Nakon duge šetnje u toplini njegovih ruku, sada me u potpunoj tišini lagano poguruju prema naprijed slijedeći dug i mračan hodnik. Vlažno je i pomalo hladno, no sam hodnik je ništa prema hladnoći njegovih ruku... Zanimljivo je kako se osoba može promijeniti u trenutku, prije topao i prijatan, sada hladan i čvrst.

Nemam drugog izbora nego naprosto hodati ravno tim istim, mračnim hodnikom kojeg samo svijetlo svijeća dijeli od potpune tmine. Sa strana vidim mnoge ćelije, u svakoj je nekoliko osoba. Što dalje idem to me više jezi njihov izgled. Nekima su usta zašivena dok su drugima pak prsti zašiveni skupa. Iskopane oči zamjenjene dugmadima ili toliko unakaženo tijelo da postaje neprepoznatljivo. Što li se zaboga događa ovdije?

Mnogi gledaju u mene i međusobno razgovaraju ne skidajući pogled s mene dok ne nestanem s vidika. Ne mogu razaznati niti jednu riječ. Ogovaraju li me oni, pitam se zašto... Kako bilo da bilo, sigurno je da je ovo je jedan vrlo dugačak hodnik i iskreno, hvata me jeza od samog hodanja ovuda.

Zidovi su načinjeni od kamenih cigli koje upotpunjuju ovaj turoban stil i doprinose izgledu tamnice. Vrata tamnica su metalna i teška, nerjetko i hrđava. Lanci cvokoću u odvratnom mirisu ustajale vlage koja je prisutna svugdje u zraku. Osjeća se vonj plijesni, no čini se da to nikome ne smeta. Neću ovdje izigravati princezu. Fokusiram pogled na same utamničene jadnike.

Svaka osoba ima poseban stil. Neke djevojke su obučene poput princeza, neke su balerine, neke vještice i tako bih mogla u nedogled... S druge strane gospoda su odjevena poput pirata, pilota, prinčeva... Ma nema čega nema. Svi su nakićeni kao za neku predstavu.

Pogled mi zapinje na nekima koji su posebno izloženi u zasebnim ćelijama posebno ukrašenog i sjajnog izgleda. Iznad takvih ćelija su čak i nazivi njihovih stanara. Čini se da su izloženi oni najljepši, no oni su nekako i najtužniji. Svi su na okupu u sredini tog dugog hodnika poput kolekcije lutaka izloženih kao ponos tog vlasnika. Jadni ljudi. Barem nisam sama u svojoj, čini se, nevolji...

Ćelija s natpisom "Služavka Mia" krije mladu damu veoma tamne puti u crnoj haljini ukrašenom bijelom čipkom. Ima ona i bijele rukavice i kapu koja upada u kontrast s njezinom kosom crnom poput ugljena koja pada poput vodopada s njezinog tjemena. Čini mi se da je kapa zašivena za njezinu glavu. To mora da je boljelo... Cipelice su joj također po mjeri, crne i ukrašene dvijema velikim mašnama. Njezine jarko ružičaste usne i namršteno lice pokazuju sve emocije - tugu, očaj, nezadovoljstvo, želju za slobodom. Gleda mladića koji me vodi s prijezirom no opet, nekako pokušava ga navesti da ju pusti van.

On hladno nastavlja put ne obraćajući pažnju na nju. Samo hoda po crvenom tepihu ukrašenom zlatnim končićima prostrtom duž cijelog hodnika. Sve je uređeno u srednjevjekovnom stilu zatvora s ponekim baroknim dodatkom poput samog tepiha po kojem hodamo. Izgledao je kao nov. Vrlo je neobično kako nije prašnjav za razliku od ostatka prostora.

S druge strane kolekcije imamo jednog pirata pod nazivom "Kapetan Bezbradi Jakov"
Kako možemo i pročitati iz samog natpisa, nema bradu. Koža mu je glatka toliko da reflektira svijetlo svijeća kao da je koža zamijenjena... slojem plastike? Kad malo bolje pogledam, nijansa nije ista... Tko bi učinio takvo što...? On nosi bijelu košulju, mjestimice podrapanu, a i zaprljanu. Smeđi kaput i piratski šešir da upotpuni mornarski izgled i jednu visoku čizmu kao salivenu. Ima on i povez na oku, nekako neobično, koji nije prišiven za kožu, ali zato bome ima odrezanu lijevu podkoljenicu zamjenjenu drvenom nogom. Jedino što mi se vrti po glavi je zašto?

Kao da mi čita misli, moj, kako se čini, "vlasnik" odgovara s pomalo zastrašujućim osmjehom, baš poput nacerene mačke "Želim da moje lutkice izgledaju savršeno pa je na meni, njihovom gospodaru da korigiram malene mane i prilagodim kostime."

Srce mi pobjegne u tabane. Strah me obuzima i smrzavam se na mjestu. Hoće li i meni unakaziti tijelo i natjerati me da nosim nekakav glupi kostim? Mada, moram mu priznati da kostimi izgledaju besprijekorno, svi do jednog. Ipak, osjećam se kao da hodam igraonicom neke malene djevojčice koja se voli igrati na vrlo zastrašujuć način.

