Smiješno je kako ti jedna osoba može biti sve, ali i ništa.

Samo još jedan zaboravljeni hrđavi čavao u zidu kojeg se sjetiš samo kad se nabodeš na njega i trebaš injekciju tetanusa.

Prije toga se ne sjetiš ni kako se napast zove i što ti je sve značila.

Zapalio si ju jednom davno na lomači zajedno sa slikama koje ste dijelili.

Začuđujuće više ne boli, a nekad je boljelo sve do suza.

Vrisneš od muke čim se sjetiš.

Počne te biti sram.
Osjećaš se iskorišteno.
Prljavo.

Nadam se da se tada sjetiš da te nije bio uopće vrijedan i da si nešto najljepše što mu se moglo dogoditi.

Nisi ti kriva što je on u svađi sa svojim mozgom.

Zato sljedeći put kada se počneš ponižavati zbog nekoga tko se jedva vidi mikroskopom zgazi ga poput bube i kreni dalje.