Dok je skidala zadnji sloj pepela sa svog lica, Isabel se prekoravala u mislima. Zar je ispala tako naivna djevojčica dok je odmjeravala Martinovo nago tijelo? Došlo joj je u tom trenutku da sama sebi udari šamar. U redu, morala je priznati, on je bio tako prokleto zgodan i to je to. Ali ne, njene oči su morale svaki dio bronzane kože da detaljno istraže. I da sve bude gore, nije uspjela vatru da naloži a tako joj je bilo hladno. Njena crijeva su se oglasila u stomaku. ''O ne, ne. Pa zar i vi?''

Skinula je svoj bade mantil zajedno sa spavaćicom a potom obukla rozi džemper od kašmira i hlače u istoj boji. Konačno je mogla da se obuče kao svaka normalna osoba bez svih onih svečanih haljina koje je morala da obuče u određeno vrijeme. Kada je izašla iz kupatila mogla je da osjeti toplinu kuće. Vatra je pucketala u kaminu, a Martin joj je stajao leđima okrenut dok je nešto radio u kuhinji.

Kada mu se približila sasvim blizu mogla je jasno da vidi da je on pripremao jaja za omlet dok je vještim pokretom ruke mutio u posudi. Na tavi ulje je bilo sasvim zagrijano a miris svježeg mesa se širio iz susjednog tanjira.

''Nisam znala da znaš da kuhaš?'' Lupkala je noktima od radnu površinu. Njegove plave oči je nisu ni pogledala mada je njegovo tijelo odmah postalo svjesno njene blizine kada mu se približila. Bilo je napeto kao struna. ''Ne planiram da do Božića ostanem gladan. A kao što se zna ti nisi vrsna kuharica tako da sam stvar morao da preuzmem u svoje ruke.''

Kao da si ti vrsan kuhar. Ghhh, kako mrzim njegovo nadmeno ponašanje. Kladim se da njegovu hranu ni psi ne bi mogli da pojedu koliko je užasna. Mislila je Isabel dok je on stavljao parče mesa da se peče. ''Imam ljude koje rade za mene. Pravila dvorca nalažu da princezi nije mjesto u kuhinji, ona ima sasvim druge zadatke koje im se mora posvetiti. Mada to nikada neće razumjeti ljudi niskog staleža. Ipak sam ja ta koja imam plavu krv od prisutnih ovdje.''

TOO. 1:0 za mene likovala je Isabel.

Martin se na njene riječi samo osmjehnuo. ''Nadam se da si spremna na jako kaloričan doručak ipak ne želimo da se popuniš na pojedinim mjestima. Šta bi mogao princ Carlos da pomisli kada ugleda svoju buduću ženu sa viškom kilograma?''

Dao je sebi pravo pa ju je ponovo odmjerio na isti način kao što je ona to jutros uradila. Njena plava kosa konačno je bila puštena iz klasičnih i svečanih punđi. Sada ju je mogao po prvi put jasno vidjeti da pada sve do sredine leđa. Njeno lice je bilo lijepo. Da, mogao se sa tim složiti.Njene oči su bile plavo-zelene boje, nos veoma lijepo oblikovan a njene usne bile su crvene boje poput zrele jabuke. Potom mu se pogled spuštao sve do grudi koje su se podizale ispod džempera, bile su lijepo upakovane. Tačnu veličinu na prvi pogled nije mogao da utvrdi. Ali da, ona svakako na svom tijelu nema viška kilograma. Sve je bilo na svom mjestu. Mada on je znao dva mjesta gdje bi se ona mogla savršeno popuniti, njena zadnjica kao i grudi.

''Za tvoju informaciju princ Carlos je džentlmen, neko ko ima manire i svakako najskuplje obrazovanje. On mi nikada to ne bi mogao da kaže u lice.'' Obišla ga je da bi sjela za kuhinjsku stolicu. Ispred nje su se nalazila dva tanjira, dvije čaše soka kao i pribor za jedenje.

''Nadam se da je tako.'' Martin je spuštao na njen tanjir omlet i ispečeno meso. Isto je to uradio za sebe, da bi nakon toga u tišini jeli. Isabel je ponovo morala da ispravi svoje mišljenje kada je okusila komad mesa. Gospode, ovo je zaista ukusno. Mada mu to ona nikada ne bi priznala. A možda ni on ne bi njoj povjerovao kada bi mu to rekla. Nakon doručka Martin je prekinuo tišinu.

