- Dobar dan, gospodine Kamenev. Ja sam Anatolij Smirnov, liječnik vaše supruge Aline.

- Ona nije moja supruga.

- Oprostite?

- Ona nije moja supruga.

- Oprostite, ali prema dokumentima...

- Ti dokumenti su nevažeći. Alina Kamenev ne postoji, vaša pacijentica se zove Alina Martinez i udata je za Huana Martineza.

- Sad mi ništa nije jasno. Prema ovim dokumentima... - smireni Smirnov je pokušao još jednom, ali ga je sad već nervozni glas sugovornika grubo prekinuo.

- Doktore, rekao sam vam kako jest. Ako treba, reći ću mom advokatu da vam pošalje dokaze.

- Ali netko bi trebao potpisati za nju, ona to ne može...

- Ima oca pa neka potpiše on.

- U redu – Smirnov je uzdahnuo. – Možete li mi samo dati neki kontakt od oca?

- Ja ne mogu, ali pitajte u Interpolu, oni će znati.

- Dobro, hvala i oprostite na smetnji – zbunjeni doktor prekinuo je vezu. Kad je malo došao k sebi, nazvao je ravnatelja i ispričao mu razgovor. Sada neka on dalje brine o tome. Smirnov je učinio što je mogao, a novu terapiju sigurno neće početi bez potpisa. Stalo mu je do ovog radnog mjesta.

Za to vrijeme Lev je držao bukvicu Juriju.

- Kako si mogao dopustiti da me spoje s Alininim doktorom?

- Oprostite, šefe, ja sam izašao samo na trenutak, a Nataša se javila i...

- Dobro, dobro, nije znala. Sad svima objavi da mi više ne spajaju ništa vezano s Alinom.

- Hoću li im reći razlog?

- Ne, zašto bi to napravio?

- Ovaj, šefe, ljudi će se pitati, mislim pogotovo nakon ovoga danas po medijima.

Lev je teško uzdahnuo. Užasno mu je išlo na živce kad se netko bavi njegovim privatnim životom, ali shvaćao je da će se, šta god on mislio, ljudi time i dalje baviti. Strogo je zabranjivao tračarenje po firmi, no kad je to itko igdje uspio zaustaviti? Ako ne tračaju u firmi, tračat će čim izađu.

- U redu, Jurij, reci im razlog. Smisli nešto kratko i podsjeti ih da su tu da rade, a ne da brinu o tome s kim ja jesam ili nisam.

- Razumijem – Jurij je brzo izašao iz ureda.

Samo što se opet udubio u proučavanje natječaja za još jednu koncesiju, što je radio i prije nego ga je onaj doktor prekinuo, zazvonio mu je mobitel, posebnim tonom od kojega se naježio. Tonom koji nije najavljivao dobre vijesti jer oni ga zovu samo kad je problem. Veliki!

- Da – ispalio je.

- Gospodine, zovemo vas iz kuće, imamo nezgodnu situaciju. Ovaj, jedan vaš namještenik...

- Tko?

- Mihail. Upao je u kuću gdje su gospođica Dora i gospođica Olena i očito je pokušao jer, ovaj... - jadni čuvar nije više znao kako reći ono što je vidio.

- Zatvorite ga dolje, dolazim.

- U redu.

Ljutito je zaklopio laptop, pograbio mobitel i sako i izjurio iz ureda.

- Jurij, auto, odmah.

- Dobro. Ali imate sastanak za petnaest minuta.

- Odgodi. Sve odgodi. Danas se više ne vraćam – doviknuo je dok je već prolazio kroz vrata. Prokleti Mihail! E sad je dosta tog sranja. Trpio ga je godinama, iskupio se njegovom ocu, neka bude sretan ako ga ne polomi.

- Ivane, u kuću, što brže – izgovorio je dok je sjedao u auto. Najradije bi se odvezao sam, ali znao je da sada nije pametno. Previše je ljut.

Na ulazu u svoju vilu našao je potpuno zbunjene čuvare, a iz kuće je dopirao smijeh. Zvonak ženski smijeh. Vodio ga je prema kuhinji.

- A ono kad si ga... - Dora se tako smijala da se držala za trbuh dok su joj oči suzile. Nije mogla dovršiti rečenicu. Olena je sjedila preko puta nje za kuhinjskim pultom i isto se smijala dok je na ruci držala mokru kuhinjsku krpu. Očito s ledom, procijenio je Lev i nakašljao se.

