Badnji dan, 2021.godina (prošlost)

Bio je nervozan.

Nije volio da gubi. Obožavao je da pobjeđuje. I tako mu svega na svijetu ovogodišnji izbori koji će se održati dan prije Nove godine za gradonačelnika biće njegovi. Moraju da budu njegovi. Dao je i previše nego što je posjedovao i nije se usudio ni da pomisli na činjenicu da on može da izgubi. Sav njegov trud i odricanje bi bili uzalud. Nije se ni usudio razmišljati o nekoj drugoj zamjeni. Rođen je da bude vođa a ne da bude druga violina.

Dok je izlazio iz zgrade Gradske uprave samo je rukom odmahnuo svom vozaču Dušku Kovaču koji je godinama bio u službi njegovih roditelja. Bila mu je potrebna žestoka brzina njegovim najnovijim automobilom marke BMW-a i zaista nije imao strpljenja na Duškovu bezbjednu vožnju gradom umjerenom brzinom. Njegova razbarušena tamna kosa je poprimila sniježni izgled zbog pahulja koje su uslijed velike brzine padale po njemu. Samo ih je grubo prstima odbacio sa sebe dok je sjedao za volan. Taman kada mu je stopalo dodirnulo kvačilo na mjesto suvozača sjela je još jedna osoba. Bila je to njegova najbolja prijateljica Marijana Savković, koja se pripremala da od početka sledeće godine postane njegova lična sekretarica. Zaista joj je morao odati veliko priznanje za svoj trud. Svakako su u nečemu bili slični ili skoro pa isti.

Lazar je ubacio u petu brzinu a potom jedva dočekao da napusti mjesto koje je u njemu prouzrokovalo toliko ljutnje i nervoze. Na radiu je počela pjesma Jingle Bells ali njegovi prsti su bili vrlo brzi te ga je brzinom munje isključio.Još mu je samo nedostajalo da sluša dječije pjesmice a svakako je imao lud dan.

''Hej Mitroviću bila je to moja omiljena Božićna pjesma.'' Negodovala je Marijana.

''Siguran sam da imamo mnogo veće probleme od uvodnih taktova pjesme Jingle bells, jingle bells,

Jingle all the way

Oh, what fun it is to ride

In a one-horse open sleigh, hey.

Moramo da se fokusiramo na izbore. Ako želimo da pobjedimo ne smijemo da izgubimo.'' Imitirao je pjesmu. Da nije bijesan možda bi se čak i nasmijao na svoju imitaciju. Snažno je udario rukama od volan kada se na semaforu pojavilo crveno svjetlo. Oh, izgleda da se čitav svijet udružio protiv njega.

''Svakako sada i sutra ne možemo ništa da uradimo po tom pitanju. Protivnički kandidat je možda bolji od tebe jer je provodio dosta vremena sa građanima na terenu. Ali on nema tvoju posvećenost određenim problemima koje ti imaš Mitroviću a to je da si uspio da obezbjediš Novogodišnje poklone svakom djetetu u ovom gradu bilo da je poticalo iz bogate ili siromašne porodice.''

''Ali to nije dovoljno.'' Nervozno je prstima prošao kroz svoju crnu kosu kada je na semaforu ugledao zeleno svijetlo. ''Čula si šta su ostali odbornici govorili o njemu kao da je neko sveto božanstvo a ne čovjek od krvi i mesa, baš poput tebe i mene. Već sada predviđaju kako će čuveni Lazar Mitrović ubjedljivo da izgubi izbore i da će razlika između protivničkog kandidata i mene biti veća naravno ne u moju korist.''

Kazaljka na brzinomjeru je prešla 160 km/h i taman dok je želio još nešto da kaže Marijani njegove oči su iznenada spazile djevojku duge plave kose kako prelazi pješački prelaz. Nije stigao na vrijeme da stane na kočnicu i njegov prednji dio automobila ju je snažno udario. Prestao je da diše. I Marijana i Lazar su od šoka zatvorili oči dok ih je naglo zaustavljanje i škripa kočnica odgurnulo od sjedala prema napred. Ali zahvaljujući vezanim pojasima koje su imali na sebi nisu udarili glavom od volan i šajbu. Bili su čitavi i u jednom komadu.

