Volim ljubav, ali ona ne voli mene.
Zašto kod mene sve uvijek mora biti neuzvraćeno?

Uvijek ja slomim nekog ili netko slomi mene.
Polomimo se poput početnika na klizanju.

Ah, to klizanje.
Imam i dalje neizlječive traume kada ugledam klizalište na Tomislavcu.
Lijepo je, a tako ubojito.
Kao i većina mojih pjesama, ne znam drukčije.

Suze mjenjam za riječi.
Duboke osjećaje mamim na površinu.
Bavim se temama kojima ne bi trebala.
Pišem najljepše pjesme ljudima koji uopće nisu zaslužili moju pažnju i pitam se kad će me netko toliko voljeti da mi posveti pjesmu.

Kada ću i ja biti nečija muza?
Jesu li moje oči zaista oceani i mogu li se ljudi u njima izgubiti?
Trebali im pojas za spašavanje da se ne utope u tom tmurnom plavetnilu?

Je li moj osmijeh vrijedan milijun dolara

Jesam li ja nečije draga, zlato ili Sunce?
Svjetlost u tami?
Najsjajnija zvijezda u galaksiji?

Jesam li nečija srodna duša, druga polovica, ljubav nečijeg života?
Možda.
Možda ne.

Možda sam nečiji najgori neprijatelj.
Zlikovac.
Tlačitelj.
Otrov koji truje.
Vatra koja gori.
Ugljikov dioksid koji guši.
Ruke oko nečijeg vrata.
Najgora noćna mora.

Sve je moguće.

Možda sam nečija neprežaljena ljubav.
Prva osoba koja im je ukrala i uništila srce.
Izvor njihovih suza kao da već nemam svojih dovoljno.

Mana osjetljivih oči.
Možda je to njihova izlika kada ih uhvate kako plaču.
Nisam ja, ona je.
I sve ostale stvari kojima se pokušavaju bezupješno utješiti.

To je poput ovisnosti.
Puno laganja i izmotavanja.

Šteta što ne postoji klinika za slomljena srca.
Lijek koji bi spriječio bol u prsima, a da pritom ne uništi sve ostale organe.
Jednom možda.

Nikad ne znaš što se dogodi kada geniju  izvađeno srce pokušaš natrag vratiti tamo gdje pripada.