Nikoga nema oko mene. Pogled lijevo, pogled desno, pogled gore... Čini se da sam u sredini, kao Tezej koji je došao pobijediti minotaura, samo što je nedina razlika što bih ja nakano preferirala izaći iz labirinta a ostaviti čudovišta unutra. Nažalost, lakše reći nego učinit.

Ne mogu ovdije stajati zauvijek. Moram se pokrenuti, nešto učiniti, nekamo krenuti. Pogledam okolo dok ne zaključujem kako više ne znam niti iz kojeg smijera sam došla. Svaka strana ionako izgleda isto. Sada ćemo vidjeti koliko imam sreče. Odlučujem se za jedan smjer i krečem onamo. Prolazim nekoliko križanja, zavoja u pokušaju izlaska, no samo zalazim dublje u labirint neizbrojivih polica sa knjigama.

Oko mene je sve više i više sve starijih i starijih knjiga, kao da se približavam nekom tajnovitom dijelu knjižnice koji će sadržavati tamnu magiju. Promatram police. Sve djeluju poprilično staro i stoje ondije kao čuvari povijesnih znanja.

Odjednom, spotičem se o nešto i nakon nekoliko sekunda u zraku, padam na pod, jedva se dočekavajući rukama kako ne bih tresnula na nos. "Čovjeće..." Promrmljam. "Na što sam se uopće spotaknula." Malo protresem glavu i podignem se na noge promatrajući veliki, drveni, više manje plosnati predmet na koji sam se nakako uspijela spotaknuti.

Uskoro, bivam prosvijetljena. "Podna vrata...? Što bi jedna takva radila ovdije?" Upitam sama sebe. Vidim kvaku i ključanicu, a nakako je čudno da ključ ionako već sjedi na svojem mjestu u ključanici. Što bi to trebalo značiti? Je li ovaj čudnovati lutkar toliko smotan da je zaboravio uzeti ključ sa sobom ili ga namjerno ostavlja ovdije kako bismo mi pronašli i ušli u njegovu malenu zamku?

Znatiželja prevladava. Pokušavam okrenuti ključ u ključanici, no ne mogu. Je li zapeo ili sam ja naprosto toliko slaba da ga ne mogu pomaknuti? Okrećem li možda na krivu stranu? Pokušam okrenuti ključ na drugu stranu. E sada ide lakše. Povlačim vrata pokušavajući ih otvoriti no ne žele se podići. "Vrlo smiješno..." promumljam.

Uzdahnem razmišljajući o odustajanju prije nego što čujem nečiji glas iza leđe kako sugerira: "A što ako se vrata već bila otključana prije? I sada si ih samo zaključala, lutkice."

Brzo se okrenem usmjeravajući pogled prema smijeru iz kojeg dolazi glas, no ne vidim nikoga. Samo mnogo knjiga i ja. Ostajem stajati tako promatrajući crnilo daljine hodnika. Nema nikoga. Moja dobra stara znatiželja me tjera da odem dalje tim smijerom u potrazi za osobom koja mi je nešto rekla, no s druge strane zanima me i kamo vode ta vrata.

Prije no što uopče odlučim što ću dalje, čujem nekakvo škljocanje i škripnjavu iza mene. Brzo se okrenem i nađem podna vrata širom otvorena. U redu, što se upravo desilo? Sada me zbilja strah. Približavam se otvoru u podu i naginjem se pogledavajući u nutra. Ne vidim ništa. Previše je mračno. Nisam sigurna niti želim li se zbilja upustiti u ovo.

E, pa nemam niti izbora. Prije nego što se snađem, osjećam dvije hladne ruke kako me guraju prema samoj rupi. Trenutak kasnije, nađem se u polu ležećem položaju na podu s oguljenim laktom i boli u stražnjici. Dosta mi je padova za jedan dan. Ustanem, malo pomasiram stražnjicu na koju sam baš nekako nezgodno sletjela i čujem glasan udarac. Nešto je lupilo. Primjećujem kako sam sada obavijena mrklim mrakom. Vrata su zatvorena.

S druge strane, jedan put se zatvara, drugi otvara. Imam priliku istražiti dug i taman hodnik u kojem, sudeći po onome što sam da sada vidjela, čeka duh koji će me izluditi do kraja ili ubiti. Ovo mjesto nije normalno. Zašto sam uopće krenula šetati knjižnicom sama, a lijepo me Viktor upozorio da se lako izgubiti... Što mi je ovo sve trebalo?

"Nema sada vremena za samosažaljevanje. Tamni, tajnoviti, zastrašujići hodnik čeka! Jupi..." promumljam sama sebi prije dubokog uzdaha.

