Budim se u tamnoj prostoriji ležeći na hladnom i prašnjavom podu. Kapi vode se slijevaju niz turobne kamene zidove koje pričaju stare priče o nedužnim ljudima zarobljenima u grotlu ove zabačene tamnice.

Iz tamne dubine, do koje ne dopire taj tanak snop svijetlosti svijeća, dopire jedan zaigran i sretan muški glas. "Vidi! Dobivamo novu lutku."

Drugi, mnogo smireniji ali i hladniji, ženski odgovara: "A što nam vrijedi, još jedna u milijun... Nama samo čudo može pomoći. Radje plači za još jednim nedužnim životom upropaštenim od strane lutkara."

Ja gledam prema tami ne vidjevši ništa sve dok mi se oči ne priviknu na tamu. "Tko je tamo?" Pitam u sigurnosti svog malenog osvjetljenog dijela tamnice.

Iz okrilja tame i tišine promole dva lika. Jedan lik tvori muška figura s crnim gotičkim stilom uz plašt i očnjake. Figura djeluje besprijekorno. U licu ga krasi rumenilo mladosti poput breskve koja dočekuje najbolje dane. Oči "krase" plavi krugovi nalik modricama, no nakon pozornijeg promatranja, primjećujem da je riječ o šminci. On je, unatoč tome, nasmješen i zrači pozitivnošću koja me nakako budi iz transa pljesnivog zatvora u kojem nas drže. Oči su mu bile različitih boja. Jedno plavo a drugo smeđe. Nikada još nisam vidjela takve oči. Neobično, ali nekako slatko. Kostim mu je prava suprotnost naspram tipa osobe kakav se na prvi mah učinio.

S druge strane djevojka je bila tamnije puti, ali ne crna, naprosto ima lijepu smeđu nijansu kože. Ima također i oči tamno smeđe poput kore hrasta. Kosa joj podsjeća na kestenje koje bazazleno pada sa stabla dok ona sama raste prema nebu. Lijepog je stasa no osmijeh joj se uopće ne nazire na usnama. Usprkos veseloj orijentalnoj odjeći, šarenim maramama i zveckajućim novčićima, ukratko, najveselijoj svijetskoj odjeći, ona ostaje hladna i ne pokazuje ništa. Kao da (poput Donalda Trumpa) gradi ogroman zid kako bi spriječila prelazak preko granice između svijeta njezinih osjećaja i vanjskog svijeta punog drugih, različitih ljudi.

Njih dvoje su djelovali poput dviju suprotnih strana svijeta. Sva sreća i veselje nasuprot tuzi i ogorčenosti sjedinjeni u jednoj tamnici, a svaki u srži čista suprotnost kostimu. Skoro mi je žao uništiti tu slučajnu skladnost između ovih dvoje nesretnih utamničenika. Oni su kao yin i yang. Dobro i zlo zamjenjenih vanjština.

Oboje djeluju kao da me pažljivo promatraju do detalja. Kostim, lice, kosu, sve. Muški lik se zadržava na mojim usnama s pomalo zbunjenim oblikom dok ženski lik samo gleda u odjeću. Uh... Jako sam im, vidi se, zanimljiva.

"Kako se zoveš?" Pita me nasmiješena osoba s mnogo entuzijazma u govoru.

"J-ja? N-ne sjećam se..." Odgovaram sramežljivo.

"Kaakvaa štetaaa!" Kaže orijentalna gospođica uz glasan uzdah. Može se lagano pročitati sarkazam u njezinom tonu.

"Ignoriraj nju. Ona je uvijek bila partybreaker." Kaže prvi uz podsmijeh.

Vrlo skoro dočeka ga jedan prijateljski udarac u stražnji dio glave na što se mogu samo nasmijati. Ubrzo mi se i oni oboje pridruže u smijehu uz usklik mladića: "Heeej! Pa nisam ja kriv što je istina."
Ona ga pogleda pogledom koji mu je dao doznanja da zašuti na što se ponovo nasmijao.

"No dobro, nazad na stvar, a kako da te zovemo? Nova?" Pita malo ozbiljnije.

"Izaberi neko ime koje ti se sviđa ako se zbilja ne sjećaš ničega." Djevojka doda ovaj put čak bez sarkazma.

Ime koje mi se sviđa? Ne znam baš... Nikad nisam bila dobra u davanju imena. "Ne znam..."

Djevojka me pogleda ispod oka i kaže: "Ozbiljno? Ne znaš koje ti se ime sviđa?!" Promumlja još malo tiše: "Jadno."

Mladić joj kaže: "Ti znaš da te ona može čuti, jelda? Osim toga, pusti ju na miru. Zamisli samo u kolikom je šoku zbog svega ovoga."

Djevojka pomalo ljutito odvrati: "Kao da ja nisam bila u šoku! Svima nam je ovo bilo grozno i novo iskustvo. Nije ni po čemu posebna!"

Mladić naprosto okrene leđa djevojci i pogleda mene. Približi mi se i sjedne na pod gdje sjedim i ja. "Možda bih ti ja mogao predložiti ime ako mi dopustiš." Kaže s nekako prijateljskim osmijehom.

