Krojač još uvijek mirno šije ignorirajući mene u potpunosti. Došlo je moje vrijeme za povući potez i sada mu zadajem šah.
Grabim prvi nož koji mi padne pod ruku, siđem sa stola te se tiho prikradam krojaču. On mirno šije ne sluteći da sam iza njega s oštrim nožem u ruci.

Hvata me panika. Što da radim? Da ga samo porežem negde? Da pokušam ubiti? Ne znam što bih. Nikad nisam napadala ljude, no dobro, ovo je više pokušaj samoobrane... Tiho dišem pokušavajući ne alarmirati svoju žrtvu.

Osjećam se kao predator iz afričke savane koji samo čeka da pojede svoj bespomoćan plijen. Polako se primičem dok ne podignem nož visoko iznad njegove pognute glave, usmjeren prema vratu s oštricom koja priča priču o vriskovima nevinih ljudi. Krv je već posmeđila od stajanja baš kao što su ljudi istrunuli u unakažena čudovišta poput onih u ćelijama koji reprezentiraju kutije za lutke Gospodareve kolekcije.

Kako nasrćem na krojača i kako nož klizi kroz zrak prema njegovu vratu osjećam končiće kako me vuku prema gore.

"Ne bih to činio da sam na tvome mjestu." Gospodar Lutaka kaže us podsmjeh zatežući konce. Pojavio se niotkuda. Nisam čula otvaranje vrata, niti uopće korake. Samo se pojavio iza mene.
Moje ruke, ipak, poslušno ostaju u zraku. Ipak, još uvijek svojeglavo stišćem nož i ne puštam ga. Ulijeva mi nekakvu sigurnost iako je zapravo beskoristan.
"Budi dobra lutkica i pusti nož."

Ne želim ga poslušati. Još stišćem taj nož čvrsto kao i prije. Upada mi u oko kako krojač još uvijek mirno kroji bez da uopće obraća pažnju na mene koja sam ga pokušala ubiti niti na Gospodara koji me sprječava u naumu. Samo mirno prebire konac i iglu po rukama i šije novi kostimić.

Osjetim mladića odmah iza sebe. Toliko mi je blizu da se ježim. Šapće ponovo onim toplim glasom: "Možemo ovo riještit na dva načina. Mislim da ti je bolje samo poslušati i učiniti što kažem." Ja se samo tresem od straha i napokon popuštam. Ispuštam nož na pod i opuštam tijelo prepuštajući ga končićima kao prava marioneta.

"Dobra lutkica." On kaže ne udaljavajući se od mene. Samo me povlači prema natrag smješkajući se. Nježno prislanja dlanove na moja ramena i govori: "Znaš, najskuplja si mi do stada, lutko. Morat ćemo se malo poigrati da procjenim vrijediš li punu cijenu."

Ja se samo smrznem na mjestu. Ne znam niti kako da odgovorim, niti što da napravim. Nije niti da se mogu puno pomaknuti. Osjećam njegove prste kako se lagano pomiču prema mome vratu. Poput vampira koji se sprema osladiti približuje mi se dok ja samo stojim u agoniji. Konci me pomiču i namještaju u vrlo neobičnu pozu. Jedna mi ruka napeto stoji u zraku, a dlan samo mlitavo visi dok je druga ruka ispružena lagano prema dolje i jako nanstranu. Dlan mi je zategnut prema gore i ostaje u toj poziciji. Glava mi je jedini dio tijela koji konci ne vuku uokolo. Gledam poziciju svoga tijela. Ne razumijem što bi to trebalo značiti...

"Samo vježbam za veliku premijeru, marioneto."
Evo ponovo njega s tim uznemirujućim nazivima, govorom i čitanjem mojih misli. Ovo je stvarno zastrašujuće, ali opet... Njegov glas se čini pomalo toplim, u potpunom kontrastu s nacerenim izrazom lica koji me gleda kao malo dijete novu igračku koju može razbiti. Zapravo... Ja za njega i jesam samo nova igračka...

Konci me ponovo povlače okolo baš kao pravu lutku namještajući me samo u pozu u kojoj stojim raširenih ruku i nogu.
Krojač se konačno budi iz krojačkog transa i počinje me mjeriti ponovo. Opseg struka, širina ruku, veličina stopala. Ja samo mirno stojim i puštam ga da radi svoj posao u nemogućnosti da se borim protiv ove vradžbine.

Razmišljam o tome što će mi se desiti. Kako su krenuli, ništa mi nisu odrezali - to je pozitivno. Kakogod, još mi stignu prišiti razne gluposti na tijelo... Bujicu mojih misli prekida pomalo zabrinut glas Gospodara koji mi govori: "Ti ne pričaš puno, zar ne?"

To me pogodi kao strijela koju je netko odapeo u jabuku na mojoj glavi, no pogađa mi srce. I nije mu žao. Nešto moram odgovoriti. Misli, misli!

"Pričam dovoljno." Odgovorim nekako tiho.