On me hladno pogurne i kaže: "Nastavi hodati malena lutkice i saznati ćeš odgovore na sva svoja malena pitanja."
Ne želim saznati. Ne želim hodati, ipak, moje tijelo kreće bez moga pristanka. Osjećam da me nešto vuče prema vratima na kraju hodnika. Više me ne tiskaju ruke sa leđa. Poput marionete koju netko končićima povlači prema misterioznim vratima na kraju hodnika. Što mi se događa?
Ljudi imaju svoju volju i ta sloboda odluka je nešto što nam nitko ne može oduzeti. Ili sam barem tako mislila...?

Pokušavam se boriti, no tuđa volja me preuzima. Ne mogu niti dobro pogledati ostale kostime niti imam vremena za pripremiti se na ono što me čeka iza tih tajnovitih vrata. Preostaje mi samo prepustiti se Gospodaru, pomiriti se sa činjenicom da mi se loše piše i prepustiti se sudbini.

Vrata se otvaraju i ispred mene stoji novi mladić hoji se naklanja Gospodaru koji je hodao iza mene mirno i staloženo.
Eh... Tko je rekao da smo sami krojači svoje sudbine? E pa taj je u potpunosti i krivu. Ja doslovno stojim ispred čovijeka u čijim rukama, čini se leži moja sudbina, a on je bome i krojač. Što da kažem... Krojač moje sudbine.

Okolo su razne tkanine, igle, raznobojni konci, nacrti za nove kostime... Kao u bajci za malene curice koje žele postati modne dizajnerice. A nije niti sam mladić izgledao loše. Bijela uniforma koja je strašno podsjećala na doktorsku i rukavice su mu davale nekako očaravajuću notu. Skoro da se osjećam sigurno kao kod pravog doktora.

"Spremni za novi kostimić?" Pitao me jednim vrlo zaigranim tonom uz poprilično visok glas za muškarca.
Sada se zapravo strašno bojim odgovora... To bi moglo značiti da ostajem bez dijela svog tijela... Ali ja volim svoje tijelo...

Gospodar Lutaka se samo osmijehne na moj prestravljen izraz lica i okrene prema krojaču. "Ti ćeš se, pretpostavljam, pobrinuti za nju i sve njezine probleme."

Krojač mu odvraiti: "Naravno gospodine. Ikakvih posebnih zahtjeva?"

"Ne, iznanadi me." Gospodar Lutaka kaže prije napuštanja prostorije.

Osjećam olakšanje kada ponovo imam potpunu kontrolu nad svojim tijelom čim se vrata zatvaraju. Kakav divan osjećaj... Gledam uokolo u tišini kad mi pogled zapinje na krvavoj zelenoj zavjesi u kutu. Toliko me prestravljuje krv na toj zavjesi da istog časa padam u nesvijest. Mozak mi narosto doživljava kratki spoj pod olujom misli koja tutnja mojom ionako izmučenom glavom bez prestanka. Je li to ljudska krv? Kakve li su ovo vradžbine?

Malo se smirujem u fikcionalnom svijetu koji moj mozak stvara za opuštanje, a ljudi ga zovu "san."

Budim se na nečem što sliči na operacijski stol. Oh ne... Zašto se budim iz tako predivnog sna u noćnu moru?! Dočekuje me još horora koje niti nisam vidjela prije... Naravno! Nalazim se iza zavjese. Krojač me gleda s nevinim osmijehom i govori mi: "Dobro jutro ljepotice, jeste li se naspavali?"
Ja se lagano odmičem, no nemam kamo. Zarobljena sam između velika bijela zida zaprskanog krvlju i tog čovjeka koji više ne ulijeva toliko povjerenja kao prije. Gledam okolo u potrazi za načinom na koji bih mogla pobjeći, ali sve što nalazim su motorna pila i krvavi noževi u kutu te mnoštvo igala i ostataka konca svuka uokolo.

"Tko si ti?" Promumljam u suzama straha. "I što ćeš mi učiniti?"

On se nasmješi i odgovori kao da je sve samo igra: "Ja sam doktor koji će se pobrinuti za sve tvoje nesavršenosti i pripremiti te za igru s Gospodarem."

Igra? Što misli s tim "igra"? Nemam ideje, ali što god to bilo, ne može biti dobro.
"Nećeš me valjda osakatiti...?"

On ne odgovara, samo se zlobno smješka, a ja se smrznem od straha dok on prislanja krojački metar uzimajući moje proporcije. Čujem kako mumlja u pozadini, kao da pjevuši uspavanku uz jedan instrument - moje srce koje tuče bolje od bilo kojeg bubnja.

"Hm... Što bih mogao napraviti s tobom? Blijeda put, tamna kosa... Definitivno darkerski tip..." izvadi neke od nacrta i počne ih proučavati kad pronađe jedan koji savršeno odgovara mome tijelu. "Izvrsno. Ubojica!" Smjesta veselo potrči do kutije sa svim tim tkaninama i izabire nekakve kožne materijale. Uzima i čipku i mrežicu i kojekakve stvarčice, sve crno i sivo uz poneku smeđu traku. Zapiše moje mjere na komad papira i počne krojiti zaigran poput malog djeteta.

Ja ga promatram kako sa zabavlja. Srce mi lupa kao ludo i ono baš i nema namjeru prestati, baš kako i krojač nema namjeru završiti tako skoro, zapravo, nema namjeru niti uopće pogledati mene. To mi na neki način daje slobodu da barem razmišljam kako spada. Što li će mi sada napraviti?

Sve što mi preostaje je mirno sjediti, čekati dok ne završi i pomiriti se sa sudbinom... Ili...?
Pogledam prema noževima koji su ležali u kutu prostorije.