K vragu, mogli bi skrenuti nepotrebnu pažnju na njega. Znao je da će njegov nestanak izazvati uzbunu, ali se nadao da će svi biti mirni još koji dan, samo dok se ne riješi prokletog Nazara. A sad je u Moskvu stigao direktor koncerna, i to sa svojom ženom koja ima neke jake veze po Interpolu pa čačka na sve strane. Ima i Nazar veze po Interpolu, ne doduše jake kao on, ali opet, dovoljno je da netko čuje kako Bečani traže Leva, pa će o tome šaptati u kantini i začas će doći do nekog Nazarovog špijuna. A onda će se on pitati zašto je Lev nestao i zašto ga traže poslovni partneri. I početi sumnjati. I onda bi sve moglo otići k vragu.

Odlučio je sam malo pronjuškati pa je nazvao prijatelja koji je držao restoran u kojem je Danijel organizirao večeru. Htio je vidjeti hoće li se netko motati onuda, pratiti što Danijel i njegovo društvo rade, možda pokušati prisluškivati... Prijatelj mu je osigurao tamni kutak na galeriji odakle se lijepo vidio cijeli restoran, a njega nisu mogli vidjeti. Osobno ga je posluživao da ga vidi što manje ljudi. Lev je taman završavao s predjelom kad su se vrata restorana otvorila, a njih dvije su sigurnim korakom ušle i javile se hostesi. Pribor mu je pao na tanjur i zazveckao, srećom nitko nije obratio pažnju.

Znao je da je u Moskvi, i znao je zašto je ovdje. Fran mu je javio preko onog kanala kojeg je održavao s Goranom. Bio je šokiran kad je shvatio da ga traži jer se zabrinula kad je čula da je nestao. Mislio je da ga je zaboravila, da je već odavno krenula dalje, ta bila je prelijepa na sve načine na koje ljudsko biće može biti lijepo: imala je lijepo lice i lijepo tijelo i lijepu dušu i lijepu pamet i lijep talent... Bila je gotovo nestvarna, a opet tako topla i živa i strastvena. Sjećao se svega, svakog trenutka sreće. Cijelo tijelo mu je titralo od želje da ode dolje, zgrabi je, odnese na osamu i ljubi dok se oboje ne onesvijeste. Ali nije mogao ništa osim promatrati. Nije ih smio odvesti do nje. Ona mora ostati izvan svega.

Tara i Danijel su srdačno pozdravili svoje gošće. Dora ih je upoznala s Olenom i pokušala se koncentrirati na razgovor. Ali, cijelo vrijeme se lagano ježila. Netko ju je promatrao, sto posto, osjećala je na potiljku, nije to umislila. Pokušala se diskretno okrenuti i otkriti promatrača, ali ništa. Svi oko njih bili su posvećeni svom društvu ili svom jelu ili oboma. Nitko nije gledao u njih niti se ponašao neobično.

Tara i Olena odmah su počele uspoređivati život u Moskvi i Beču, pričale su o navikama svojih sugrađana, groznom prometu, kriminalu... Danijel je imao ozbiljniju zadaću.

- Mala, moraš se vratiti doma – gledao ju je onim strogim pogledom starijeg brata, što joj je na neki način i bio. Ta odrasli su zajedno, točnije ona je odrastala i s njim, kao s najboljim prijateljem svog brata.

- Ma nemoj? A zašto, molim te?

- Nije sigurno.

- Ne pričaj gluposti. Došla sam posjetiti prijateljicu.

- Dora, ne muljaj. Znamo dobro zašto si došla.

- I kako se to tebe tiče?

- Na ovo pitanje neću ni odgovarati. Ali, slušaj me. Nešto se gadno događa, ne želimo te u blizini, ne možemo trošiti resurse da paze i na tebe. Molim te – Danijel je ovoga puta igrao na sentiment, strogoća očito nije palila.

Uzdahnula je.

- Idem... idem se osvježiti – brzo je ustala i krenula potražiti toalete. Čovjek na galeriji klimnuo je šefu sale, koji je požurio presresti Doru.

- Gospođice.

Pogledala ga je zbunjeno. – Da?

- Toaleti za posebne goste su tamo – pokazao joj je na PRIVATE vrata i propustio je ispred sebe. Otvorio ih je i blago se nasmiješio. – Izvolite.

Dora je ušla u prostoriju koja je više ličila na damski salon nego na klasični WC u restoranu. Čim je zatvorila vrata dlaka na vratu joj se opet naježila, osjetila je onaj miris i one ruke koje su je čvrsto obujmile oko struka. Bila je zarobljena.

- Lev?

