Crvena, crvena, crvena.
Boja krvi.
Boja mojih obraza.
Boja jagoda.
Boja rajčica.
Boja svjetla na semaforu.
Boja ljubavi.
Boja strasti.
Boja ljutnje.
U mojoj glavi pomalo precijenjena boja.

Draža mi je roza.
Nježnija je.
Sigurnija.
Udobnija.
Miluje me svojim toplim brižnim rukama i čini me onim što jesam.

Ženom.

Prije bi se možda udaljila od nje.
Smatrala bi da ne smijem voljeti rozu boju ako želim da me ljudi shvaćaju ozbiljno.
Roza je za curice.

No zašto se ta riječ uvijek koristi u negativnom kontekstu?
Bacaš kao curica, udaraš kao curica, ponašaš se kao curica.
Sve riječi koje koristimo kada želimo poniziti nekoga.
Pokazati im da su manje vrijedni od nas, na nižem nivou.
Ali zašto?

To bi trebao biti kompliment.
Curice su mlade, zaigrane, pune života, slatke, snažne.
Nisu samo histerične, slabe, razmažene, glupave, površne.
Slojevite su.

Nisu samo mane iako ih ljudi vole glasno i jasno naglašavati, već su i brojne vrline.
Šteta što im se ne priznaju toliko često kao što im se pripisuje da su dramatične, neurozne, zahtjevne.

Ambicioznost je grijeh, a nije ni u redu kad ti je glava prazna pogotovo ako si uz to i lijepa.

Ljepota nije sinonim za glupost.
Šminka nije sinonim za skrivanje.
Ne uvijek znači ne.

Šteta što ljudu ne razumiju to i pitanje hoće li to ikad razumjeti.

Ljudi su robovi navika, a njih se teško rješavamo.

Ipak, toplo se nadam da ćemo napokon ostaviti kamenovanje u prošlosti tamo gdje i pripada.