''Ne čekaj me sa večerom, vratit ću se veoma kasno. Zaključaj vrata.'' Uzimao je kaput sa vješalice dok je Isabel došla do vrata.

''Gdje ideš? Zar se ne plašiš da ću pobjeći i vratiti se nazad do kraljevstva?'' Vrtila je pramen kose između palca i kažiprsta.

Njegova usna se na trenutak trzne. ''Nisam dužan da ti polažem račune princezo. I što se mene lično tiče slobodno možeš bježiš. Ali trebaš da budeš svjesna jedne činjenice a to je, da  šuma zna da bude opasna za male djevojčice.'' Zalupio je jako vratima a ona je udarila stopalom od pod.

''Daj Bože da se na tvom putu vuk pojavi, pa da ti malo osjetiš strah.'' A potom je isplazila jezik na vrata na koje je Martin upravo izašao. Ideja da ostane sama sada joj se nije činila tako lošom. Konačno je mogla da čuje tišinu. Telefon je isključila, večeras će da odgovara na poruke koje su joj Esmeralda i Rosita pisale. Iz kofera je izvukla knjigu Ljubav je (ne)moguća pisca Damiana Bassa i prepustila se sa uživanjem u čitanju. Skupila se u fotelji dok je očima prelazila po stranicama.

Za to vrijeme Martin je stigao u Madrid i otišao na kafu u lokalni kafić koji je držao njegov najbolji prijatelj iz školskih dana, Manuel Lucia.

''Prijatelju, pozitivno ti zavidim. Do Božića si sam i to sa princezom Isabel na udaljenom mjestu od svih. Koje si ti đavolske sreće.'' Manuel mu je spustio čašu hladnog piva dok je sjeo tačno preko puta Martina.

''Vjeruj mi da proklinjem sreću, vrlo rado bih se mjenjao sa nekim, nego da budem sa njom tih par dana. Da li vjeruješ da ona ne zna da zapali vatru u kaminu.'' Žalio se Martin.

Manuel se počeo smijati. ''Pa šta si ti očekivao. Ona je princeza, a i buduća kraljica. Logično je da ne zna to da radi jer ima ljude koji za nju rade.''

''Možda bi i bila naša buduća kraljica da princ Carlos nije zatražio njenu ruku.'' Otpio je gutljaj piva.

''To je opšte poznata činjenica. Svaka princeza mora da se uda za princa, oni su kako se ono kaže.. a da, imaju plavu krv. Oni žive po pravilima.'' Govorio je Manuel.

''Vjeridba će se održati na Božićni bal u dvorcu, a vjenčanje u njegovom kraljevstvu za Novu godinu. Tako mi je kraljica u povjerenju ispričala. Mada nikome ne govori da je princeza sa mnom. Ne bih želio da novinari saznaju.''

U lokalni kafić takođe su došle Esmeralda i Rosita. Esmeralda je odmah na ulazu primjetila Martina te je povukla Rositu za sobom. U međuvremenu je spustila svoju majicu kako bi joj dekolte došao do izražaja.

''Oh, Martine pa to si zaista ti? Baš govorim Rositi da li si to ti, kad se moja predpostavka ispostavila vrlo tačnom.'' Obe djevojke su stale pored njihovog stola, mada je Rositi bilo veoma neprijatno. Nije željela da ometa bilo koga kada ga sretne u kafićima.

''Princeze, moj naklon. Nisam znao da obilazite ovakva mjesta.'' Martin je ljubazno ustao i pozvao ih da se pridruže sa njima za njihov sto. Pogledao je na sat na kome je već bilo tri sata. Na samo jedan trenutak pomislio je na Isabel, šta li sada radi. Mada vrlo brzo se vratio u realnost kada se čuo Esmeraldin odgovor.

''Volimo i mi malo da pobjegnem od pravila koja nam se nameću.''

Rosita i Manuel su se upoznali i Martin je već mogao da nasluti po njihovim pogledima da bi se nešto moglo dogoditi između njih. U međuvremenu Esmeralda je izvadila telefon i neprimjetno dok je niko ne gleda uspjela je da uslika dio Martinovog tijela odnosno polovinu njegovog lica kao i njenog. Sliku je sačuvala na svoj telefon i ostavila da je iskoristi za jednu veoma zanimljivu situaciju.