Njegov mi je smiješak nekako ulijevao povjerenje. Bez oklijevanja kimnem u znak odobravanja.

On me pogleda još jednom i savjetuje: "Lara." Pomakne mi neposlušan pramen kose s očiju gledajući u njih.
Već iz prve mi se jako sviđa ime. Kratko je i slatko no opet zvučno. Ponovo kimnem glavom i nasmješim se. Djeluje mi nekako simpatično.

"Izvrsno. I neka nam Laru čuvaju Lari ovoga mjesta." Kaže i potapša me po ramenu. Nemam pojma što mu to znači no dobro... Ako je bitno, saznat ću prije ili kasnije. Nakon toga ustane i uljudno mi pruži ruku. Ja ju primam i on me povlači prema vrhu vlastitih očekivanja. Možda i nije sve crno kako se na prvi pogled čini.

Ponovo se nalazim oči u oči sa strancem, no ovaj put, za razliku od jezivog Gospodara Lutaka, on me nekako smiruje. Pogled mu govori "Sve će biti u redu." Osjećam se ugodno uz njega. U konačnici, oni su ljudi baš kao i ja, a u okavkim teškim situacijama, moramo se držati zajedno.

"Dakle, sada kada smo riješili moje ime, koja su vaša?" Pitam ih jednim vedrim tonom.

Djevojka kaže pomalo tmurno: "Zašto te zanima?"

Mladić ju prekine i kaže: "Ispričaj ju zbog njezinog ponašanja. Prolazi kroz teško razdoblje... Ja sam Viktor, a ona je Lucija."

Lucija ga samo pogleda ispod oka i odšeće sjedajući u najmračniji kut prostorije. Viktor ju prati pogledom. Izgleda tužno... Ja pitam: "Je li ona dobro?" On samo odmahne rukom: "Ma ona samo ponekad treba malo vremena na samo." Nakon toga mi šapne kako nas ona ne bi čula: "Inače nije takav davež. Inače je duplo veći."
Očito je da se šali te se stoga nasmijem potiho, no uskoro se uozbiljim osjetivši kako me Viktor povlači prema prema stolu do kojeg je dopirala tanka zraka svijetlosti iz otvora kroz koji se ubacuje hrana.

Sjedamo za stol i Viktor mi pruža metalnu šalicu punu vode koju je ostavio od ručka za kasnije, no dobra dušica u njemu govori kako bi bilo lijepo vodu ponuditi pridošlici. "Vjerojatno si žedna."

Ja rado primim vodu i popijem ju u svega nekoliko sekundi. Ionako nisam pila cijeli dan. "Dakle... Kako ste vi završili ovdije?"

Viktor počeša malo glavu prije odgovaranja: "Huh... Ne sjećam se baš... Samo sam se pojavio u nekom zabačenom podrumu odakle su me zavezanog i s prekritim očima prenjeli ovamo." Znači ja sam još i dobro prošla... "No to sada u potpunosti nije bitno. Sjećaš li se nečega o sebi?"

Ja samo protresem glavom govoreći: "Nažalost ne... Sjećaš li se ti svoje prošlosti?"

On me gleda u čudu. "Naravno da se sjećam. Što te zanima?"

Ja slegnem ramenima i kažem: "Neznam... Koliko imaš godina? Kakvu si imao obitelj?"

Na spomen obitelji kao da je cijelo raspoloženje potpuno potonulo u bezdan zaborava. Zašto li mu je toliko tužno pričati o obitelji?

On samo duboko uzdahne i odgovara: "Imam osamnaest godina, a što se tiče obitelji... Radje ne bih sada o tome." Gleda u pod i djeluje kao da će zaplakati. Mora da je u pitanju neko traumatično iskustvo. "A koliko Lucija ima godina?" Pitam sa smiješkom. Ona zasigurno izgleda dosta mlađe od mene.

"Ona će imati četrnaest za nekoliko dana." Kaže uz osmijeh. Vidjelo se da mu je djevojka simpatična.

Ja kimnem u znak razumijevanja i zaigrano pomičem šalicu po stolu. Na znam što da radim. Krajičkom oka primjećujem da Viktor gleda u mene. Podižem pogled i pitam: "Što to gledaš?"

On samo kaže: "Šav." Što? Zbunjena sam. Primjećujem da se njegov pogled zadržava na mom vratu.

Dotaknem vrat i pitam: "O čemu to priča--" Osjećam konac koji drži plašt sa kapuljačom čvrsto prišiven za vrat."O taj prokletnik! Platit će mi! I on i njegov krojač!" Zaderem se na što Viktor skoči i stavi mi ruku preko usta onemogućavajući mi daljnje govorenje.

"Ne smiješ to govoriti! On sve čuje. Ubit će te!" On kaže popuštajući malo stisak na mojim ustima.

Ja tiho uzdahnem. Prije no što mogu nešto reći, primjetim jecanje u ćeliji. Je li mi se samo učinilo? "Hej, Viktor, čuješ li i ti nekakvo jecanje?"