- Ti si živ! – začuo je ženski vrisak, a potom krik druge žene: - Doraaaaa!

Zapanjeno je zastao dok je vizija iz njegovih snova ležala nasred mramornog hola, a plavokosa se žena naginjala nad njom. Počeo se polako približavati, zbunjen kao nikada ranije. Bila je to ONA, ali nije bila ONA. Ovo nije bila njegova prekrasna nježna djevojka medene kose, ovo je bila nekakva čudna cura u čudnoj odjeći i sa čudnim bojama iiiii... Piercingom? Zatresao je glavom i probio se kroz gužvu koja je nastala oko te cure u nesvijesti i žene koja je klečala pored nje i lagano je pljuskala. Kleknuo je s druge strane i zagledao se u to nepoznato-poznato lice dok mu je znoj lagano izbijao po čelu. Do njega je dopro njezin miris i sada je bio milijun posto siguran da je to ONA.

***

Pariz, 6 godina ranije

Ušetao je u galeriju ležerno, s rukama u džepovima, lutajući pogledom po zidovima u potrazi za one dvije slike koje je stric želio u svojoj kolekciji. Kako su baš te slike završile u toj pariškoj galeriji, Leva nije bilo briga. Ako stric vjeruje da su originali i da nije u pitanju nikakva prijevara, tko je on da se petlja. Njegovo je samo da ih kupi i osobno odnese u Rusiju.

- Mogu vam pomoći? – prenuo ga je zvonak ženski glas, sa stranim naglaskom, koji je dopirao odnekud odozgo. U uglu je uočio uske drvene stepenice koje su očito vodile na malu galeriju i sa kojih je sad dopirao jednolični zvuk brzih koraka, a uskoro se ukazala i osoba koja je stvorila taj zvuk. Lev se zamrznuo: prilazila mu je vizija iz njegovih snova blago se smiješeći dok bi joj sa svakim korakom medena kosa zaplesala na ramenima.

- Dobar dan. Kako vam mogu pomoći? – zaustavila se dva koraka ispred njega i podigla glavu da bi ga mogla pogledati u oči. U tom ju je trenutku zatresla struja, zaiskrilo je, zrak oko njih je zatitrao, zvuci grada su nestali, ostala su samo dva pogleda upijena jedan u drugoga, bez treptaja. Lev se prvi pribrao.

- Ja sam Lev – pružio joj je ruku.

- Drago mi je, ja sam Dora – jedva je promucala dok je pokušavala smiriti drhtanje ruke koju je on obuhvatio svojim dugim prstima. Nikad još nije doživjela nešto ovakvo. Pogodile su je munje, gromovi, potres, vulkan, tsunami... ma sve ju je pogodilo od pogleda i dodira ovog predivnog stvorenja.

- Sad mi prodaj ona dva Moneta i reci kad zatvaraš – Levov glas bio je dubok i promukao. I njega je uzdrmao ovaj susret s vizijom iz sna koja je naglo postala stvarnost. Koju će zgrabiti i zadržati. Ne upoznaje čovjek svoje vizije svakog dana.

***

- Dora, budi se, Doraaaa... - žena koja je klečala pored nje ju je lagano pljuskala i dozivala, očito joj je to majka, toliko su sličile. Smeđokosi tip zadihano je dotrčao i bacio se na koljena pored uspavane ljepotice.– Šta se dogodilo? – pitao je drhtavim glasom.

Žena je slegnula ramenima i nastavila dozivati djevojku na podu. Kapci su joj zatreptali, tiho je zastenjala i onda otvorila oči. Prelazila je pogledom s majke na onog tipa do nje i uputila im jedva primjetan smiješak. Potom je glavu polako okrenula na drugu stranu i ukočila pogled, a licem joj je prešao šok.

- Ti si živ? – prošaptala je na svom jeziku, a on je šokirano ustuknuo jer je dobro razumio što pita, ali nije shvaćao zašto to pita.

- Jasno da sam živ – onako zbunjen odgovorio joj je na ruskom, ali je i ona njega razumjela. Zatreptala je, licem joj je prošao grč, no brzo je skrenula pogled na majku i onog tipa do nje i promrmljala: - Vodite me odavde.

Pomogli su joj da ustane i kroz špalir začuđenih gostiju krenuli prema izlazu, dok se Lev, još ošamućen, polako podizao i tupo gledao za njima. U prsima ga je presjeklo kad je vidio kako je onaj tip privlači u svoj zagrljaj dok je majka požurila ispred njih. Još su mu glavom odjekivale one riječi „ti si živ". Nikako nije mogao shvatiti šta joj je to značilo, zašto ne bi bio živ? Zašto je mislila da nije živ? Zašto se tako šokirala kad ga je vidjela? Zašto je... Duboko je udahnuo i krenuo u dvoranu. Morao je obaviti ono zbog čega je došao, a onda... Onda će je tražiti dok je ne pronađe. I onda će... Šta će onda? Reći joj zašto je onako naglo morao otići? Priznati joj da je nije zaboravio? Ispričati joj svoj sjebani život? Uvući je u taj sjebani život? Odalamiti onog tipa, prebaciti je preko ramena i odnijeti u svoju špilju?

