Ljudi su jedna izrazito fascinantna bića.
Na loš način, naravno.
Jedan frustrirajući, iritirajući, kosočupajući način.
Znači ne znaju prepoznati svoje osjećaje ni kad ih neprekidno udaraju šakom u facu, a da i ne spominjemo o tome kako ne znaju pričati o njima.
Prave se da ne postoje pa da bi došao do određenih saznanja moraš čitati između redaka.
Da želim čitati između redaka, otišla bi u jebenu knjižnicu.
Nije ti poslao tri tjedna poruku.
Čitaj između redaka: Ne želi imati posla s tobom.
Poslije ćeš se pitati što si krivo napravila i razmišljati o svom fizičkom izgledu.
Vidjet ćeš samo ono najgore.
Razmišljat ćeš o tome kako bi možda da si bila ljepša i slobodnijeg uma ostao.
Ne bi.
Dosadila bi mu kad tad, a ti bi se vezala za njega kao omča za vješanje i utapala se u vlastitim suzama.
Tvoje suze i njegova mizerna osoba nisu iste vrijednosti.
Tvoje suze vrijede milijun puta više, a on da je išta vrijedio bi ti rekao istinu u lice.

Ako ja koja nemam muda mogu reći osobi da mi se ne sviđa, ne vidim razlog zašto on koji ih ima ne može.