Šutnja je zlato.
Pomislim to svaki put kad mi se neki genijalac odluči obratiti u ranim jutarnjim satima, ali i nakon toga.
Povremeno ne volim baš da mi se ljudi obraćaju.
Povremeno u ovom kontekstu znači stalno da ne bi došlo do zabune.
Volim svoj mir i tišinu.
Naglasak na mir jer tišinu ipak popunjavam glazbom.
Stavim slušalice u uši i zamišljam se u nekom romantičnom filmu, a onda dođe neki napuhanko zajedno sa svojom ogromnom željom za konverzacijom i traži da iste izvadim
kako bi ga bolje čula.
Fora mi je kako ne shvaća da imam izrazito dobar sluh i nula vremena za njegove gluposti.
Stvarno nevjerojatno.
No, ne želim vas lagati pa ću reći kako povremeno i izvadim slušalice.
Ogromna pogreška, naravno.
Likovi iz interakcije od tri sekunde naprave svečanu ceremoniju, a ti završiš s ogromnim porivom da nekoga opališ toljagom po glavi.

Zato djeco ne trošite svoje živce i ne dajte budalama svoje dragocjeno vrijeme jer ga stvarno ne zaslužuju.