Zamisli da hodamo ulicom, a ti imaš dužu kosu od mene.
Vežeš ju u rep ili u pundžu povremeno ju spleteš i u tanke pletenice.
Zamisli da oboje nosimo šminku.
Crnu olovku za oči, malo tamnog sjenila, tamni ruž.

Zamisli da smo jednake visine.
Ti možda malo viši, ja malo niža.
Oboje u crnom.

Ti možda nosiš visoke čizme s debelim džonom, a ja tenisice stare trideset godina.
Oboje čudno hodamo.

Ja kao da posjedujem cijeli svijet, a ti kao da slušaš nešto funky.

Nemoj zaboraviti da se i držimo za ruke.
Tvoje veće šake s više nakita i moje manje sa samo jednim prstenom.

Čudno je, no nije neugodno.
Neki bi čak rekli i da je dobro.
Možda bi to bili mi.

Filozof jedan i filozof dva.
Dva pesimista s osmijehom na licu.

Možda bi netko od nas imao pirsing.
Na usnici, nosu, obrvi, jeziku, uhu.
Možda volimo bol ili smo to prije voljeli.

Možda smo drukčiji iznutra, nego izvana, a možda su naše korice iste kao i stranice koje se nalaze iznutra.

Možda smo strašni i tihi i opasni, a možda smo glasni, puni entuzijazma, pozitivni.

Možda se volimo grliti i slušati glazbu zajedno.
To bi bilo lijepo.
Volim kada imam nekoga s kim mogu slušati glazbu.

Ne postoji ljepša stvar od toga.
Osim naravno šetnje po gradu.
Volim se šetati.
S tobom bi to voljela još i više.