Aleksandr Romančuk već je godinama bio na čelu ruskog Interpola. Nije lako došao na tu poziciju, penjanje je bilo dugo i naporno, na trenutke sizifovsko, no Aleksandr je znao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu s pravim ljudima. Činio je i primao brojne usluge i bio je odlično umrežen, kako u velikoj birokratskoj mreži te međunarodne policijske organizacije tako i u velikoj i turbulentnoj zajednici ruskih moćnika svih vrsta. Mnogi od njih su mu se gadili zbog načina na koji su postali bogati i moćni, ali bio je dovoljno pametan da to ne pokaže. 

U taj bazen krvoločnih morskih pasa tu i tamo bi uplivao i poneki golemi kit, miroljubiv ali golem, dovoljno golem mu se ovi krvoloci sklanjaju s puta. Takve kitove je Aleksandr osobito cijenio jer su bili rijetki i dragocjeni pa je s njima bio osobito dobar. Jedan od njih ga je upravo nazvao.

- Za pola sata, staro mjesto – izgovorio je dubok muški glas. Aleksandr je bez riječi završio poziv i pozvonio svom asistentu.

- Moram izaći, očisti mi dan, za sutra ću ti javiti – izgovarao je dok je usput u džepove ubacivao mobitel, ključ od auta i oružje.

- Idete sami? – pitao ga je šokirani mladić.

- Da, dečko, dovoljno sam odrastao da se smijem kretati sam ovim svijetom.

- Ali, ali... vi ste...

- Šta si se uzmucao? Idem sam i točka. A sad briši obaviti šta sam ti rekao – Aleksandr je odsječno izgovarao dok je izlazio iz ureda pa iz goleme zgrade kojom je vladao posljednjih godina. Putem su ga pozdravljali samo kratkim klimanjem glave, s dubokim poštovanjem i sa strahom od velikog strogog šefa. Osjećao je njihove poglede na leđima dok je jurio van, znatiželja ih je pokrenula da se okrenu za njim jer šef nekamo ide sam i očito jako žuri. Zgledali su se, svjesni da se nešto posebno događa, ali su znali da nikad neće doznati što ako to veliki šef ne želi.

Za manje od pola sata bio je na starom mjestu. Većina bi potpuno pogrešno pomislila da se jedan od najmoćnijih i jedan od najbogatijih ljudi u zemlji sastaju na nekom mjestu namijenjenom za sastajanje moćnih i bogatih. Ali ovi nisu htjeli biti viđeni, pa su se sastajali u maloj, neuglednoj krčmi na periferiji grada, u običnom radničkom kvartu, okupljalištu umornih radnika i dokonih penzionera. S jednom velikom prednošću: vlasnik i njegova obitelj, koji su držali krčmu „Kod Šarova", nazvanu po legendarnom psu Šarovu, dobro su znali vrijednost diskrecije. Od njih nitko nikada ne bi mogao doznati da su baš oni povremeni domaćini ovoj dvojici. Imali su jake motive za to.

Mlađi muškarac je samo klimnuo glavom starijemu dok se uvlačio u tijesan separe s davno tapeciranim klupama čija se smeđa tkanina na mjestima sjajila od trenja nebrojenih stražnjica koje su se godinama gnjezdile po njima. Dva piva su već bila na stolu, no niti jedan nije na to pretjerano obraćao pažnju.

Stariji muškarac bio je obučen u neke jeftine traperice, majicu iz kineskog dućana i običnu najlonsku jaknu. Mlađi je imao slične traperice i majicu, samo je umjesto jakne nosio sako, onaj s okruglim zakrpama na laktovima. Svoje ofucane šilterice odložili su na ofucane klupe separea. Izgledali su kao dva obična Rusa koji se s malim plaćama probijaju kroz život i povremeno si ga uljepšaju odlaskom u krčmu na pivo. Izgledali su kao ljudi iz okruženja.

- Slušam – stariji je progovorio prigušenim glasom.

- Sonja je kidnapirana – u glasu mlađega čuo se očaj.

- Nazar?

- Da. I sad mi je dosta. Moram to riješiti jednom zauvijek.

- Dobro. Što ja mogu učiniti?

- Trebaju mi tvoji resursi. Moram otkriti točnu lokaciju prije nego mi je on dojavi. Moram biti brži od njega.

Stariji je potegnuo gutljaj ravno iz boce i odmjerio mlađega.

- U redu, sredit ću. Ali se ipak dobro čuvaj, prijatelju, Nazar je prljav igrač.

- Znam. Morat ću biti prljaviji, koliko god mi se to gadilo. Morat ćeš me poslije nekako pokriti.

Stariji je samo odmahnuo rukom.

- To je najmanji problem. Kriminalci se stalno međusobno ubijaju. Lako ćemo namjestiti scenu, a usput ću uništiti još neki klan. Ionako su se previše namnožili.

