Otvorim vrata, a na njima je mladić sa recepcije hotela, sa papirom u rukama. Pružio mi ga je izvinjavajući se, bila je skoro zora, odmahnuo sam glavom i nasmiješio se.

Otvorio sam presavijeni list papira i svijet se oko mene prestao okretati.

"Žao mi je.... Čekam dolje u predvorju hotela. Ako možeš podnijeti pogled na mene, spusti se....  Lažljivica." -

Esma... Njen rukopis. Srce mi je počelo tući kao da će iskočiti iz grudi. Stavio sam papir na usne, mirisao je na nju.

Tu je... Bože, tu je. Pokušao sam se ljutiti, govorio sebi da nije zaslužila da je slušam, da me je ostavila, da mi je slomila srce u tisuću komadića...

Uzalud. Sve što sam želio, jest biti pokraj nje. Idem. Kvragu razum, ljutnja i sve. Otvorim vrata i pođem prema liftu, koji je zauzet, a ja sam nestrpljiv pa pritiskam gumbe.

Vrata se napokon otvore i  vrijeme stane. Esma izađe nesigurnim korakom a ja osjetim kako mi koljena klecaju. Tu je... Bože tu je.

Gledali smo jedno u drugo, nesposobni pomaknuti se, izgovoriti riječ.

Još uvijek je prekrasna, iako mršavija i tužnijeg izraza lica. Oči boje čokolade nisu imale onaj sjaj u koji sam se zaljubio onu prvu večer.

Napokon, ona spusti glavu, a suze joj počnu teći i tu se ja slomim. Priđem joj i snažno je zagrlim, udišem njen miris, čvrsto je držim dok mi jeca u naručju, mrmljajući "-Oprosti" - a ja, ja se napokon osjetim cijelim. Nakon ove godine što smo bili razdvojeni sad sam osjećao, s njom u svom naručju da sam ponovo živ. Srce mi je bilo santa leda, bio sam hendikepiran za ljude oko sebe, bio sam budala,folirao da sam savršeno, a falilo mi je pola tijela, srca i duše.

Stajali smo u hodniku, zagrljeni, činilo mi se oko dvadesetak minuta, dok joj se jecaji nisu smirili, pa sam je poveo u svoju sobu. Ni trenutka se nismo odvojili, kao da se plašimo da će jedno od nas nestati. Da je ovaj osjećaj da smo opet jedno drugom u naručju, samo divan san.

U sobi, poveo sam je na krevet, legli smo u odjeći, čvrsto zagrljeni, glavu je položila na moja prsa, mazio  sam joj kosu i prstima prelazio po leđima.

Tako smo ostali sat vremena, možda i više. Sunce se probijalo kroz zavjese u sobu, kad je počela pričati.

Rekla mi je zašto je otišla onaj dan, sve o svojim sestrama i djedu, o svojim sumnjama i strahovima, sa tugom u glasu je govorila o laži u koju je povjerovala i napustila me.

Pitala me je mrzim li je i ja sam se šokirao. Ja nju? Umro sam onog dana kad je otišla. Ali nikad je, uz svu tugu i ponekad bijes, nisam mrzio. Volim je previše za to.

I ja sam njoj ispričao sve. O mom bolu. O tome kako sam je pokušao zaboraviti, kako sam krivio sebe, svoju karijeru zato što je otišla, kako sam želio odustati od svega i tražiti je po svakom kutku zemaljske kugle.

Razgovarali smo gotovo cijelo jutro i iscrpljeni, negdje oko podne utonuli u san, čvrsto zagrljeni.

Probudio sam se nekoliko sati kasnije i susreo sam se s očima boje čokolade koje su me promatrale i u njima vidio ljubav. To je to. Sve što mi je trebalo za sreću, bilo je ovdje. Nagnuo sam se i nježno usnama dotaknuo njene.

Poljubac je trajao i trajao dok nije prevladala potreba za kisikom. A onda se nastavio........

Esma i ja smo dobili nešto što rijetki dobiju, drugu šansu za ljubav. To je bio neprocjenjiv dar koji ovaj put nismo imali namjeru ispustiti iz ruku.

Ona je studirala prvu godinu sportskog menadžmenta u Sarajevu, ja sam nastavio sa snimanjima i nastupima, ali u puno manjoj mjeri. Želio sam i dobio vrijeme za nas dvoje, za djevojku koju volim svim srcem, moju ljepoticu očiju boje čokolade, moju ljubljenu Lažljivicu.

I da, pratila me je na većini koncerata, uvijek u prvom redu. Pjevao sam, uživao a na prve taktove Lažo pogledao bih prema njoj i usnama joj prošaputao:Volim te Lažljivice, na što bi mi ona uzvratila :I ja tebe, budalo.

KRAJ 💜💜💜💜💜💜💜

Za moje 💛💛💛_____autumn____ nadam se da ti se svidjela