Martin je ustao i pozdravio se sa prijateljima i sa princezama. Ostalo je još da ode kod svog oca Hosea gdje je sam živio a nakon toga će da se vrati do Isabel. Malo ko je znao o Martinovom životu. Te detalje nije nikada nikome ispričao i bio je zahvalan što kraljica nije tražila to od njega. Majka Marta ga je napustila dok je imao svega sedam godina i pošla za jednim bogatim gospodinom. Više nije željela da živi u siromaštvu pa je ostavila njegovog oca i njega. Hose je preuzeo potpunu brigu oko odgoja sina i tako su dva muškarca bili prepušteni sami sebi. Koliko je samo Martin bio ushićen kada je dobio posao u kraljičinoj službi, da im bude vozač i automehaničar.

Pokazao se kao najbolji i uvijek je dobijao povišice. Mada u srcu je i dalje tugovao za majkom i prezirao je bogastvo jer ga je zbog toga majka napustila.

U šumi, u kući Isabel je odavno završila čitanje knjige. Nije ni primjetila da je sat otkucao osam sati. Martin još uvijek nije bio stigao a ona je bila sama. I dalje je bila pod utiskom ljubavne priče koju je pisac Damiano Basso napisao te se na trenutak uhvatila da razmišlja kako bi ona voljela to da doživi. Drva su malo po malo nestajala a pošto Martina nije bilo sama je odlučila da izađe na hladnu zimu i da ih unese.

Snijeg je zaista mnogo napadao te je pažljivo došla iza kuće gdje su se drva nalazila. Ali iznenada je čula čudan zvuk koji je dopirao iz šume te je sa dva sitna drveta utrčala u kuću. Ali u dnevnoj sobi začula je tiho zavijanje. Njeno srce je toliko lupalo u grudima kao da je trčala maraton. Nešto se nalazilo iza sofe a ona nije mogla da shvati šta. Tek joj se u misli uvuče misao da je ostavila vrata otvorena dok je išla po drva.

Gospode, bila je prepuštena sama sebi. Zavijanje se čulo zajedno za grebanjem na laminatu. U uglovima očiju su joj se skupljale suze a kada je začula tup udarac iza sebe, ona je vrisnula je u plač. To je to. Lopov je ušao u kuću, a ona je bila sama, uplašena i crvena od plača.

Kada je počela da bježi iz kuće udarila je u nečija čvrsta prsa. Stala se otimati kada ju je neko ščepao za ruke. Potom se njen uplakan pogled susreo sa Martinovim. U tom trenutku, nešto se u njemu slomilo. Dođavola, zaista je mrzio da na nečijem licu gleda suze. Ali Isabeline suze su ga dotukle.

''Mis.. mislila sam.. da si lopov.'' Promucala je jedva svaku riječ a potom mu se nesvjesno bacila u naručje i počela da plače. Njegov dlan se automacki spustio na njenu kosu dok ju je tješio. Stajali su tako a on je imao osjećaj kao da se cijeli svijet zaustavio. Svaka njena suza koja je pala na njegove grudi bile su poput oštrica noža. Potom se odmakla od njega da bi ga udarila po tim istim grudima na kojima je pronašla utjehu. ''Za sve si ti kriv, ostavio si me samu ovdje. Nisi uopšte razmišljao o mojoj sigurnosti. A pri tome se nešto krije u dnevnoj sobi. Možda čudovište?''

Martin je blago skupio njene ruke i poveo ih je zajedno do kuće. Kada je obišao cijelu dnevnu sobu iza fotelje je pronašao malo klupko dlaka. Bio je to izgubljeni mali pas.

''Znači on je taj koji me je tako uplašio.'' Pomazila je njegovu glavu a pas je srećno zalajao.

Kada je Martin te večeri krenuo u svoju sobu da spava, Isabel je uzela njegovu ruku u svoju.

''Ostani večeras ovdje, sa mnom. Plašim se da spavam sama.''

I te noći Martin nije oka sklopio. Sjedio je u fotelji, dok je pas spavao pored kamina a Isabel na kauču. I dalje mu je u mislima bio onaj trenutak kada je Isabel držao u svom naručju i brisao joj svaku suzu. Bila je tako bespomoćna a u njemu se probudio osjećanje da je od svega zaštiti. Ali njegovo srce, htio on priznati ili ne je počelo da nešto prema princezi osjeća.

👑Hvala na čitanju.🎁💙