barem si dobio nju..." Okrene glavu prema meni, a ja okrećem glavu kako nebi vidjela kako ih promatram.

Zadnje što vidim prije brzog pogleda na drugu stranu je Viktorovo lice crveno poput svježih proljetnih jagoda. Lucija se samo slatko nasmije poput djeteta koje pobjeđuje u nečemu govoreći: "Posebna je, zar ne? Nemoj i nju izgubiti."

Nakon toga naprosto protresam glavu bojeći se odgovora i fokusiram se na jelo. Čujem samo mumljanje u pozadini tonući duboko u ocean svojih misli. Ne znam niti sama što se događa. Zbunjena sam i strah me. Sve što želim je potonuti u zemlju i obgrliti tamu koja, čini se ionako čeka sve nas poput majke koja čeka dijete da se vrati kući.

Nakon nekoliko minuta konačno završavam s jelom. Ustajem i gledam prema vratima. Hoće li se ikada ona otvoriti? U isto vrijeme i želim da se otvore. Želim izaći odavde, no bojim se izaći u nepoznato. U ćeliji barem znam što se događa, čime raspolažem i kako stvari stoje.

Odjednom, Lucija se pojavljuje iza mene i stoji ondje u tišini. Ne primjećujem ju sve dok se ne okrenem, a onda me prestraši toliko da mi srce skoči u tabane. "Lucija!" Viknem, "Prestrašila si me."

Ona se samo vragolasto nasmiješi i odšeće. Što li je uopće htijela postići? Zar je to napravila samo da me prestraši ili skrene moju pažnju? Kako bilo da bilo, moju pažnju je dobila s obzirom na to da upravo razmišljam o njoj. Više ju niti ne vidim. Nestaje u sjenovitom kutu.

Zato jako dobro vidim Viktora. S njim bih vjerojatno mogla ljepše pričati i čak možda saznati nešto korisno. S druge strane, ne znam baš kako će to izgledati niti u kojem smjeru će razgovor ići. Riskiram.

Hodam prema Viktoru i sjedam na stolac nasuprot njemu. On usmjeri jedan pogled prema meni, a nedugo potom samo se zadubi u jelo. Prameni baršunaste kose mu padaju preko lica pokrivajući tu ugodnu toplinu njegova pogleda.

Pročistim grlo pa kažem: "Hej... Pitala sam se bih li te mogla nešto pitati?"

On me pogleda. Lagana nesigurnost i nelagoda se da očitati iz njegovih očiju. Čas šutnje između nas. "Ne znam ja možeš li, ali znam da smiješ." Kaže i nasmiješi se prijateljski kao uvijek. Što mu se desilo u tih nekoliko sekundi? Što li je sve prošlo kroz njegovu glavu? Pretpostavljam da to sada nije bitno. Samo se malo nasmijem i postavim pitanje.

"Što vi radite kroz te sve silne nebrojene dane? Izlazite li iz ćelija?" Pitam u nadi da će reći nešto što će mi olakšati boravak i po mogućnosti, spriječiti moje, nadajmo se neutemeljene, brige.

Vidi se da je iznenađen pitanjem. "Pa... Da, često nas izvuče iz ćelija kako bismo igrali neke njegove pokvarene igre, no vjeruj mi, to ne želiš doživjeti tako skoro."

To mi pomalo utjeruje strah u kosti, no stišćem zube i nastavljam. "A znate li kada počinje ta igra?"

On se zagleda prema vratima koja su iza mene i kaže: "Ne, ali čini mi se da ćemo uskoro saznati."

Začuje se glasno škripanje vrata uz otvaranje i snop svijetlosti koji dopire do nas ojačava pokazujući, posve čisto, figuru koja stoji na vratima.