Napokon se ukazala ona kuvertica! Sonja je sa strepnjom otvorila mail.

„Večeras u 10 iza Magnita".

Prvi put nakon nekoliko mjeseci od srca se, onako iskreno, nasmijala. Dakle, od večeras će sve biti drugačije. Večeras nestaje iz ove nedođije, večeras opet postaje ona stara, večeras će im pokazati da nju nitko ne može zaustaviti, zarobiti i promijeniti, pa makar to bio i vlastiti brat. Od večeras me se čuvajte! Poskakujući i pjevušeći krenula je u kuhinju gdje je ona namrgođena Olga miješala povrće za još jedan šči koji joj je već na uši izlazio van. Jela ga je samo zato što je morala nešto jesti, a ničeg drugog nije bilo. Od onih 500 dolara koliko joj je Lev mjesečno davao za život nije se moglo bog zna šta kupiti, nije se moglo dobro jesti, nije se moglo dobro obući... Ali, sad je tome kraj.

Olga ju je ošinula pogledom, začuđena promjenom koja se vidjela na Sonjinom licu. To više nije bilo namršteno lice povrijeđene djevojčice, to je bilo lice koje je isijavalo srećom. Nije mogla dokučiti šta se dogodilo. Možda joj se brat javio?

- Šta si vesela? Lev dolazi? – pokušala je nagađati.

- Ne, otkud ti to? – Sonja je odmahnula glavom.

- Vidim da si vesela zbog nečega, pa sam pomislila...

- Nemaš ti šta misliti, ti si tu da mi kuhaš, pereš i paziš na mene, a zauzvrat imaš gdje živjeti – vratila se ona nadmena Sonja.

Olga je teško uzdahnula i nastavila miješati po loncu. Nije ona bila siromašna, naprotiv, ali su tu priču prodali Sonji, a Olga se, užasno usamljena nakon što joj je muž umro, pristala brinuti o razmaženoj klinki. Mislila je da je i to bolje od sjedenja u praznoj kući prepunoj uspomena. Sto puta se pokajala zbog toga, ali sad nije mogla natrag. Nije mogla razočarati onog mladića koji se toliko godina tako žestoko borio da održi posao, da spasi obitelj, da odgoji tu balavicu... Izdržat će još neko vrijeme.

U pola deset navečer prozor na Sonjinoj spavaćoj sobi se tiho otvorio, a jedna mršava prilika, obučena u crno, kliznula je kroz njega i potrčala prema centru mjesta. Iza Magnita nije bilo nikoga. Drhtala je od hladnoće dok je čekala da se netko pojavi, a drhtala je i od straha da se nitko neće pojaviti i da je sve ono bila samo nečija neslana šala. No, točno u deset asfaltnim putem rezerviranim za dostavna vozila tiho je dobrujala limuzina i jednom bljesnula dugim svjetlima, a Sonja je potrčala prema autu i bacila se na zadnje sjedište. Nije uopće pogledala tko je unutra.

- Vozi – dobacila je silueti za volanom.

Limuzina je odjezdila u noć. Putnica na zadnjem sjedištu se naslonila na kožno sjedište i punim plućima udahnula luksuz koji joj je toliko nedostajao. Njen domaćin, koji ju je čekao dvjestotinjak kilometara dalje, veselo je protrljao dlanove i natočio si još jednu votku. Plijen stiže.

***

Pariz, 6 godina ranije

Studentski apartmančić na Montmartreu ispunili su njihovi uzdasi dok su ruke i usne mapirale svaki centimetar onog drugog, jednako uzbuđenog i oznojenog tijela, da ga zauvijek upamte i obilježe. Utiskivali su jedno u drugo svoje misli, svoje osjećaje, svoju strast i svoju ljubav. Bila je to luda ljubav između dvoje ljudi koji su se tek nedavno sreli, a osjećali su kao da se znaju kroz stoljeća. One večeri kad ju je upoznao u galeriji čekao ju je da zatvori, krenuli su u šetnju i spontano došli do njezinog apartmana. Zajedno su ušli, kao da tako rade već godinama. Pili su vino, pričali, ljubili se, ljubili se, ljubili... i otad se nisu razdvajali. Ona je uzela kratki odmor, on je markirao s predavanja, ionako je bio pri kraju s oba fakulteta, a diplomiranje je za njega bilo samo formalnost. Ionako zadnja dva tjedna nije mislio na faks, misli mu je potpuno okupirala ta mala slikarica medene kose, bistrih plavih očiju i nevjerojatno glatke kože koju nije mogao prestati maziti i ljubiti. Da se njega pitalo, vječno bi ostali ovdje, u ovom apartmančiću, goli i zadihani.

- Idemo pod tuš – promrmljala je Dora između poljubaca.

Mmmmm, uzvratio je Lev jer ništa suvislije od toga nije bio u stanju izgovoriti. S njom je bio pogubljen.

