Hipnos i Pasiteja su putovali Podzemnim svijetom do Hipnosove palače koja je bila na samom ulazu u Podzemlje, simbolizirajući Hipnosovu povezanost s Zemljom.

"Ovo će biti naš dom." Rekao je Hipnos čudno naglasivši riječ naš.

Pasiteja je gledala ravno pred sebe, ni ne trudeći se reagirati na njegove riječi.

"Ja nisam važan kao Afrodita ili Had, tako da nemam mnoštvo posluge na koju si navikla. Imam samo svoju staru dadilju." Nastavio je Hipnos.

Tek što je to rekao, vrata su se otvorila i pred njih je stupila pogrbljena starica.

"Pasitejo, ovo je Uma. Uma, ovo je moja žena, Pasiteja."

Starica je samo nešto promrmljala za sebe i lagano se poklonila Pasiteji, onoliko koliko su joj to dopuštala njena stara leđa.

"Izvolite, večera je poslužena." rekla je kreštavim glasom.

Pasiteja i Hipnos su sjeli za dugačak stol tako su, na Pasitejinu radost, bili dovoljno udaljeni jedan od drugoga.

Nakon večere, Hipnos je prišao Pasiteji.
"Rado bih s tobom proslavio naše vjenčanje, ali dužnost zove. Ipak sam ja bog sna."

Pasiteja mu nije ništa rekla, samo je kimnula glavom.

"Za Zeusa dragoga, hoćeš li više nešto reći. Ubija me tvoja šutnja."
Viknuo je Hipnos na nju.

Ona nije odgovorila.

Hipnos je ljutito udario po stolu i otišao, na što su se, prvi put toga dana, Pasitejine usne razvukle u osmijeh.

"Želite li da vam pripremim krevet, gospo?" Upitala je Uma.

"Ne, idem prošetati."

"Ali, gospo, već je pao mrak. Kud ćete sad?"

Pasiteja je zakolutala očima.
"Moji te se poslovi ne tiču. Slobodno mi pripremi krevet i odi spavati. Ne znam kad ću se vratiti. "

To rekavši, Pasiteja se ustala i izašla iz dvorca.

Trčala je kroz mračnu šumu, sve dok nije došla do obale mora. Sjela je na plažu i počela plakati. Kroz suze je izbacila sav bijes i svu ljutnju koju je skrivala cijeli dan. Suze samo tekle i natapale kamenčiće i pijesak.

Odjednom ju je prekinulo pljeskanje.
Okrenula se oko sebe i u plićaku ugledala starca duge sive brade koji je u jednoj ruci držao trozubac.
Bio je to bog mora, Posejdon.

"Čestitam. Moram ti priznati da se rijetko dogodilo da je neki zemaljski bog dao toliko vode moru." Govoreći to pokazivao je na lokvu suza.

"Gospodaru mora što vi radite ovdje?"  
Upitala je Pasiteja puna strahopoštovanja.

"Stojim u moru koje je moj teritorij. Imaš nekih problema s tim?" Upitao ju je Posejdon hineći ozbiljnost.

"Ne, ne, nikako. Samo me čudi zašto ste došli ovdje i obratili mi se."

"Pa rekoh ti. Htio sam vidjeti tko se to tako potrudio, da ne kažem dušu je dao, za povećanje mora."

"Pa, ovaj..."
Pasiteja je oklijevala s odgovorom. Kako reći da je u prisilnom braku čovjeku koji je oteo svoju ženu.

"Ne biste vi to shvatili." Rekla mu je na kraju.

"Da vidimo. Mlada si božica, dušu si isplakala, aha, na ruci ti je prsten. Jasno mi je. Udana si protiv svoje volje. Prema količini tvojih suza reklo bi se da je ružniji od Hefesta."

Pasiteja se nasmijala.
"Ne, ne. Vjenčana sam za Hipnosa, boga sna."

"Pa što se onda žališ? Ja sam mislio udali te za Hada ili Tanatosa. Slušaj, dijete, i ja sam, istina, oteo svoju ženu, i ona se mene strašno bojala. Dapače, bježala je od mene. Zamisli! No, ja nisam odustao. I kada sam ju napokon uhvatio, rekla mi je u lice da se ne želi vjenčati za mene zato jer je niža božica od mene. Ali taj strah je bio samo u njenoj glavi. Kad je počela provoditi vrijeme sa mnom, shvatila je da sam ja zapravo vrlo drag i dobar i zgodan..."

Pasiteja se nasmijala na njegove riječi.

"Vi dakle mislite da mu trebam dati šansu?"

"Pa naravno! Među nama bogovima baš i nema ljubavi i zato je bitno da to malo opstane. Osim toga, ne želiš valjda provesti dvije tisuće godina dureći se." Rekao joj je Posejdon i zaronio u morske dubine.

"Ima pravo..." Pomislila je Pasiteja i krenula prema dvorcu.

No, ni Posejdon ni Pasiteja nisu primjetili da nisu bili sami. Jedna ženska silueta izgubila se u šumi...

******
Posejdon:

placelikewonderland napokon si dočekala Posejdona.
Nadam se da vam se priča sviđa i unaprijed vas upozoravam da ovo neće ići tako glatko.
Vaša Jelena💜