- Samo da te udahnem – šapnuo joj je pored uha dok je nos zabio u njezinu kosu. Naslonila se na ta čvrsta prsa koja je godinama osjećala samo u snovima, nakrenula glavu i svoj nos zabila u njegov vrat. Duboko su se udisali, a elektricitet među njima je rastao. Ruke su se pomaknule, jedna se lakomo zatvorila oko grudi, druga je krenula niže, niz trbuh, po bedru, do ruba haljine pa natrag gore. Na leđima je osjetila njegovo uzbuđenje, još se jače privila uz njega, a bokovi su sami počeli svoj ples. Krupna šaka dugih prstiju probila se u dekolte i mazila bradavicu, dok je druga pomaknula mokre gaćice i zaronila u vlažnost najprije jednim, pa još jednim prstom. Dora je bila na rubu eksplozije.

Munjevito ju je okrenuo, zgrabio u naručje i pojurio s njom do naslonjača. Opkoračila ga je, lagano se podigla i otkopčala mu hlače, dok su njegovi prsti opet krenuli u istraživanje onog vrućeg mjesta. Zgrabila je njegovu erekciju, a on je zastenjao, duboko, iz dubine svojih pluća. Malo ju je podigao, a prste je zamijenio njegov penis, taj veliki i debeli sočni komad kojeg je Dora tako savršeno primala. Dok ju je sve brže pokretao na sebi, pogledima su i dalje upijali jedno drugo. Strast je eksplodirala, izlijevao se u nju kao da nikad neće stati, a ona je sve to željno uzimala proživljavajući vlastitu ekstazu. Iscrpljena, srušila se na njegova prsa dok ju je on opet lijepio na sebe svojim čeličnim stiskom. Teško disanje se polako smirivalo. Podigla je glavu i primijetila kako joj žudno gleda u usne, a onda joj je dlanovima obujmio lice privukao ga. Tim poljupcem upijali su jedno drugo, spajali se opet isto kao nekad, obnavljali svoj ljubavni svemir, istraživali su se i ponovno otkrivali, davali jedno drugome...

- Šest godina nisam nikoga poljubio – prošaptao je kad su se razdvojili da bi udahnuli zrak.

- Šest godina nisam bila ni s kim – šapnula mu je i dodala: – Sad kao imam dečka.

- Oženjen sam – teško je uzdahnuo. – Ali...

- Zaboravit ćemo na ovo.

Odmahnuo je glavom. – Nikada. Nikada nećemo zaboraviti niti na ovo niti na bilo što u vezi s nama.

- Neću biti ljubavnica.

- Nisi. Ti si ljubav.

- A žena?

- Sjećaš se kako je tvoj brat bio oženjen?

Dora je klimnula i začuđeno ga pogledala.

- Moja je još gora. Ali neću sad o njoj. Jesi li me tražila?

Odmahnula je glavom.

- Zašto?

- Mislila sam da si mrtav.

- To sam shvatio onog dana na prijemu, ali ne razumijem zašto si to mislila.

- Onog dana kad si išao kući srušio se avion na putu za Moskvu. Mislila sam da si ti bio u njemu.

Lev je čvrsto stisnuo usne i namrštio se.

- Tog dana sam izgubio prijatelja. Trebao sam biti u tom avionu, ali me je stric zvao dok sam išao na aerodrom da hitno odem na važan sastanak. Moj prijatelj je žurio kući na sestrinu svadbu pa sam mu prepustio let.

- Žao mi je – njene ruke su se utješno stegnule oko njegovog vrata.

- Ali nije mi jasno, zar nisi poslije doznala tko je poginuo? Objavili su imena.

- Lev, ja sam mjesecima bila izvan sebe. Mama je došla po mene i odvela me kući. Nisam htjela nikoga vidjeti, nikoga čuti, nisam izlazila, nisam obraćala pažnju na svijet oko sebe. Pa niti inače nisam od vijesti, sjećaš se?

- O daaa – nasmiješio se. – Nisi imala pojma tko je izabran za predsjednika Francuske, samo su te živcirali ružni plakati.

- Kad su bili ružni. Nego, Lev... – lupnula ga je ljutito po ramenu i promijenila ton - ...zašto si nestao?

- To je duga priča za koju sad nemamo vremena. Mislim da te tvoji već panično traže, ne vjerujem da ih Dimitrij može dugo obuzdavati.

- Dimitrij?

- Šef sale ovog restorana. Onaj koji te je uputio k meni.

Lev je bio u pravu. Danijel je već bio na rubu eksplozije. Dora se otišla osvježiti prije pola sata. Znao je da ženama treba dugo, ali ovoliko dugo...

- Prestanite mi lagati i recite mi gdje je gospođica. Odmah ili je idem tražiti i uvjeravam vas da ću vam okrenuti restoran naopačke – bijesno je cijedio kroz zube dok se nadvijao nad tog tipa koji mu je uporno prodavao bajku kako je gospođica u redu.