Zakoračim naprijed. Odjednom, bezbrojne baklje se upale osvjetljavajući hodnik koji se proteže u nedogled. Konačno mogu vidjeti kako spada! Hodnik izgleda baš poput tamnica, samo što je, očito puno dulji i uži. Ne, ovo definitivno nije strašno...

Plamičci na vrhovima drvenih držaljki djeluju neobično. Osjećam nešto drugačije u vezi s njima. Kao da me gledaju, prate svaki moj pokret svojim plamtečim očima. Ipak, taj plamen djeluje prijateljsko. Vodi me kroz tamu prema malenim i starim vratima na kraju hodnika.

Čini mi se da čujem nakakve glasiće... Kao da dolaze iza mene no prave se da ih ne čujem. Znaju li uopće da ih ja mogu čuti?

"Dugo nisam vidjela nekoga novoga kako prolazi ovim hodnicima. Ovo će biti uzbudljivo!." Jadan vrlo tihi i tanki glasić govori.

"Zaplet počinje, nadam se samo da će biti bolji nego prije." Drugi kaže pomalo uzrujano, no još uvijek, vrlo tiho.

"Istina, ali s obzirom na situaciju, ima potencijala." Ponovo kaže prvi glas.

"Ja ću samo pustiti da se desi. Ako mi se svidi - svidi, ako ne - ne" Treći kaže u potpunosti ravnodušno.

"Ne znam što, ali nešto mi djeluje drugačije ovog puta." Prvi promumlja.

"Vidjet ćemo." Drugi ustanovi posve tiho.

Tko je to i o čemu pričaju? Na brzinu se okrenem unatrag pokušavajući uhvatiti te osobe. Promatram hodnik. Sve je osvijetljeno, nema mjesta za skrivanje, no naprosto nema nikoga. Gdje su nestali? Vrlo brzo napravim još jedan krug oko svoje osi.

"Tko je tamo?!" Viknem u nadi da će se javiti. Nema odgovora. Jesam li zbilja to samo umislila? Mora da ludim od ove situacije. Protresam glavu kako bih ju malo razbistrila i pogledavam prema tim malenim vratima koja stoje ispred mene i ograničavaju moj prostor kretanja samo na taj maleni hodnik.

Kao prava suprotnost ostatku dvorca koji je raskošan i kičav, ova vrata su obična drvena. Tamno drvo već djeluje pomalo istrunuto od vlage i same snage vremena koje ipak ostavlja tragove na svemu. Zub vremena je jedino oruđe od kojega se čak ni najiskusniji borci ne mogu obraniti. Kvaka je već okovana slojem crvene hrđe dok brojni čavli strše okolo dajući vratima izgled ježa.

Dok tako pažljivo promatram vrata obraćajući pažnju na posve nebitne detalje, vrata se otvore uz glasno škripanje koje podsjeća na cvokot zubiju neke starice. Kako je uopće moguće da se vrata otvaraju sama od sebe? Kako je uopće moguće da se netko kreće toliko brzo da ga uopće na vidim? Kako to da čujem glasove kojih nema? I kako lutkar kontrolira nas, takozvane lutke? Ovo mjesto nije samo još jedan dvorac, tamnica... Ovdije se odvija nešto više. Nešto zlo... Znam da se moram maknuti odavdije, ali ne znam kako. Sve oko mene je prekriveno plaštom magle koji odvaja samo detalje koji me vode sve dublje i dublje. Postoji li uopće naćin za pobijeći iz horora koji se provukao iz ljudske mašte u moju stvarnost?

Imam toliko neodgovorenih pitanja. Mozak samo svakim trenom proizvodi još i još, a srce samo mirno kuca šapčući kako će sve biti u redu. Iz dubine mi dopire neki glasić koji mi govori kako bih samo trebala zaigrati igru i vidjeti kamo će me odvesti, no strah koji kola mojim venama želi da se samo sklupčam uza zid i čekam, i čekam. Još i ne bi bio problem, ništa od toga da nema tog ludog ppdivljalog lutkara koji može staviti svoju volju iznad želja svih dijelova moga tijela. Čemu uopće borba? Bilo bi najbolje prepustiti se vihoru te nesretne sudbine.

Bez daljnjeg razmišljanja, zakoračim naprijed pogledavajući prema toplom svijetlu baklji, moguće poslijednji put. Nije me briga. Korak po korak, ostavljam sigurnost svijetla iza sebe i uranjam u spokojnu tamu nove prostorije. Korak po korak, odvajam se od razmišljanja i puštam glasu iznutra da me vodi kroz ovu igru nenapisanih pravila.