Jasna (2010. - 2011.)

Znala je da se pravo i pravda razlikuju, nije baš toliko naivna, ostavila je ideale još sa sedamnaest, kad je vidjela da, ako imaš dobro zaleđe, možeš nekažnjeno mlatiti ženu a da to svi znaju. Ali, bila je i dalje odlučna boriti se da svi oni paragrafi u zakonima podjednako vrijede za sve. Pa zato i je upisala pravo.

No, brzo je u Trade IN-u shvatila što su joj i Krznar i otac htjeli reći s onim da se stvarni život razlikuje od onoga što je učila na faksu. Tamo je učila zakone, ovdje je shvatila da su najbitnije rupe u tim zakonima.

- Ali gospodine Krznar, ne možemo otpustiti te ljude samo zato što su stariji. Kakvo obrazloženje imamo za taj potez? - Jasna je već dvadeset minuta raspravljala sa svojim šefom. Pozvao ju je u ured tog jutra da bi joj uvalio novu tešku zadaću. Ma nije bio problem ako je zadaća teška, ali ovo je doslovno bila nemoguća misija.

- Tehnološki višak, eto kakvo - Krznaru je već bilo dosta stalne rasprave s ovom mladom nadobudnom curom koju bi već odavno izbacio da nije obećao njenom tati kako će je držati tih godinu dana pripravničkog i tako mu vratiti jednu staru uslugu.

- Dakle, poslovno uvjetovani otkaz. U redu.

- Konačno. Ajde piši ta rješenja, ja moram na razgovor s kandidatima.

- Oprostite, kandidatima za šta?

- Za posao, za šta drugo? - otresao se dok je kretao prema vratima.

- Samo malo, samo malo. Hoćete reći da firma zapošljava nove ljude na mjesto ovih koje će otpustiti?

Pogledao ju je kao da je ona nešto najgluplje što je ikad ušlo u firmu.

- Da, mala, to oću reći. Pa ne radi se posel sam. Na mjesto ovih starih zaposlit ćemo mlade koji će raditi za puno manju plaću i tako ćemo srezati troškove.

- Ali otkazi ovima bit će jako skupi, to su ljudi s puno staža i njihove otpremnine...

- O isuse bože, majko božja i svi sveci! Kakve crne otpremnine?

- Paaa... - sad se Jasna zbunila. Nije moguće da šef pravne službe ne zna da ljudi moraju dobiti otpremnine!

- Nikakav paaa - rugao joj se. - Bez otpremnina!

- Kako? - ovo je sad već bilo izluđujuće.

- Pa smisli, zato si pravnik - bijesno je procijedio kroz zube i otišao.

Zato sam pravnik??? Jasna je dugo gledala u zatvorena vrata. Nije mogla vjerovati što joj se događa. Shvatila je igru, nije bila glupa. Ona mora ispisati te otkaze s nekakvim izmišljenim razlozima, a ako netko od tih otpuštenih tuži firmu i dobije spor - ne ako nego kad dobiju spor, odmah se ispravila - reći će da je za sve to kriva mlada i neiskusna pravnica. Gradom će se taj čas proširiti da je mala Klanjecova napisala ta glupa rješenja, a uz to će ispasti prava kučka jer susjede, rođake, prijatelje svojih roditelja i roditelje svojih školskih kolega nije upozorila što im se sprema... Svi će je mrziti, a dobit će i epitet nesposobne, pa svatko zna da nakon otkaza zbog tehnološkog viška ne smiješ odmah zapošljavati druge ljude. Ma nema šanse da se igdje više zaposli kao pravnica, ta priča će je pratiti kao zao duh.

Bijesno je utrčala u kuću.

- Jel ti znaš u šta si me uvalio? - povikala je na tatu umjesto pozdrava.

- Ej, polako, kaj se tak dolazi doma?

- Ništa polako, onaj gad od tvog prijatelja će me uništiti. Badave sam studirala - sad joj je već brada drhtala.

- Jasna, dušo, ajde nam polako ispričaj šta je bilo - mama je, kao i uvijek, smirivala situaciju.

- Bilo je to da moram ispisati otkaze za sve iznad 50 i da ću ja biti kriva kad to sve padne na sudu, a prije toga ću biti kriva jer ih nisam upozorila. Kako god okrenem, bit ću zla i glupa - suze su joj tekle niz lice.

- Ma daj, Jasna, ne drami - tata je ostao hladan. - Pa to se stalno svuda događa. Samo ti radi kak su ti rekli i sve bu dobro - vratio je pogled na ekran, upravo je u toku bila neka politička emisija, tipovi u studiju su se svađali i jedan drugog nadglasavali. Tata je obožavao gledati i komentirati takve emisije.

Mama ju je sućutno pogledala. Bilo joj je žao djeteta, ali joj nije mogla pomoći, a tata joj, očito, neće pomoći. Za njega je život stalna borba, a Jasna se mora naučiti boriti. Put do uspjeha nije posut cvijećem.

Pogledala je svog oca i prezirno frknula, a onda se okrenula i otrčala u svoju sobu. Začas se presvukla u tajice i udobnu majicu, oko struka zakvačila torbicu, uzela bocu s vodom i izjurila iz kuće. Trebao joj je njezin bicikl i jedna dobra, duga ruta na kojoj će razbistriti glavu i izmoriti tijelo.

Vratila se sva preznojena kad je već uveliko pala noć. Znala je što mora napraviti.