''U kurac.'' Bijesno je opsovao Lazar dok se oslobodio pojasa i izlazio iz automobila. Osvrnuo se oko sebe, snijeg je i dalje nastavljao da pada uprkos mraku koji se spuštao. Nalazili su se izvan grada tako da u blizini nije bilo drugih auta. Djevojka je ležala par metara od auta na leđima. Bila je u nesvjesti, njene oči su bile sklopljene dok je sa čela pada krv, širila se prema licu i vratu. Njen crveni kaput je bio uprljan snijegom i zemljom dok su crne hlače koje je imala na sebi bile pocjepane jer je pala na trnje.Izgleda da ni on kao ni drugi kandidat za gradonačelnika nisu se dovoljno trudili oko održavanja puteva. Još jedan veliki minus. Divno.

Taman kada je htio da spusti prst na njen vrat kako bi opipao da li diše Marijana ga je zaustavila. ''Šta to dođavola radiš? Ako je dodirneš mogu da pronađu tvoje otiske na njoj i tvoja kandidatura za gradonačelnika odmah pada u vodu. Završit ćeš u zatvoru. A onda će Nikola Marković, tvoj protivnik postati gradonačelnik dok ćeš ti truniti u zatvoru. Je li takav život sebi priželjkuješ?''

''Ne mogu je samo tako ostaviti da leži na snijegu. Moram da pozovom hitnu pomoć. Možda je njeno srce prestalo da kuca, možda je slomila neku kost, možda ima unutrašnje krvarenje i to zahvaljujući meni.'' Već je tražio telefon ali je Marijana bila brža i odmah ga je uzela kako njen prijatelj ne bi napravio još veću glupost.

''Nisu u stanju da razgovaraš. Ja ću nazvati hitnu a nakon toga ti i ja bježimo. ''

Lazar je samo klimnuo glavom dok je masirao svoje umorne oči. Još jedan problem na njegovom podužem spisku. Zaista divno. Postat će gubitnik i ubica u jednom danu. I to sve zbog nespretne djevojke koja nije gledala kuda ide i baš se morala stvoriti ispred njegovog automobila. Marijana je bila u pravu, ako policija i hitna dođu i samim tim otkriju da je on kriv završit će u zatvoru i njegova karijera će biti uništena. Anonimno će poslati ček u bolnicu za liječenje ove djevojke a nakon toga ne želi ništa vise o njoj da zna.

''Lijepa je, zar ne?'' Marijana ga je upitala dok je završila poziv. Telefon je ostavila za svaki slučaj kod nje dok ne pobjegnu.

''Ne znam. Nisam primjetio.'' Šturo joj je odgovorio dok se vraćao nazad do auta.

''Mora da bude lijepa kada je ona Tea Vranješ, naša predstavnica na izboru za Miss ljepote. Šteta što neće biti u mogućnosti da učestvuje.'' Potom je zabacila svoju smeđu kosu i zajedno sa Lazarom se odvezla u nepoznatom pravcu. Ali nisu znali da ih je tog trenutka neko ipak vidio , i uspio da napravi par fotografija. Jer cilj opravdava sredstvo. Dok su se u pozadini začule sirene hitne pomoći, iako je bila u nesvjesti, Tea je bila srećna na mjestu gdje se upravo nalazila. Čak su i doktori prokomentarisali da je imala predivan osmjeh na licu uprkos stravičnoj nezgodi koja se upravo dogodila.

''Ona je prelijepa. Treba da živi, a onaj gad koji ju je ovako ostavio samu, eh njemu neka Bog sudi.'' Rekao je jedan od medicinskih tehničara kada je zatvorio vrata hitne pomoći. Brzo su jurili kroz grad, jer je život visio o koncu.

Mart, 2022.godina, bolnica Banja Luka

Spavala je na najmekšim jastucima. Mirisali su na lavandu. Spustila je glavu na snažne i čvrste grudi i još vise se osmjehnula. Njen voljeni suprug. Obožavala je dane kada se budila u njegovom naručju. Iako je bilo šest časova ujutro dozvolila je sebi barem još pet minuta luksuza da uživa u njegovom mirisu sandalovine i kedra. Oh, koliko ga je samo voljela. Bili su deset godina u braku i nikada joj ovakva jutra neće dosaditi. Imali su dvoje preslatke dijece, jednu djevojčicu i dječaka. Ivana je imala devet godina i već je pokazivala talenat za pjevanje i glumu, a mali Miloš je imao samo tri godine i obožavao je da dane provodi tako što bi se igrao sa autićima. Ostatak dana je ipak provodio u majčinom naručju dok bi ga hranila a otac mazio.

''Dobro jutro srce.'' Otvorio je svoje crne oči dok je usnama tražio njene. ''Imamo jako malo vremena za ono što sam planirao i zato se samo prepusti.'' Svojim punašnim usnama se spuštao preko njene mekane brade do vrata dok je nosom zaronio u njene grudi. ''Koliko god godina da je prošlo ja ću i dalje biti opijen tvojim mirisom.''

