Pariz, 6 godina ranije

Šetali su zagrljeni Tuileries parkom prema Place de la Concorde. Dan je bio sunčan i topao, idealan za šetnju dvoje ljubavnika gradom ljubavi. Dora ga je, nakon još jedne noći pune dodira, poljubaca i orgazama, odlučila provesti impresionizmom. Kad je već kupovao Moneta željela mu je pokazati i druge slikare tog relativno kratkog razdoblja, koje su u ono vrijeme umjetnički autoriteti ismijavali jer „koga zanima kako je neki tamo slikar nešto doživio". Prvi cilj im je bio muzej Orangerie. A na putu do njega...

- Kurvo! – odjeknuo je urlik nekog muškarca pa pljus i bolni krik žene. Lev se munjevito okrenuo i kad je uočio odakle to dopire u nekoliko nevjerojatno dugih i brzih koraka se stvorio pored izvora galame. Djevojka u šarenoj laganoj haljinici klečala je oblivena suzama, a muškarac u poderanim trapericama i crnoj majici bez rukava, nabildanih ruku, pjenio se nad njom, psovao je i vukao za dugu plavu kosu vezanu u visoki rep. I dalje je urlao „kurvo, kurvo" i zamahnuo tom nabildanom rukom da je još jednom udari. No, ruka mu je ostala zarobljena u čeličnom stisku vrlo bijesnog Leva. Tip se mahinalno okrenuo prema onome tko se usudio spriječiti ga u kažnjavanju te kurve i zamahnuo prema tom licu slobodnom rukom stisnutom u čvrstu pesnicu. Lev je lako blokirao udarac i još jače stisnuo nasilnikovu podlakticu.

- Ma ko si ti majmune! – zaurlao je tip.

Lev je prešutio odgovor i okrenuo se prema djevojci koja je, šokirana, i dalje klečala.

- Jeste dobro?

Klimnula je, a onda si opipala natečeni obraz s jasnim crvenim otiscima širokih muških prstiju. Dora je pritrčala i zaštitnički obgrlila djevojku. Ljudi su počeli zastajkivati i promatrati scenu, naravno upalili su mobitele i počeli snimati. Nasilnik je opet pokušao zamahnuti. Lev je opet blokirao. Najradije bi ga ovdje odmah prebio da mu više nikad ne padne na pamet tući nekog slabijeg od sebe, ali nije smio zbog publike. Samo mu još treba da se internetom proširi snimka kako mladi nasljednik naftnog carstva mlati ljude po pariškim parkovima. Početak priče bi se odmah izgubio, nitko ne bi spomenuo da je zaštitio nepoznatu djevojku, glavna vijest bi bila da je on, mlad i bogat, nekoga istukao. Zato je samo stisnuo zube i još jače stisnuo ruku tog tipa, do granice pucanja kostiju. Vidio je kako ovoga oblijeva znoj, znao je koliko takav stisak boli, ali to je jedino mogao učiniti, to nisu mogli snimiti. Samo su vidjeli kako ga drži i blokira udarce.

Kad je osjetio da se nasilnik umirio i da se počinje rušiti, popustio je stisak. Ovaj se istrgnuo, zateturao i pobjegao prema Louvreu, gdje se ubrzo izgubio u gužvi. Dora je pomogla djevojci da ustane.

- Jeste dobro? – pitala ju je, zabrinuta zbog njenog blijedog lica i izgubljenog pogleda. Ova je opet samo klimnula.

- Da vas nekud otpratimo?

Odmahnula je glavom, pogledala Leva i jedva promucala zahvalu.

- Nema na čemu. Ali, vi niste dobro. Dajte da vas otpratimo.

- Ne, ne, bit ću u redu. Hvala vam – uspjela je protisnuti. Uočili su strani naglasak.

- Odakle ste? – pitala je Dora.

- Lugansk.

Dora je upitno pogledala Leva.

- Ukrajinka, dakle. Ovdje studirate?

Cura je odmahnula glavom i spustila pogled. Lev je značajno pogledao Doru. Sve mu je bilo jasno.

- Imate li kamo otići?

- Snaći ću se.

- Nećemo tako. Dajte da vam pomognemo – bio je uporan. – Kako se zovete?

- Olena.

- Lijepo ime. Idemo sad negdje sjesti, nešto pojesti i razgovarati. Može?

Olena je svojim nebesko plavim očima preletjela po njihovim licima na kojima je vidjela samo iskrenu brigu i zaključila da im može vjerovati. Opet je samo klimnula. Ubrzo su sjedili u tipičnom pariškom bistrou, jeli juhu od luka i slušali stravičnu, ali tipičnu priču još jedne Ukrajinke koja je u očajničkom pokušaju da pobjegne od bijede nasjela na lažna obećanja. Pierre se predstavio kao poslovni čovjek koji previše radi i zato traži mirnu, poštenu djevojku s kojom će stvoriti obitelj. U stvarnosti, Pierre je bio običan nasilnik i sitni kriminalac koji se htio probiti u unosan posao trgovine ljudima, a lijepa mlada Ukrajinka mu je trebala biti ulaznica. Tog jutra je uspjela pobjeći, no Pierre ju je pronašao u parku.