- Ajmo, moram na izložbu.

Lev je zatreptao.

- Izložbu? Čiju?

- Moj prijatelj Jacopo ima svoju prvu izložbu, moram se pojaviti.

- Prijatelj? Kakav prijatelj? – da je onaj normalni Lev bio budan sad bi se smijao ovom ludo zaljubljenom Levu na njegovoj ljubomori. Bio mu je to potpuno nepoznat osjećaj.

- Ostanimo tu, imam bolju ideju – šaptao joj je u vrat koji je pokrivao poljupcima.

- Leeeev, moram na tu izložbu. Jacopo i ekipa će me se odreći ako se ne pojavim. Molim te, ajmo.

- Pozvan sam i ja? – teško je uzdahnuo.

- Kud ja tu i ti – uzvratila mu je i izmigoljila iz zagrljaja te u sekundi nestala iza vrata kupaonice.

Pola sata kasnije dvoje zaljubljenih su se isprepletenih prstiju penjali strmim uličicama Montmartrea do galerijice u koju je Jacopo jedva uspio smjestiti svoje slike. Bio je sklon velikim platnima, kojima je trebao velik prostor da bi se uopće mogla pogledati, no potpuno nepoznatog slikara niti jedna veća galerija nije prihvatila. Pa je Jacopo prihvatio ono što mu se nudilo – zidove suvenir shopa koji je povremeno glumio galeriju mladim slikarima da bi imali gdje pokazati svoje radove. Njima je trebalo pokazivanje, suvenirnici reklama. Unutra je bilo svega nekoliko ljudi koji su gledali Jacopova platna, većina se gurala ispred na trotoaru gdje su na dva visoka stolića, posuđena iz susjednog kafića, stajale već poluprazne boce žestice, plastične čaše i neke grickalice. Oni koji su bili tu došli su podržati Jacopa, njegove su slike ionako vidjeli, a kupiti ih nisu mogli. Uostalom, imali su dosta vlastitih.

- Doraaaa, ljubaviiii – rastegao je supijani Jacopo kad ju je ugledao. Nije uopće obraćao pažnju na visokog dečka pored nje koji ga je mrko gledao, Jacopo je bio tip koji je svijet doživljavao selektivno, vidio je i čuo ono što je htio vidjeti i čuti, ostalo nije postojalo. Na faksu su ga znali zezati da će jednog dana uokviriti prazno platno jer neće ništa željeti vidjeti, a on im je odgovarao da će to biti njegova najbolja slika.

- Jacopo, čestitam – Dora mu je uzvratila zagrljaj. – Da te upoznam...

- A ne, ne, nemoj me upoznavati. Večeras je ispunjena kvota upoznavanja. Gospodine, ako želite kupiti sliku, tamo je moj menadžer – zaljuljao se i pokazao na kolegu s godine. – Doraaaa, pa gdje si ti nestala? – isturio je donju slinavu usnu kao klinac koji se duri.

- Otkrila sam ljubav, Jacopo – Dora mu je zaigrano uzvratila.

- Ljubav, ah ljubav, to ti je za pjesnike. Mi smo slikari, nema za nas ljubavi. Samo boje. Samo kistovi i boje.

Vidjela je da je Jacopo na rubu da se potpuno izgubi u svojem crnilu pojačanom alkoholom i požalila što je dolazila. Odlučila je iz pristojnosti brzinski pogledati izložene slike i nestati s Levom natrag u njihov mjehur ljubavi. Doslovno su protrčali kroz prostoriju, usput je Dora mahnula kolegama koji su je pozdravljali znatiželjno podignutih obrva dok su klimali prema Levu. Viknula im je da žuri, povukla Leva i krenula što dalje od ljudi s kojima je studirala, ali je odjednom osjećala da im više ne pripada. Pripadala je ovom visokom muškarcu koji ju je čvrsto stiskao uz sebe. Nije htjela vidjeti nikoga osim njega, nije htjela pričati ni sa kim drugim, svi su joj sada djelovali tako isprazno, tako dosadno...

- Hej, ovo nije put do tvog apartmana.

- Ne, idemo u atelje. Moram slikati – ispalila je i tajanstveno se nasmiješila.

Zaigrano je podigao obrve i požurio za njom. Dobro, umjetnicima dođe trenutak inspiracije, poštuje to, a i jako ju je želio vidjeti kad slika. Ma, želio ju je vidjeti u svim mogućim situacijama. I stalno. I zauvijek.

Kad su se popeli na prostrani svijetli tavan jedne stare zgrade, Dora se okrenula prema Levu i krenula mu mahnito skidati odjeću.

- Hej, hej, zar nećeš slikati?

