"Momci, ovo je bilo fantastično. Emire, rasturaš do bola. Jeste li vidjeli onu publiku? Poludjeli su!" - naš nas je menadžer oduševljeno tapšao po ramenima, mene je zagrlio i poljubio u čelo.

"Rasprodali ste apsolutno sve koncerte, u nekoliko sati. Momci, ovo je san snova. Idemo, vodim vas na večeru, da proslavimo. Gdje želite ići?" - pogledao je prema meni, a ja sam odmahnuo glavom.

"Vi idite, ja idem u sobu. Umoran sam i nisam gladan." - nasmiješio sam se i slegnuo ramenima.

Dečki su me sućutno pogledali.Znali su o čemu se radi. Muamer mi je stavio ruku na rame.

"Emire... Ne možeš tako dalje. Izađi.Napij se. Nađi neku. Predugo patiš za njom. Vrijeme je da kreneš dalje." - pogledao sam ga, znam da želi pomoći, ali to ne dolazi u obzir.

Mahnuo sam dečkima i otputio se prema liftu.

U svojoj sobi, naslonim se na zid i zadrhtim.

Ponovno sam je tražio među svim onim djevojkama u publici. Nju. Moju lažljivicu. Moju Esmu.

Prošla je skoro godina dana, a mene boli jednako, čak i više nego prije. Nedostaje mi. Njen osmijeh. Njen dodir. Njen miris.    Ona.

Slomila mi je srce u tisuću komada. Tražila je od mene da joj vjerujem. I jesam. A ona je meni lagala.

A opet, sve bih dao da je tu. Sa mnom. U mom naručju. Jer otkad je otišla, ja ne postojim više u cijelosti. Živim kao da nedostaje dio mene. Bitan dio.

ONA 💜💜💜💜💜💜💜