Jasna (2012. ➔)

U samotnim noćima, kojih se u protekle godine poprilično nagomilalo, pitala se hoće li se cijeloga života skrivati, neprestano pogledavati iza sebe, uvijek paziti da ostane nevidljiva... Kakav je to život? Nadala se i navijala da se istraga protiv njenog bivšeg direktora i onog bankara Ivčića već jednom privede kraju i da završe kako zaslužuju. No, kako se sve otegnulo, sve je manje vjerovala u pravdu koju će joj donijeti sustav. Ne bi bilo prvi put da se kriminalci izvuku, a nevini stradaju. Ozbiljno joj se istanjila i zaliha novca kojeg je uspjela podići prije nego što je nestala, a ona je shvatila da je u ozbiljnom problemu.

Iva je vidjela da joj je prijateljica loše, bilo joj je jasno i da kuburi s novcem jer je plaća u zalogajnici mala, a život je skup, no nije joj mogla pomoći jer ni sama nije imala više. Jedino je savjeta uvijek imala u izobilju i rado ih dijelila. Ovaj je glasio: skloni se u kuću kod nekih bogatuna koji trebaju domaćicu, kuharicu i sve moguće osoblje jer takve poslove ne rade sami. Tamo ćeš imati hranu i krov nad glavom, a k tome neku plaću.

- Ma super, daj mi pliz listu takvih da si ih proberem - sarkastično je odgovorila prijateljici.

- Nemam listu, ali imam jedno ime - Iva je prečula sarkazam i dodala joj papirić. - Ovaj tip traži domaćicu, ima neki privatni biznis i stalno je na putu. Nedavno se oženio, žena mu je trudna, očito nekakva razmažena damica koja ništa ne radi sama.

- Otkud ti taj? - Jasna je zbunjeno pitala dok je uzimala papirić, a onda je razrogačila oči: - Pa jesi ti normalna? Zagreb! Tip je u Zagrebu - glas je podigla gotovo do vrištanja.

- Pa šta? Zagreb je dovoljno velik da se tamo sakriješ - Iva je slegnula ramenima.

- Zašto sam onda uopće odlazila odande?

- Jer tada nije bilo sigurno, intenzivno su te tražili. Sad samo vrebaju ako te slučajno ugledaju. Nisi im ti najbitnija na svijetu.

Razmislila je malo i zaključila da je Iva u pravu. Stvarno bi bilo besmisleno da je i dalje onako intenzivno traže, uostalom ona može biti samo jedan od svjedoka. I dovoljno su joj se osvetili, pa digli su joj auto i potjerali je iz grada. A valjda su istražitelji u ovih godinu dana pronašli još nekakvih dokaza da dvojac i njihove kompanjone strpaju u zatvor.

- Otkud ti sve to o ovom čovjeku?

- Prijateljica od moje mame ima salon u kojem se gospođa frizira pa svakog petka, kad ova dođe na frizuru, sluša kako joj je teško jer je danas nemoguće naći pouzdano osoblje - Iva je ovo posljednje izgovorila afektirajući, a Jasna je već mogla zamisliti kakva je ta njena potencijalna gazdarica. Duboko je uzdahnula i slegnula ramenima.

- Pa dobro, ništa me ne košta da nazovem.

- Možeš i odmah. Mamina prijateljica je već rekla gospođi da možda ima nekoga za nju, samo mora provjeriti "trenutni radni status gospođice Jasne" - Iva je to izgovorila ozbiljnim tonom, važno podigavši glavu, a onda su se obje počele smijati dok ih trbusi nisu zaboljeli. Jasna se jedva nekako smirila da bi, kad nazove, mogla i zvučati kao ozbiljna gospođica "trenutno slobodnog radnog statusa".

Mjesec dana kasnije bila je u vili Latković, predivnom zdanju koje je sagrađeno prije drugog svjetskog rata, ali ga je sadašnji vlasnik potpuno renovirao i modernizirao. Vila je imala sva moguća tehnološka čuda uklopljena u šarm starih vremena, a najveći plus bilo joj je ogromno dvorište. Posao je bio pjesmica pa je Jasna imala osjećaj da je na godišnjem. Gazde nikad nije bilo kod kuće jer je stalno nekamo poslovno putovao, a gospođa Ivona je također vječno nekud landrala. Tu i tamo bi zatražila kakav zdravi obrok što je u prijevodu značilo malo piletine ili ribe i puno salate. Jasna je mislila da će i održavati kuću, ali ne, njen je posao bio samo dogovoriti kad će doći čistačice iz agencije, a kad baštovani, i morala se pobrinuti da svi računi za kuću budu plaćeni na vrijeme. Gospođa Ivona bila je previše zauzeta da bi se bavila još i takvim glupostima. Ma, u stvari, zaposlili su je da bi i Ivona pred svojim bogatim prijateljicama mogla izgovarati "naša domaćica".

U vili je imala vlastiti apartman s lijepom spavaćom sobom, malim boravkom, kupaonicom i mini kuhinjom, a ni plaća nije bila loša. Nikad nije lakše zarađivala i udobnije živjela, još samo da joj nije stalno nad glavom visila prijetnja kako bi je oni idioti mogli pronaći. Znala je da nema smisla potražiti zaštitu policije i tužiteljstva jer su se njihovi pipci visoko protezali.

Dosadni mir Vile Latković malo je razbio dolazak malene Une, za koju je gospođa Ivona odmah angažirala dadilju. A pravi cirkus je nastao kad je Ivona opet ostala trudna pa je Goran, uz Jasninu pomoć, mjesecima stražario da histerična žena nešto ne napravi djetetu koje nije željela. Nakon rođenja malog Marka sve se polako vraćalo u normalu dok Ivona nije otprašila u život, što je Goran otkrio jedne strašne noći kad je pronašao malenoga samog, ostavljenog s visokom temperaturom. Onda se gazda zaljubio u dadilju Miru, a obitelj je naglo porasla pa su sada kućom odjekivali glasovi četvero djece i lavež živahnog psa.

Tišina je nestala, a sreća se uselila.

Jasna je sada bila zauzeta od jutra do mraka, čak je rođakinju Snježu zaposlila kao kuharicu da se ona može posvetiti djeci. Povremeno se viđala s mamom jer se prestala skrivati. Imala je drugo ime, drugačiju frizuru, pet godina više i nekoliko kilograma manje jer ih je izgubila u stalnoj jurnjavi za klincima. Slučaj protiv onog dvojca čučao je u ladicama, a ona sama se nadala da je dvojac zaboravio Jasnu pravnicu. Pa i ona sama ju je zaboravila: više nije sanjala kako će postati veliki borac za pravdu jer pravde na ovom svijetu ionako nema. Njezino je da se bori i izbori za sebe.

Samo, pogrešno se nadala: nisu je zaboravili. Onaj kombi je dokaz.

Opet su joj sjebali život.