- O daaa, moram slikati, ali trebam pripremiti platno – prošaptala je i povukla ga na strunjaču na podu. Shvatio je odmah, pa se ispružio, veličanstveno dug i mišićav, stavio ruke pod glavu i zagledao se u nju koja je stala iznad njega i počela se senzualno skidati. „And I just wanna make love to you", pjevala je Etta James dok se Dora već potpuno gola spuštala na Leva i zajahala ga. Kurac mu je otvrdnuo još dok ju je gledao kako se svlači, a sad je mislio da će eksplodirati. Dora se namjestila preko njegove tvrdoće i polaganim kretnjama kukova lagano razmazivala svoju vlažnost duž njegovog uzbuđenja. Sve teže je disala, ali se mučila zadržati kontrolu. Otvorila je dvije tubice boje i krenula slikati. Tamno zelenom potegnula je vijugavu liniju preko njegovih prsa, a onda ju je prstom razmazivala u cik-cak s jedne strane na drugu, preko jedne bradavice pa preko druge, dok su se crne malje opirale lijepljenju za kožu i stvarale dojam iglica jele...

- To je tvoja šuma, moj šumski čovječe. Tako lijepa i bogata...

Potom je iznad zelene potegnula svijetlo plavu i premazala ga njome.

- A ovo je tvoje nebo – šaputala je dok se spuštala prema njegovim usnama. Lev više nije mogao mirovati. Privukao ju je objema rukama i prilijepio uz sebe. - A moja šuma i moje nebo su sada i tvoji, moja ljubavi – strastveno ju je počeo ljubiti dok su se boje među njima razmazivale i pretapale, a nestrpljive ruke ih raznosile posvuda po užarenoj koži. Naglo ju je okrenuo, legao preko nje i počeo polako ulaziti u nju.

- Moje, moje, moje... - stenjao je dok je prodirao u njenu toplinu, u najljepše mjesto na svijetu, u kojemu je postojala samo ljubav. Veliki Lev je žestoko radio, žestoko čuvao, žestoko se borio i žestoko volio. Dok se grčila u dugom i žestokom orgazmu, Lev je u nju sa svojom spermom izlijevao i svu svoju ljubav. A nje je ovaj veliki Rus imao mnogo. Samo za ovu ženu. Etta James je pjevala:

„I found a dream that I could speak to,
a dream that I can call my own",

a Lev je tiho dodao: At last.

https://youtu.be/VWtYgeiP4cs

***

Bio je usred još jednog dosadnog poslovnog sastanka s ljudima koji su se htjeli uvaliti u njihov veliki posao i tako si osigurati brzu i golemu zaradu. Još je jednom slušao kako je njihova lobistička tvrtka najbolja, s najboljim vezama u Bruxellesu, s najboljim vezama kod svih najvažnijih ljudi u svim vladama s kojima će sklapati nove ugovore o isporuci i provozu nafte. Samo ako njih angažiraju neće imati problema, znaju dobro kakvi su inače ti političari. Više nije ni brojio koliko je puta čuo tu rečenicu. Molećivo je pogledao Danijela na drugom kraju stola. Obojica su imali pokeraške izraze lica, samo su si očima poručivali da ovo treba skratiti jer je još jedno besramno trošenje njihovog vremena i energije. Lev si je obećao da će ozbiljno naribati onoga tko je organizirao ovaj sastanak.

- U redu, gospodo, saslušali smo vas – Lev je presjekao polusatni govor tipa u pedesetima koji se oblačio kao da mu je 25. Nosio je preuske hlače koje su valjda trebale istaknuti njegovu vitku liniju, ljubičastu košulju sa sjajem za moderni look, nešto preuski sako, šminkerske Paciotti cipele i previše parfema na sebi. Čovjek je iznenada zašutio, a licem mu je prešlo razočaranje. Shvatio je da s ovim ljudima neće uspjeti ništa dogovoriti, bio je dovoljno iskusan da vidi kad ga netko hoće otpiliti. Posao mu je očajnički trebao, u zlatnim vremenima kad su milijuni sami dolazili na račun natovario si je troškove koji su sada bili znatno iznad njegovih mogućnosti. Krene li rasprodavati imovinu, ma kako diskretno to radio, saznat će se, a onda je stvarno gotov. Nitko ne posluje s luzerima. Stisnuo je zube. Jebi ga, gotov je.

- Javit ćemo vam se ako ćemo trebati vaše usluge, a sada nas ispričajte, čeka nas sljedeći sastanak – Lev je izgovorio ustajući i krećući prema vratima. Nije ih stigao otvoriti, tako naglo su se otvorila da se morao izmaknuti da ga ne pogode.

- Štaaa... – zaustio je, a s druge strane ugledao je uspaničenog Jurija.

- Gospodine, hitan telefonski poziv –pružao mu je privatni mobitel. Lev ga je uzeo, klimnuo gostima i prepustio Danijelu da ih otprati.

- Da?

- Gazda, Sonja je nestala.

***

Da vam vikend bude lijep...

Uživajte!