Još su desetak minuta tiho pričali, a onda je stariji otišao isto onako neprimjećen kako je i došao. Mlađi je ostao dovršiti svoje pivo, iako bi najradije i on odmah izjurio u akciju. No, morao je održati privid tipa koji poslije napornog posla ubija vrijeme, a to mu je bilo najteže. Nije znao mirovati niti kao dječak, a posebno ne otkako je odrastao. Jedino vrijeme kad je mogao uživati i u mirovanju bilo je onda, u Parizu, s njom...

***

Pariz, 6 godina ranije

Zvonki smijeh poletio je površinom jezera i nestao među drvećem koje ga je okruživalo, dok se njihov čamac i dalje vrtio u krug, a oni ostali zarobljeni u njemu. Sve je tog jutra počelo divno – poveo je svoju dragu na izlet čamcem po jezeru Bulonjske šume, pripremio košaru za piknik i isplanirao popodne u strastvenom vođenju ljubavi na nekoj skrivenoj livadici. Bila je to njegova zamisao idealne proslave diplome. Do sredine jezera sve je išlo prema planu, no onda je pukao izbočnik, Lev se trznuo i veslo mu je izletjelo iz ruke. Pokušao ga je dohvatiti, no svakim novim pokušajem da se dočepa plutajućeg vesla ono je bilo sve dalje, a Dorin smijeh sve veseliji.

- I šta sad? – Dora je jedva izgovorila.

- Ostat ćemo ovdje zauvijek – slegnuo je ramenima i nacerio joj se, a njen smijeh je polako zamirao. Zamijenila ga je požuda. Kad se god smiješio one njegove rupice na obrazima su je izazivale da ih skrije u svojim dlanovima i zauvijek zarobi samo za sebe. Te njegove plave oči bi se suzile i imala je osjećaj da joj pogledom prži svaki dio tijela, posebno onaj dio, tamo u središtu koje je bio u stanju probuditi samo tim jednim osmijehom. Fiksirao ju je pogledom i predatorski se nadvio nad nju.

- Više se ne smiješ?

Samo je treptala, nemoćna da progovori dok je gledala u njegove usne koje su je zavodile svakim svojim pokretom. Čamac se lagano zaljuljao kad se ispružio preko nje. Nekoliko minuta kasnije lelujao se na jezeru u skladu s pokretima dvaju vrućih tijela u njemu. Nisu niti osjetili da su doplutali do obale i ostali zapetljani u granju jednog oborenog drveta.

Sunce se već spuštalo prema horizontu kad je progovorila: - Gladna sam.

- Hm, i ja – odgovorio je promuklim seksi glasom i krenuo je opet ljubiti. Ove se cure nije mogao zasititi. Nikada. Nije niti namjeravao.

Lagano omamljena od vina kojim su zalijevali sendviče Dora se sretno ugnijezdila u zagrljaju svog dragog.

- I šta ćemo sad? Idemo u grad ili ostajemo ovdje?

- Ja bih najradije ostao ovdje s tobom, ali nažalost moramo natrag.

- Dobro, a kako ćemo to izvesti?

- Preletjet ćemo – nasmiješio se, cmoknuo je u nosić i uključio svoj mobitel. Sat vremena kasnije dvoje „brodolomaca" pokupio je helikopter i prevezao ih natrag u grad. Dora je vrtjela glavom u nevjerici.

- Monet, helikopter, čuvar... Čime se tvoji bave? – pitala ga je kad su sjeli u limuzinu koja ih je dočekala na helidromu.

- Naftom.

- Aha. Pa lijepo. I ti ćeš sada u obiteljski biznis kad si diplomirao?

- Vidjet ćemo – Lev je uzdahnuo. Nije joj sada još mogao ispričati svoje planove, morao je prvo sjesti sa stricem.

- Vraćaš se u Rusiju? – pitala je sad već tužnim glasom.

- Dora, moram otići kući, odnijeti one slike i razgovarati sa stricem – privukao ju je na svoje rame.

Uzdahnula je.

- Kad ideš?

Stisnuo je usne i procijedio: - Sutra.

- I kad si mi to mislio reći?

- Večeras.

- Možemo li, molim te, ovu zadnju noć samo spavati zajedno? Trebaju mi uspomene – oči su joj se punile suzama.

- Kakvu zadnju noć? O čemu ti pričaš, ženo?

- Pa rekao si da sutra ideš.

- I ti misliš da je zato među nama kraj?

Pognula je glavu.

- Dora, nikad neće biti kraja među nama. Nikada. Dok dišem ja sam tvoj i ti si moja – privukao ju je u tako čvrst zagrljaj da je jedva disala.

- Volim te, ludo moje.

Limuzina ih je čvrsto zagrljene odvezla kroz noć do njenog studentskog apartmana, u kojem su opet i opet stvarali svoje najljepše uspomene.

***

Dora se znatiželjno okretala po dnevnom boravku jednog predivnog modernog moskovskog stana, dok je Olena dovikivala iz kuhinje: - Kakvu kavu piješ?

- S mlijekom i puno šećera.