- Cure?

- Oho, pa tko se to ukazao, a još nije mrkli mrak – Dora mu je izgovorila kroz cerek, a onda je namignula Oleni.

- Čuj, hoćemo sad i njega srediti? U zadnje vrijeme kasno dolazi, ne javlja se...

Olena je coknula: - Ne bi išlo, jak je, mislim da još nisam na tom stupnju.

- Ali imaš mene.

- Ma daj, ti samo smetaš – Olena joj je isplazila jezik.

- Ovaj, cure, hoće mi netko otkriti šta je tako zabavno?

- Lev, da te upoznam, ovo je Ramb-Olena, Rambolena, ovo je Lev – Dora se cerekala.

- Rambolena?

- Pa da, kao ženski Rambo. Hoću da me ona od sada čuva – Dora je isturila donju usnu kao klinci kad glume roditeljima.

- Daj, ne pretjeruj, još me ruka boli, mislim da je nešto kvrcnulo.

- Pa kad nisi dovoljno vježbala s daskama, znaš ono kad on lupi dlanom, a daska samo pukne.

- Dobro, cure, dajte mi sad recite šta je bilo. Osiguranje me zvalo prilično uzrujano.

- Ne znam zašto bi se uzrujali, pa sve smo same riješile, je li tako? – plavuša je smiješeći se pogledala svoju prijateljicu.

- Tako je, gospođica je sve riješila. Ovi dečki vani nam u stvari uopće ne trebaju dok je ona tu – Dora je nastavljala u revijalnom tonu.

Jedva su se nekako uozbiljile da mu ispričaju kako se Mihail pojavio na vratima s nekom suludom pričom o tome kako su on i Olena stvoreni jedno za drugo i kako moraju popričati, naravno nasamo. Kad mu je ona rekla da joj ne pada na pamet ići bilo kamo s njim i da ih ostavi na miru, zapjenio je i počeo vikati da njega još ni jedna nije odbila, da je on premija za jednu običnu ukrajinsku kurvicu... I onda je Olena pukla jer od onog dana prije šest godina u Parizu nikada nikome nije dozvolila da je nazove kurvom. I pokazala Mihailu čime se ta Ukrajinka bavila proteklih godina, a prestala je tek kad je on počeo moliti za milost, već poluonesviješten na podu.

Lev je zinuo. – Nisam imao pojma da si tako dobra.

- Nismo se ni družili da bi znao, a ja sam jako uporna kad nešto hoću. I kick box je stvarno odličan izbor, em si u dobroj kondiciji em možeš prebiti koga treba – Olena se nacerila.

- Dobro, i gdje je sad prebijeni?

Slegnula je ramenima: - Nemam pojma, tvoji dečki su ga nekud odveli kad sam odradila svoj današnji trening. Neplaniran, doduše, ali ipak... - važno se protegnula i značajno ih pogledala. Lev ju je gledao zadivljeno.

- Hoćeš ga prijaviti?

- Ma daj, nemam vremena za navlačenje po sudovima. Osim toga, on je prebijen, nisam ja – nacerila se.

Izašao je iz kuhinje bez riječi, vrteći glavom u nevjerici. Kakva cura! Bilo mu je jasno zašto je tako uporno trenirala i zašto je izabrala baš kick box. Onoj uplašenoj i maltretiranoj plavušici više nije bilo ni traga. Hvala bogu!

U podrumu, u posebnoj prostoriji za nepoželjne goste, Mihail je jednom jedinom maramicom koju si je pronašao u džepu zaustavljao krvarenje iz ozbiljno povrijeđenog nosa, još prebirući po glavi šta mu se dogodilo. Djelovala je ko mala naivna Ukrajinka, kakve su masovno dolazile u Moskvu računajući da će ovdje naći dobrog sponzora ili odavde lakše otići na zapad. Htio se s njom malo pozabaviti, provjeriti kakva je i proslijediti je dalje. Njegova ekipa obožavala je takve, lijepe, plave i naivne. Bila je idealna za pratilju ljudima iz viših krugova – lijepa, govorila je jezike i znala se pristojno ponašati. Ako bi se pobunila, par uboda i riješen problem.