Zatresao je glavom, navukao na lice masku hladnokrvnog i nedostupnog koju je uvijek nosio u javnosti te se dugim odlučnim koracima zaputio prema bini gdje su ga nestrpljivo čekali jer ga je voditelj već najavio. Razmicali su mu se kako je gazio prema cilju, muškarci s poštovanjem, a žene s iskricom u očima i smiješkom, to su bile one pristojnije. One manje pristojne bi mu otvoreno namignule i oblizale usne. Lev im je uzvraćao poglede gađenja. Najviše je u životu mrzio izdaju, a ovo je bilo baš to: sve su one došle kao nečija pratnja, a bile su spremne prije kraja večeri okrenuti se i otići s drugim, bogatijim. Samo je nakratko zatresao glavom, skočio na binu i uhvatio mikrofon. Dvoranom je odjeknuo pljesak.

- Poštovani gosti, čast mi je da sam ovdje sa vama kako bismo obilježili suradnju Haller-Mayer koncerna i KamCorpa. Naše dvije kompanije potpisale su ugovor o zajedničkim projektima u svojim osnovnim djelatnostima – Haller-Mayer će biti glavni i ekskluzivni zastupnik za distribuciju naše nafte u srednjoj i istočnoj Europi, dok će KamCorp biti ekskluzivni zastupnik koncerna u projektiranju i gradnji u Rusiji – Levov govor prekinuo je još jedan bučan pljesak. Jedva se suzdržao da se ne namršti. Znao je zašto tako bučno plješću: svi su se oni nadali da će ugrabiti dio kolača od ovog velikog posla, vrijednog milijarde eura. Pričekao je da se pljesak stiša, a onda je, istim hladnim tonom, nastavio: - Sada će vam moji novi partneri, a to su Tomislav Majer i Danijel Fabri, detaljnije predstaviti naš poslovni model. Ja se ispričavam što ću vas napustiti, obaveze me čekaju – gurnuo je mikrofon u ruke začuđenom Tomislavu koji još nije imao pojma da mu se sestra prije nekoliko minuta onesvijestila tamo u holu. Lev mu je kratko klimnuo, još se jednom srdačno rukovao s obojicom da bi ih fotoreporteri mogli uslikati i skočio s bine jednako odlučno kao što se na nju i popeo. Probijao se kroz gužvu svih koji su ga htjeli pozdraviti, čestitati mu, rukovati se s njim, uvaliti mu svoju vizitku, udijeliti komplimente, učiniti bilo što da ih uoči i zapamti.

Istrčao je van i pozvao svog vozača, uskočio na zadnje sjedište, uzdahnuo i nazvao.

- Fran, trebam uslugu.

Kad mu je rekao što mu treba, Fran se počeo grohotom smijati.

- Čekaj, čekaj, jesam te dobro razumio? Tražiš od mene da ti istražim sve o sestri tvog poslovnog partnera?

- Molim? O čijoj sestri?

- O božeee. Dora Majer je sestra tvog poslovnog partnera Tomislava Majera. Šta nisi to znao?

- Nisam imao pojma. Znam da imaju isto prezime, ali ono nije tako rijetko. Nisam uopće razmišljao o tome.

- Shvaćam, s njom nisi uopće razmišljao - promrmljao je Fran, a onda pročistio grlo: - Zašto ne pitaš njega?

- Zato što on još ništa ne zna i ne želim da dozna. Zasad. Hoćeš ili nećeš?

- Ma hoću, dužnik sam ti, ali mi je i dalje smiješno. Oprosti.

- Dobro, smij se, samo mi istraži. Što prije - ispalio je i prekinuo poziv.

Fran se počešao po potiljku. Dobro, napravit će mu to, sitna je to usluga i nije mu teško, ali mu nije bilo jasno zašto jednostavno ne pita Tomislava. Tu se krije neka priča, očito jako dobra priča, a Fran je obožavao dobre priče. Što tajanstvenije, tim bolje.

***

- Evo ti čaj, dušo – Lucija je odložila šalicu na ormarić pored Dorinog uzglavlja i sjela na rub kreveta. Dora ju je gledala kroz poluspuštene kapke.

- Šta je ono bilo?

- Ništa, mama, valjda mi je naglo pao tlak.

- Aha, sigurno – Lucija je klimnula glavom i pogledala svoju kćer. – Tlak ti je pao kad si vidjela onog velikog čovjeka. Tko je on?