Dora je šokirana slušala priču i razmišljala kako pomoći ovoj curi, no onda je Lev presjekao.

- Dobro, sad ćeš se smjestiti kod mene...

Olena je panično raširila oči i krenula ustajati. Lev ju je primio za ruku.

- Sjedni, nije to što misliš. Smjestit ćeš se kod mene i razmisliti što želiš. Ako hoćeš natrag kući, platit ću ti put, ako želiš ostati ovdje, naći ćemo ti stan i posao. Kod mene ćeš biti potpuno sigurna, nitko neće moći do tebe. U redu? – nasmiješio se zbunjenoj Oleni.

- Zašto si to sve učinio? – pitala ga je Dora kad su ostavili Olenu u njegovom stanu.

- Imam mlađu sestru – kratko je odgovorio, a Dora se još jednom zaljubila u njega. Zaštitnika!

***

Lev je čvrsto stisnuo usne, a nosnice su mu se širile kao kod razjarenog bika prije napada. Svojim krupnim šakama stiskao je ploču od radnog stola dok mu prsti nisu pobijelili. Ubilački pogled uperio je u dvojicu koji su uzdrhtali stajali pred njim.

- Imali ste samo jedan zadatak. Samo JEDAN! Čuvati djevojku od 20 godina – jednim munjevitim potezom porušio je sa stola sve papire, fascikle, olovke i telefone.

- Gazda, ona se išuljala kroz prozor– promucao je hrabriji Ivan.

- A kud ste vi gledali?

- Pazili smo da netko ne dođe...

- Gubite se.

Pokunjeno su izašli iz sobe.

- Jesi se ispuhao? Ništa nećeš postići galamom, ajmo sad misliti – oglasio se Pavel iz ugla sobe, gdje je do sada nepomično stajao i čekao da mu nećaka prođe prvi bijes.

Lev je duboko uzdahnuo. – Znam. Koji se vrag dogodio?

- Vidio si joj mailove.

Još je jednom uzdahnuo. – Jesam, da, i ne mogu vjerovati da me toliko mrzi i da je toliko glupa.

- Ne mrzi, samo je razmažena.

Protrljao je čelo. – Znam, kriv sam. Nikad si neću oprostiti ako joj se...

- Dosta! Nećemo sad o krivici –oglasio se uvijek smireni Pavel. – Idemo smisliti plan. Šta traži taj idiot?

- Traži da dođem na njegov teren, naravno sam, i da mu donesem 50 milijuna u kešu, koliko iznosi njezin fond, pa će je pustiti. Kako je mogla biti tako glupa? – Lev je nemoćno zavapio, onda je uspravio do tada pognuta ramena i procijedio: - Znam da je zamka. Ako nas se dočepa, nikad nas neće pustiti. Sonja je samo mamac.

- Rok?

- Dvadeset četiri sata, kao u svim filmovima.

- I šta ćemo? – Pavel je tiho pitao.

- Vidjet ćeš. To govno ne zna s kim se igra, a meni je te igre dosta. Sad ćemo ga se riješiti jednom zauvijek – ustao je od stola, naglo otvorio vrata kabineta i zaurlao: JURIIIIIJ!

***

- Čuj, Česi, Slovaci i Poljaci pitaju šta je s tom naftom – Danijel je ispalio čim se Tomislav javio, bez „halo", „kako si", „šta ima", „kako djeca"...

- A ti to pitaš mene jer...?

- Jer je naš novi partner ispario s lica zemlje – Danijel je uzrujano uzvratio.

- Kako je točno ispario?

- Tako što se ne javlja na telefone, ne mogu dobiti niti onog njegovog potrčka Jurija, ne javlja se čak niti stric, a u sjedištu kompanije mi govore kako je gospodin Kamenev trenutno nedostupan i ne znaju kad će se vratiti. Dakle, ispario je.

- Šta kaže Goran?

- Nervozan je. Oni imaju nekakav kanal komunikacije još od ranije, to je nekakav rezervni ako sve drugo zataji, točnije ako je Lev u frci, ali mu se ne javlja niti preko tog kanala. Šta da radim?

- Zavlači koliko možeš s tom naftom i pokreni Tarine kanale. Moramo ga naći.

- Može, ali netko od nas mora u Moskvu. Ako smo partneri, imamo nekakve jebene ovlasti.

- Ti dobro znaš tko je taj netko.

- Dobro, dobro, pakiram se. Ti objasni Tari.