On se nasmije pa odgovori: "Samo ti čuvaj taj predivan glas. Nema mnogo lutaka koje ga još imaju."

Hladan znoj mi oblije lice. Ne znam što da mislim na taj komentar. Majko mila... Što se događa ovdje.

Konci me puste prije no što se krojač ponovo okrene i nastavi šiti. Skoro pa istog trena, Gospodar mi priđe s leđa i omota ruke oko mojeg struka poput udava u napadu na svoj plijen, no opet, nekako je nježno i smirujuće. Šapne mi na uho: "Ne brini lutkice, ostani sa mnom i ništa ti se neće dogoditi."

Iako sam slobodna od nekoga tko upravlja mojim pokretima, ostajem zarobljena u vlastitoj nesigurnosti. On se samo misteriozno smješka ne puštajući me. Poliježe glavu na moje rame na neki način onemogućavajući me da se uopće pomaknem u svojoj zbunjenosti.

Nakon nekoliko trenutata polako pomičem dlanove preko njegovih. U licu sam rumena kao nikad. On se samo osmjehuje i šapće: "Tako treba, lutkice. Oslobodi nutrinu kada si zamrznuta izvana."

Ne razumijem što želi time reći. Ta zar nije on onaj tko me kontrolira? Njegove riječi me tjeraju da ispitam sve što sam do sada mislila dok me njegova djela samo vuku dublje u jamu bez povratka. Osjećam topao dah za vratom i svaki nalet dočekujem novim naletom ježenja moje kože. Ne smijem se prepustiti, ovo je sigurno još jedna od njegovih mnogobrojnih igara... Gledam naprijed pokušavajući ga ignorirati i samo želim da shvati kako me ne može vući okolo i činiti što god hoće sa mnom, ali... Kako se oduprijeti tom očaravajućem pogledu? Kako zaboraviti kad me svakog trenutka podsjeća taj topao dodir popraćen hladnoćom vlastitih okova straha? Možda bi mi zaista bilo bolje samo se prepustiti... Ne! Uplašenost me naprosto sputava na mjestu.

Ipak, usne izbjegavaju smrzavanje, sada zagrijane slobodnom voljom. Iz te topline se izlijevaju tihe riječi upućene tajanstvenom mladiću koji me još čvrsto drži u svom naručju.

"Što to radite?"

On se osmjehuje i oslobođa me zagrljaja. Kako se odmakne, kao da vatra koja me do prije sekundu grijala umire dok nervoza obuzima cijelo tijelo u čekanju odgovora.

Kao da nije čuo moje pitanje samo se okreće krojaču i postavlja pitanje: "Jesi li gotov više?"

On odgovara zašivajući zadnji šav. "Jesam Gospodine." Ovo je zaista bilo brzo... "Samo ju trebam obući i gotova je."

To! Uspjeva mi. Preživljavam, još samo malo.

Gospodar me pogleda dok u njegovim zelenim očima vrije vragolasti pogled.

"N-nema potrebe... Mogu se i sama obući." Pokušavam se obraniti polako se udaljavajući od njih.

"Ipak još moram popraviti detalje koji eventualno zasmetaju." Krojač kaže u potpunosti ravnodušan. Ja ovdje očito nemam prava glasa...

Polako me počne odijevati u novi kostim dok Gospodar samo gleda. Dobivam kratke hlače s visokim strukom tamne poput noći s lancima koji vise okolo i sjaje poput čistoga srebra. Također, na bokovima se vide sjajni kristalići i razni detalji poput sjajnih zvijezda i mliječne staze na noćnom nebu.
Majica ide uz hlače lepršajući prateći moje pokrete poput latica cvijeta na vjetru, dok omotava vrat dodatkom koji se može prevući preko usta.. Dobivam i rukavice bez prstiju i visoke čizme s visokim potpeticama. Kostim biva savršen tek uz crni lak za nokte, šminku i frizuru te brojne dodatke. Naravno, neizostavan je plašt s kapuljačom boje pepela i noževi za pasom, naravo, potpuno tupi. Ukrašeni su lubanjama i simbolima mjeseca.

Dok ja promatram noževe, krojač vadi iglu i konac. "Š-što ćet-te zaš-š-šiti?" Promucam potiho. On odgovori ravnodušno: "Moram zašiti odjeću kako ne bi padala."

Čim to čujem, zamagli mi se pred očima. A već sam se ponadala da ću proći neozlijeđena. On se približava kako se ja odmičem dok tako hodajući unazad ne udarim u nešto. Zid sprečava moje doadtno odmicanje a krojač samo nastavlja prilaziti. Prislanja iglu na tkaninu i veže čvorić, a ja zatvaram oči moleći se da mi se ništa ne dogodi. Sve započinje jakom boli izazvanom od uboda no u nastavku više ne osjećam ništa od straha, ne mogu otvoriti oči... Tijelo mi se čini tako teškim... Padam u tihu dubinu zvanu nesvjest.