* * *

Jasna na faksu nije imala neki čvrsti, zatvoreni krug ljudi s kojima bi stalno izlazila ili visila po kućnim tulumima, ali bilo je nekoliko cura s kojima bi se zakavila u kafićima oko faksa. To nije bio običan odlazak na kavu, to bi bilo višesatno sjedenje i cerekanje, ponekad i jadanje, zato su to i nazivale zakavljivanje. Jedna od njih, Meri - sa "e" i "i", domaća verzija stranog imena - zaglavila je na četvrtoj godini zbog dva ispita koja nikako nije uspjevala položiti. Nije nikad bila briljantna studentica, ali joj je faks išao manje-više dobro dok nije zapela i suočila se s bijesom svojih roditelja. Zaprijetili su joj da će joj ukinuti lovu i stan i da će se morati vratiti doma te, umjesto da u tatinoj firmi vodi pravnu službu, bit će obična tajnica najnapornijem direktoru. Meri je bila očajna i u takvom stanju pozvala kolegice na zakavljivanje. Toga je dana i Jasna bila u Zagrebu, pokušala je pronaći posao u nekoliko odvjetničkih ureda kako bi napokon dovršila taj pripravnički i pri tome se spasila sramote koja joj neminovno slijedi ako ostane u Trade IN-u.

Umorna od slušanja "ostavite podatke, javit ćemo vam se ako se nešto otvori" jedva je dočekala sjesti sa curama. Ovo je očito bio dan za kukanje. Meri im je pričala o svojim jadima, a Jasna o svojima. Naravno, nije spomenula što točno od nje traže, to ne smije ni u ludilu, ali im je rekla da očajnički traži bilo kakav posao na kojemu bi dovršila pripravnički. Meri se upalila lampica.

- Imam ideju. Ti dobiješ posao kod mog starog u firmi i napričaš mu kako su ova dva predmeta grozna i da ih ljudi jako teško prolaze, da profe vole rušiti i da si ti naprosto imala sreće. Tako ćeš ga malo smekšati, ja ću mu obećati da ću dati sve od sebe da položim, a mogla bi... Pa da! - Meri se sva unijela u planiranje. - Mogla bi doći stanovati kod mene, znaš da je stan velik, pa ćemo mu reći da ćeš mi pomoći s učenjem. Jeeeej, super plan, ja pomognem tebi, ti pomogneš meni.

Jasna ju je gledala otvorenih usta, nije stigla ni reći slaže li se, a Meri je već ustala od stola da nazove tatu. Za tjedan dana Jasna je imala novo radno mjesto, novu adresu, novu cimericu i potpuno zahlađenje odnosa s vlastitim ocem. Ispratio ju je iz kuće s riječima da ga je razočarala i osramotila i da takva slaba nikad neće uspjeti, dok ju je mama šutke grlila i skrivala suze.

Meri na kraju nije diplomirala, zaljubila se u sina tatinog poslovnog partnera, zatrudnila, udala se i posvetila ulozi dokone bogate gospođe. Društvo s faksa brzo je zamijenila svojim klubom ručkaruša, jednako tako dokonih supruga drugih bogatih likova koje su svoje dane i novac svojih muževa trošile po skupim restoranima. Tu bi se dogovarale kad će opet uzeti onaj čarter let i počastiti se šoping vikendom u Parizu ili Milanu.

Jasna je u Kreštinoj firmi brzo napredovala, nakon pripravničkog su joj ponudili stalni posao, a već jednu godinu kasnije postala je šefica pravne službe. Mogla si je priuštiti vlastiti stan, auto, putovanja i dečka. S tatom više nije komunicirala, a s mamom bi se vidjela kad bi ona došla k njoj u Zagreb. Pravosudni je položila, ali nije ostvarila san da će se kao odvjetnica, tužiteljica i jednog dana možda čak i sutkinja boriti za prava oštećenih. Ušla je u rutinu i stalno si ponavljala da ne smije biti nezahvalna i žaliti se, pa mnogi iz njene generacije nisu uopće pronašli posao u struci već rade po call centrima, konobare u sezoni, glume turističke vodiče ili navlače gajbe po samoposluživanjima. A ona se ipak bavi onim što je studirala, ima lijep ured i dobru plaću. Njezini manje sretni kolege s faksa dali bi bubreg za to.

Uljuljkana u rutinu Jasna nije primijetila promjene u firmi. U stvari, primijetila ih je, ali nije se previše zamarala, svakodnevna papirologija ju je potpuno zaokupljala. Da je na trenutak zastala i zamislila se, pitala bi se zašto obnavljaju vozni park i ta nova vozila kupuju po suludo visokim cijenama kad im prihodi zadnje dvije godine stagniraju. Pitala bi se zašto je cijena sirovine za proizvodnju odjednom skočila za 150 posto. Pitala bi se zašto Krešto diže još jedan kredit za solventnost kad bi, da malo pripaze na troškove, sve mogli podmirivati iz vlastitih prihoda. Pitala bi se zašto taj kredit ne dižu u banci s kojom inače posluju nego u onoj novoj maloj, kod onog Ivčića koji smrdi izdaleka. Ništa od toga se nije pitala sve dok je istina nije pljusnula u lice.

* * *

Malo dosadne ekonomije i još dosadnijeg prava. Ali žalim slučaj, to je ono što danas drma ljudskim sudbinama