- Sve je u redu, vjerujte mi, uskoro će biti ovdje – Dimitrij je ponovio već tko zna koji puta i značajno pogledao Danijela. Odjednom mu se upalila lampica.

- Je li s njim?

Čovjek ga je pogledao, trepnuo i gotovo neprimjetno klimnuo. Gotovo.

- Pozovite je natrag. Ove žene za stolom postaju nervozne.

Dimitrij je dvaput kratko pokucao na vrata privatnog salona, koji je upravo i služio za ovakve tajne sastanke, ne nužno uvijek ljubavne.

- To je znak. Moramo ići – teško je uzdahnuo.

- OK, idem se urediti. Curim – vragolasto se nasmiješila.

- Presretan sam zbog toga – nasmiješio se i on, a onda se uozbiljio: - Jesi na pilulama?

Odmahnula je glavom. – Ne, nisu mi trebale.

- Pa ovaj... - počeo je zamuckivati. On. Lev. Je. Počeo. Zamuckivati. To mu se još nikad nije dogodilo.

- Neću ići po onu za dan poslije – Dora je bila odlučna. – Imam trideset. Ako ću dobiti tvoje dijete, bit će mi to najveće bogatstvo u životu. Bez obzira što bude s nama.

Pokupila je s poda svoju torbicu i nestala iza vrata od toaleta, dok je Lev ostao sjediti s blesavim cerekom na licu. Beba! Njihova beba! To mijenja sve. Smiješio se kao da je to već gotova stvar, kao da mu je pokazala snimku ultrazvuka... A onda su mu se oči zatamnile, usne stisnule i zubi zaškripali. Sad tek ima motiv da se riješi onog smeća jednom zauvijek. Ni u kojoj stvarnosti se ništa ne smije dogoditi Dori. Ona mora kući. Odmah. Ako ne pristane dobrovoljno, ići će silom.

Izašla je izgledajući kao onda kad je ulazila u restoran. Pa da, ovoj curi nisi mogao razmazati slojeve šminke po licu kad je gotovo i nije imala, nisi joj mogao uništiti frizuru jer je njezina kosa sama po sebi činila frizuru, nisu joj trebali dodaci. Nanijela je novi sloj ruža i to je bilo to. Nasmiješila mu se.

- Samo ću se javiti mojima pa idemo – veselo je rekla.

Lev je odmahnuo glavom.

- Nemoguće. Vrati se za stol i pokušaj se ponašati kao ranije, kad ste stigli.

Namrštila se, ljutito ga odmjerila i krenula bijesnim korakom prema vratima.

- Stani – povukao ju je za ruku.

- Zašto? Očito si dobio što si htio - glas joj je zadrhtao.

- Dora, ne bulazni – uvrijedila ga je ta izjava. – Moramo se večeras naći. Možeš li se iskrasti iz stana da te nitko ne vidi?

Još je bila ljuta, ali duguje joj objašnjenje. Svakom svojom stanicom znala je da je voli, ali čemu onda sva ona patnja? I čemu žena? Zašto je nestao? Mora doznati noćas.

- Okej, iskrast ću se. Kad?

- Ponoć. Ali čekaj moju poruku. Bit će s nepoznatog broja, no znat ćeš da sam ja – privukao ju je u zagrljaj, poljubio u čelo i pokazao na vrata.

- Idi sad.

Kad je ostao sam, nervozno je provukao ruke kroz kosu i duboko udahnuo. Ovo će biti komplicirano. Njezin dolazak podigao je problem na posve novu razinu, ali mu je ujedno ulio i nevjerojatnu snagu. Ona. Ona. Ona. Smiješeći se krenuo je do toaleta da se i sam uredi. Kad je brisao ruke, pogled mu je zapeo za nešto pored umivaonika. Podigao je predmet i prasnuo u grohotan smijeh. Toliko se smijao da su mu oči zasuzile. Taj smijeh je prodro čak i kroz vrata salona, no na sreću s druge strane nije bilo nikoga tko bi ga prepoznao. Spremio je predmet u džep, rekavši si da joj mora obnoviti kolekciju, i nasmijan krenuo organizirati akciju. S novim elanom i željom da je što prije okonča.

***

Kao što rekoh, radim ko pizzeria, iz peći ravno na stol :)  Sljedeće poglavlje ćete morati pričekati, dolaze mi dani gužve i neću se moći posvetiti pisanju. Potrudit ću se da bude što prije i unaprijed vam, dragi moji, zahvaljujem na strpljenju

Inače, Dora obožava gaće s porukama, kao što se vidi na slici :))