- Nitko, nemam pojma o čemu pričaš – Dori je bilo teško uopće pomisliti na njega, ali je znala da se mame neće tako lako riješiti. Mora brzo smisliti neku priču za nju, neku uvjerljivu priču, inače nikad neće otići.

- Doraaaa!

- Dobro, dobro, to je tip kojeg sam upoznala u Parizu i za kojeg sam mislila da je mrtav. Samo sam se šokirala kad sam ga vidjela - svaku laž je uvijek najbolje umotati u malo istine.

- A šta je on tebi?

- Više ništa. Mama, pusti me sad, spava mi se.

- Dobro, šta da kažem Davidu?

- Reci mu da odmaram – promrmljala je i okrenula se na drugu stranu, u nadi da će mama napokon ustati i izaći iz sobe.

- U redu – potapšala ju je po nozi i otišla. Znala je da onaj tip nije „ništa", čak je slutila da je onaj tip „sve" za njezinu kćer, jer se ne onesvijestiš kad vidiš nekoga tko ti je „ništa". Ali, znala je i da neće to tako lako izvući iz nje. Dora je uvijek bila zatvorena, iako je ostavljala dojam vesele i otkačene cure, koja se voli dobro zabaviti i koja misli samo na svoje slikanje. Ne, Dora je bila puno više od toga. Valjda majka zna. A sad se ide riješiti onog Davida, ionako joj se nikad nije sviđao. Bio je sav previše fin, previše srdačan, previše pažljiv, previše pametan, previše ulickan... Luciji je bilo jasno da je tipičan lovac na bogatstvo, samo njezina naivna kćer to nije vidjela.

- Davide, umorna je i večeras više neće silaziti – izgovorila je mladiću čim je ušla u salon. Zatekla ga je kako proučava Cezanneov Chateau Noir.

- Sviđa ti se ovaj Van Gogh? – Lucija mu se polako približila.

- O da, jedno od njegovih najboljih djela – David je izgovorio s uzdahom.

- Sigurno – Lucija je promrmljala, čvrsto stiskajući usne da joj ne bi pobjegao cerek.

- No, Davide, bilo bi najbolje da sada i ti odeš odmoriti.

- Svakako,svakako, oprostite. Zanio sam se gledajući ove predivne slike. Stvarno impresivno. Vidi se da u ovoj kući žive dobri poznavatelji slikarstva – David je klimao glavom poput onih smiješnih lutaka na navijanje.

- Drago mi je da cijeniš umjetnost. Dopusti, ispratit ću te, već je kasno – krenula je prema vratima. Kakav pajac, pomislila je i zavrtjela glavom kad je napokon zatvorila vrata za njim. Lucija nije mislila da su ljudi koji ne raspoznaju Cezannea i Van Gogha manje vrijedni, pa niti ona ne bi to znala da joj kćer nije oduvijek zaluđena slikarstvom i da nemaju te slike na svojim zidovima, ali ona se nikad ne bi niti pravila da zna. Iznad svega je mrzila ulizice, posebno pokvarene ulizice s ciljem, a David joj je još jednom pokazao da je upravo to – obična ulizica koja se preko njezine kćeri želi dokopati novca, ugleda i dobrog života. E pa nećeš dok sam ja živa. Mora zaposliti Tomislava i njegove resurse, krajnje je vrijeme da otkriju tko je uopće taj David.

On se za to vrijeme umorno penjao u svoj tavanski stan u jednoj staroj zgradi u centru Zagreba. Stan je bio koma: star, derutan, odmah ispod starog krova koji ga je ljeti pretvarao u pećnicu, a zimi u hladnjaču, ali je bio na dobroj adresi. Uglednoj. A to je bilo jako važno u krugovima u koje se htio probiti i u kojima je glumio uspješnog dečka iz ugledne profesorske obitelji koji će uskoro postati uspješan odvjetnik. Istina je bila da je David nekako završio tri godine javne uprave i da je premetao papire u jednoj trgovačkoj firmi. Baratao je pravnim pojmovima pa je mogao zavarati one koji nisu odvjetnici.

Jednog dana ovu će adresu zamijeniti onom na Pantovčaku, nakon toga nekom u Beču, Parizu... Samo mora pametno odigrati. Dora je naivna i ona je već gotovo njegova, ali mama nije tako lak zalogaj. Mama bi mu mogla uništiti planove. Zabrinut je legao na stari krevet koji je vlasnik stana ovdje držao valjda otkad je zgrade, a niti madrac nije bio puno noviji.Nekako se namjestio između kvrga i odlučio da se sutra mora još više potruditi da se umili onoj snobovskoj Luciji. Jebale ju slike i umjetnost i Van Gogh. Ko da ona nešto zna o tome, osim brisati prašinu s tih starih platna namazanih bojama. O čekaj, pa ne radi niti to, prašinu briše kućna pomoćnica dok se ona šetka po vili i glumi veliku damu.

***

Dragi moji, toliko za večeras. Uživajte!