Biti ili ne biti?

Psovati ili ne psovati?

Biti uzor ili biti primjer?

Sve su to stvari o kojima razmišljam u javnom gradskom prijevozu u subotu u jedanaest sati navečer.

Zezam se samo.

Razmišljam o tome kako nemam interneta kod kuće, a ovaj gradski jede govna i šteka sve u šesnaest.

Taman vrijeme k'o stvoreno za slanje videa na instagramu.

Iako ako to gledamo s pozitivne strane uspjela sam pogledati prvih pet sekundi.

Ali tamo gdje ima svjetla ima normalno i tame pa sam tako skinula video s treninga gdje izgledam gore od nasukanog kita s epileptičnim napadajem.

Iako ne želim da me krivo shvatite pa ću ovo posebno naglasiti - ja još znana i kao D.P. nisam tip koji se sprda s neurološkim poremećajima.

Pa ako bi se itko trebao uvrijediti (osim vas čitatelja) sam ja.

Žrtva vršnjačkog verbalnog nasilja.

Teška srca vam priznajem kako ono već traje 19 godina.

Ako ne i više s obzirom na činjenicu kako sam bila 9 mjeseci u maminom trbuhu.

No bolje da ne znam sve drame koje se jednom fetusu mogu dogoditi.