- Imam bolju ideju. Odite zajedno, kao par, bit će manje sumnjivo, a ona može tamo potegnuti neke svoje veze. Stvarno nam sad ne treba rušenje imidža firme, taman smo se popeli na sam vrh s ovim posljednjim ugovorom. I sad tip nestane – Tomislav je postajao ljut. Taj Lev je navodno ekstremno pametan i uspješan tip, svi su im zavidjeli kad su baš s njim sklopili partnerstvo, i sad ovo! A uopće nije djelovao neozbiljno.

- Predložit ću joj, iako mislim da će me poslati k vragu. Taman je počela sređivati svoj resor ovdje.

- Ma taj će resor funkcionirati neko vrijeme i bez nje, ovo je važnije – Tomislav je bio odlučan. – Da joj ja kažem? – provocirao je Danijela.

- Svakako, slobodno ju zovi, čekaj samo da odem do nje da slušam taj razgovor – Danijel se zacerekao. – A sad žurim.

Klik.

Stvarno je žurio. Situacija je bila daleko ozbiljnija nego što bi se moglo zaključiti iz njihovog razgovora. Višedesetljetni ugled koncerna bio je zalog da će isporuka nafte ići redovito, da će kvaliteta biti ujednačena, cijene stabilne... Zato je pola srednje Europe i nagrnulo potpisati s njima ugovore. Sve je izgledalo savršeno, samo što još niti jedna kap nije stigla do kupaca i nije se znalo kad će. A vrijeme teče. Penali za nepridržavanje ugovorenog bili su stravični.

Tomislav je nazvao Gorana. Ovaj je progovorio čim se javio.

- Znam šta ćeš pitati. I ja sam u šoku, i uz to sam prestravljen. Ja sam vas spojio – u glasu mu se čuo očaj.

- Imaš li ideju šta se dogodilo?

- Bojim se najgoreg.

- Kako to misliš?

- Oni ti se tamo već nekoliko generacija ubijaju zbog nekakve stare obiteljske zavade, sve je to započeo nečiji djed ili pradjed, ne sjećam se sad, nije ni važno. Lev nije u tom filmu, ali nasljednik one druge strane je uporan da nastavi s osvetom. Znam da su Lev i njegova obitelj cijeli život pod jakom zaštitom, znaš da je onu zmiju od svoje sestre čak bio neko vrijeme skrio tu kod mene.

- Dobro znam, skoro ti je upropastila život – Tomislav se prisjetio očajnog Gorana kojemu je Sonja skoro uništila tek pronađenu ljubav jer se htjela udati za njega. Ne zbog ljubavi, nego zbog svog nasljedstva koje bi tako dobila i zapalila u svijet. Na sreću, nije uspjela, brat ju je vratio u Rusiju, a Goran sa svojom Mirom čeka bebicu i prvi put u životu uživa u pravoj, iskrenoj ljubavi.

- Da, skoro, ali ipak nije. Lev se ljutio, ali kad je otkrio šta je sve radila, pokazao se kao prava ljudina.

- Pa gdje je sad ta ljudina? Ugovori nam škripe, kupci divljaju, mi smo nemoćni, a tvoj prijatelj Lev rješava privatne probleme negdje po sibirskim bespućima. Za kim trči ovaj put – za ženom ili za sestrom? – Tomislav je ispaljivao svoje sumnje, nesvjestan da one dopiru i do jedne zbunjene cure koja je najprije mirno čekala s druge strane njegovih vrata kad je čula povišeni glas svog brata. No, na ime Lev se pokrenula i poput furije uletjela mu u ured.

- Šta se dogodilo Levu? – pitala je drščućim glasom dok su joj ruke počele vidljivo podrhtavati. Tomislav je samo kratko progovorio u telefon: Nazvat ću te, prekinuo poziv i zagledao se u svoju sestru.

- A zašto to tebe zanima?

- Ne pili nego reci.

- Ne znam šta mu se dogodilo. Nestao je, a kupci divljaju. Toliko o tom ozbiljnom tipu – Tomislav je ljutito ispalio.

- Nestao? – prošaptala je. – Kako misliš nestao?

- Tako, lijepo, nitko ne zna gdje je, nema njega, a nema ni nafte. Imamo samo ljutite kupce.

- Šta ako mu se nešto dogodilo?

- Ja samo znam da sam sklopio partnerstvo s tipom koji očito voli nestajati, a to mi nitko nije rekao prije nego sam mu samo tako isporučio sudbinu koncerna i vlastiti ugled – gunđao je dok je sagnut kopao po donjoj ladici, a kad je podigao pogled prema svojoj sestri, soba je bila prazna.

- No, krasno, sad i ti nestani – mrmljao je, nesvjestan koliko će se ta rečenica uskoro pokazati točnom.

***

Uskaču nam u priču svi likovi iz prethodnih dijelova serijala. Ako niste čitali bit će vam teško pratiti 

@Ikacpps Jesi zadovoljna Levom?