Reci mi molim te Krunoslave zašto su moje oči plave poput neba, a moja kosa ljubičasta poput vreća za smeće?

Zašto sam visoka oko sto šezdeset centimetara i teška 750 kilograma po Njutnu?

Zašto sam srednje dijete, a ne najmlađa ili starija?
Zašto baš imam starijeg brata i mlađu sestru?
Zašto su se moji roditelji upoznali kad je moja mama bila u ranim dvadesetima, a tata u kasnim tridesetima?

Zar je oduvijek bilo u planu da budem curica ili je moj tata zapaprio stvar kad je poželio jednu?

Zašto Dorotea, a ne naprimjer Ksenija?

Hoću li ikad pronaći ljubav svog života ili sam ju već pronašla i zove se pisanje?

Hoću li ikad prestati šutiti kada drugi ljudi očekuju da pričam ili će se ljudi uvijek čuditi kad otkriju da imam velik dar govora?

Zašto blizanac, a ne bik?
Žensko, a ne muško?

Jesam li dovoljno ekscentrična za osobu koja se smatra umjetnikom ili da prijeđem u likovne umjetnosti posebno slikarstvo?

Kad ću prestati povezivati izraz posebno s njegovim negativnim kontekstom?

Zaslužujem li bolje?

Volim li se dovoljno?

Zašto povremeno ne volim zagrljaje i ljudski dodir, a povremeno kada netko smjesti svoje ruke oko mene se osjećam kao da su svi moji izgubljeni dijelovi vraćeni na svoje mjesto?

Hoću li se ikad naći ili sam se već našla?

Jesam li zaista tolerantna koliko ja mislim da jesam?

Volim za sebe reći da sam empatična, no ne mogu pobjeći od misli kako sam povremeno led ledeni i kako bi mi trebalo biti više stalo.

Povremeno mi je previše stalo.

Možda zato i pišem, a možda su u šumi.