''Jutro mili moj.'' Spustila je svoje ruke na njegova leđa isklesana od čeličnih mišića oivičena bronzanom kožom na kojima se nalazile bezbroj tetovaža. ''Jedva čekam da ponovo uživam.'' Njegova brada je prešla po njenim grudima i Tea je zadrhtala. ''Ne znaš koliko te volim mužu moj.''

''Znam. Jer i ja tebe volim toliko, da ni beskonačni svemir se ne može mjeriti sa tim. Mi pripadamo jedno drugom i tako će ostati zauvijek, čak i nakon naše smrti.'' Namjestio je svoj ud vješto na njen vlažni ulaz dok je lagano ulazio u nju. Gledali su se u oči dok su vodili ljubavi. Bilo je tako savršeno, tako divno, kao da je oduvijek tako trebalo da bude.

''Volim te, jedini moj.''

''Volim i ja tebe srce. Nikada nas ništa neće razdvojiti. Koliko god bili udaljeni jedno od drugog mi ćemo pronaći način da se spojimo. Zapamti to.'' Ponovo je spustio usne na njene dok su sklapali oči.

Potom je čula glasan zvuk koji ju je natjerao da otvori oči a njenog voljenog supruga nije bilo...

''Potreban doktor u sobi broj trinaest, pacijentica se probudila. Neka požuri.'' Rekla je medicinska sestra Jovana. ''Dišite gospođice Vranješ, ovo je vjerovatno šok i za Vas.''

Tea je iznenađeno posmatrala okolinu oko sebe. Ovo nije bio njen bračni krevet nego bolnički sa bijelim plahtama. Nigdje nije bilo njenog supruga već je pred njom stajao  doktor u ranim pedesetim, u bijelom mantilu koji joj je postavljao bezbroj pitanja. Na njenoj lijevoj ruci nalazila se infuzija dok je sa desne strane stajalo bezbroj aparata koji su pokazivali razne oznake. Njen suprug, njena voljena djeca,  gdje su, zašto i oni nisu bili sada ovdje?

''Gospođice Vranješ najprije se smirite. Da li znate da ste skoro proveli dva i po mjeseca u komi? Za Badnje veče, prošle godine Vas je udario automobil čiji je vozač pobjegao sa lica mjesta. Policija mu nikada nije ušla u trag. Sada moramo da vas pregledamo kako bi konačno utvrdili Vaše zdravstveno stanje. Kažite mi prvo koliko vidite prstiju koje Vam pokazujem?'' Doktor Filipović je pokazao tri prsta desne ruke.

''Vidim Vaša tri prsta. Desna ruka je u pitanju. Ja sam Tea Vranješ, izabrana sam za Miss ljepote. Imam mlađu sestru i brata. Moja omiljena boja je roza. Trčim svako jutro sa mojim psom Medom a sada ako Vas mogu zamoliti da li možete da pozovete mog supruga i djecu. Želim da ih vidim.''

Medicinska sestra i doktor su se u čudu pogledali. Čak je nešto i zapisao u svoj notes. ''Amnezija nije u pitanju ali..''

''Ja se svega sjećam, samo ako bi bili ljubazni da pozovete moju porodicu. Jako bi bila srećna kada bi ih vidjela. Znate sada je vrijeme da Miloš jede a Ivana je naučila novu pjesmu i ja moram da je poslušam prije nego što krene u školi.'' Kada god bi pomislila na svoja dva mala anđela, Tea bi na licu imala veliki osmjeh.

''Vaši roditelji su na putu, obavjestili smo ih da ste se probudili. Kažite mi kako se zove Vaš suprug.'' Nervozno je upitao doktor dok se pripremao da kaže nešto šokanto po Teu.

''Lazar. Moj suprug se zove Lazar Mitrović.''

''Da, kao što sam i pomislio u prvi mah. Žao mi je što Vam ovo moram saopštit na ovakav način ali gospođice Tea, Vi nemate supruga. Naime, bili ste u komi i moguće da ste sve sanjali. Utvrdili smo da amneziju nemate ali Vaš mozak je izmislio sva dešavanja koja ste doživjeli dok ste bili ovdje u bolnici. Znam da je ovo šok za Vas ali..''

Uhvatila se za glavu. ''Ne, to nije moguće. Ja jesam udata i imam djecu.'' Potom je spustila pogled na svoje ruke ali na njima nije bilo vjenčanog prstena. Zar je sve bio običan san? Ili je ona počela da ludi?

🐣Hvala na čitanju!🐣 💙