- Stižeeee – nastavila je Olena kao da su udaljene sto metara, a ne nekoliko. – Raskomoti se.

Kad je servirala kavu, sok i kekse, sjela je preko puta Dore i znatiželjno se zagledala u nju.

- Moram ti reći... - zaustile su u istom trenutku i nasmijale se.

- Ti prva, gošća si – izgovarala je nasmiješena plavokosa ljepotica dok je i dalje znatiželjno proučavala svoju prijateljicu. Bila je i dalje predivna, ali potpuno drugačija. Nekad je bila sva vesela, otkačena i ženstvena, no ova ljubičasta kosa, uske crne hlače, crna majica, crne marte... poručivali su: ne diraj, bodem!

- Trebam tvoju pomoć – progovorila je Dora.

- Da, to si mi rekla preko telefona, ali ništa više.

- Tražim Leva.

Olena se namrštila. – Kako to misliš, tražiš Leva? Šta ga ne nazoveš?

- Ne javlja se nikome, nestao je. Olena, bojim se da mu se nešto nije dogodilo, tako se bojim...

- Čekaj, čekaj, polako, ajmo ispočetka. Kad si ga zadnji put vidjela i gdje?

- Vidjeli smo se u Zagrebu prije nekoliko dana, bio je na proslavi nekakvog velikog posla s mojim bratom, ja sam se onesvijestila i otišla doma, onda sam čula od brata da je nestao...

- Zašto si se onesvijestila?

Dora je duboko uzdahnula i počela priču. Shvatila je da, ako želi Oleninu pomoć, mora početi od onog pariškog dana prije šest godina, dana kad joj se cijeli svijet srušio. Kako je priča tekla, Olena je bila sve šokiranija.

- Molim te, pomozi mi – Dora je svoje suzne oči uprla u prijateljicu.

Ova je samo klimnula i dohvatila svoj mobitel.

- Djadja, trebam pomoć – izgovorila je, nakratko zašutjela i počela brzo vrtjeti glavom.

- Ne, ne, nisu me našli, bez brige.

Opet je kratko slušala, a onda klimnula kao da je sugovornik može vidjeti: - Dobro, čekamo. Okrenula se Dori.

- Za jedan sat će doći moj ujak Aleksandr. On će ti pomoći.

- A on je?

- Vidjet ćeš – Olena se nasmiješila i namignula joj.

Dori je zazvonio mobitel, pogledala je u ekran i zakolutala očima. No, znala je da on neće odustati, a tko zna kakvu bi paniku mogao dići ako mu se ne javi. Zato je bezvoljno prevukla prstom po ekranu.

- Doraaaa! Gdje si ti? Zašto se ne javljaš? Zašto mi se javlja ruski govorni automat? Zašto si...

Uzdahnula je i prekinula paljbu.

- Ako se ikad zaustaviš, reći ću ti.

- Okej, okej, slušam – muški glas se nekako primirio.

- U Moskvi sam, kod prijateljice.

- Doraaaa! Mene muljaš?

- Ne muljam, u Moskvi sam kod prijateljice. Hoćeš nju na telefon da ti potvrdi?

- I baš sad si se sjetila ići do prijateljice u Moskvu?

- Šta sam tebe morala pitati kad smijem ići i kamo?

- Dobro, kad si već tamo podružit ćeš se s Tarom i Danijelom. Javit ću im gdje si.

- Mo... molim? Otkad su oni ovdje?

- Od jutros. Reći ću Danijelu da te nazove i nemoj slučajno izmisliti nešto da se ne vidite.

- Ali, oni sigurno imaju puno posla, nemaju vremena...

- Imate isti posao – Tomislav je presjekao to nadmudrivanje s mlađom sestrom i prekinuo poziv bez pozdrava. Bio je baš ljut. Gurala je nos tamo gdje mu nije mjesto, ugrozila je sebe i one oko sebe, a nije o tome imala pojma. Bilo mu je jasno da je i ona došla tražiti Leva, čula je onaj razgovor u njegovoj radnoj sobi, ali nema pojma o pozadini i koliko je sve to opasno. Nazvao je Danijela.

- Dora je u Moskvi. Kad se vidite, pronađi način da ju udaljiš od svega – izgovorio je čim mu se prijatelj javio. – Jeste što doznali?

- Tara je otišla na sastanak s njihovim Interpolom, ima tu nekoliko kolega koji će nam pomoći. Javim se čim nešto saznam.

- A šta ti radiš?

- Idem u firmu.

- Dobro, čuvajte se i javljaj mi. I riješi Doru, molim te.

- Važi. Ti smiri kupce.

- Aha – Tomislav je bezvoljno promrmljao i prekinuo poziv. Uputio se u potragu za Marinom. Sad mu je trebao njezin zagrljaj, njezin dodir i njezin poljubac. Samo to mu je moglo uliti snagu za sve što ga čeka. A njušio je da njega i ostale čeka prava drama. Onaj tip nije nestao bez veze.

***

Evo ga, ravno iz pećnice, još se sir razvlači :))