Vrata su bučno otvorena, a bijesni Lev strijeljao je pogledom svog namještenika.

- Šta mi imaš reći? I pitam samo jednom.

- Šefe, ništa se nije dogodilo, pozdravio sam gospođice i onda je ona plava navalila na mene kao divlja zvijer, a ja se nisam mogao braniti, znate da ne bih nikad udario ženu. Pa pogledajte mene i pogledajte nju – slegnuo je ramenima i glumeći skrušenost pognuo glavu.

- Mihail, Olena te ne želi prijaviti iako ja ne bih imao ništa protiv. Otpušten si. Ne pojavljuj mi se više na oči – Lev je ispalio i okrenuo se.

- Ali šefe...

- Ni riječi više. Inače ću ti ja pokazati što mogu.

- Platit će mi za ovo – promrmljao je Mihail, misleći da ga Lev nije čuo. Ali je. Munjevito se okrenuo, vratio, pograbio ga s leđa za ovratnik i podigao kao da je mače.

- Šta si rekao? Ponovi!

- Ništa, ništa – ovaj je stenjao jer je ostajao bez zraka. Prokleta kravata koja je ni sam ne zna kako ostala na njemu ga je ozbiljno gušila.

- I ja mislim – prezirno ga je bacio dalje od sebe. – I samo za informaciju, Olena je, osim što se zna sama obraniti, jako dobro zaštićena. Ako ne vjeruješ, provjeri, ali bit će ti to zadnje – bijesno je završio i izjurio iz podruma. Kakvo ljudsko smeće! I u njega je ona njegova glupa sestra bila zaljubljena. Uhh! Dobro da se opametila.

Kad je došao do zraka, Mihail je počeo bijesno otpuhivati. Očito se mora odreći Olene, no sad ima problem. Mora ispuniti obećanje. Ali gdje naći drugu plavušicu?

***

Pogled je bio prekrasan, duboko, bogato zelenilo prostiralo se svuda ispod njih dok je mali avion polako kružio spuštajući se prema maloj, šumom okruženoj pisti. Protekli dani bili su napeti. Ona budala Mihail, pa gužva na poslu za koju ga nije htjela previše ispitivati, potom onaj skandal s optužbama da je odbacio svoju trudnu ženu za koji ga također nije pitala kako je riješio, ali je bilo očito da jest jer su mediji iznenada ušutjeli...

Nagovorila ga je da se barem na kratko maknu iz gužve i začudno brzo je pristao. Pitao ju je kamo bi htjela otići, a ona mu je bez razmišljanja odgovorila: Tamo gdje je tebi najljepše.

Sada je, prvi put nakon tih napetih dana, vidjela sreću na Levovom licu. I ponos! Tako je bio ponosan na sve ovo što su gledali. Sve je bilo njegovo. Nikad se nije hvalio niti moćnom firmom, niti umjetninama, niti bogatstvom koje je naslijedio i povećao, ali ovim ispod njih se itekako hvalio.

- Pa, šta kažeš? – u Doru je gledao zadivljeni dječak koji čeka pohvalu zbog dobrih ocjena.

- Predivno je. Stvarno je sve tvoje?

- Naše.

Smiješila se dok joj je pokušavao objasniti gdje je granica posjeda. Zatresli su se.

- Evo nas, stigli smo – sretno je uzviknuo. – Dopustite mi, moja damo – na izlazu iz aviona okrenuo se prema njoj i povukao je u naručje.

- Lev, šta radiš? – Dora se smijala.

- Prenosim te preko praga – rekao je to kao nešto najnormalnije.

- Preko praga aviona?

- Ne, preko praga našeg doma – i dalje je bio veseo.

- Ali, gdje...

- Tamo, zar ne vidiš? – pokazao je prema drveću na blagoj padini. Tamo je bilo samo drveće. Namrštila se. Da nije pukao?

- Ljubavi, tamo naprijed je naša kuća. Obložena je drvetom, ima unutrašnji bazen, a duž cijelog prvog kata je balkon na koji se može izaći iz svake sobe i uživati u ovoj ljepoti. Dolje su ležaljke na kojima odmaramo. Iznad bazena je naša soba, a tamo, na lijevoj strani, je tvoj atelje, velik i svijetao. Kad se umoriš od slikanja, izađeš na balkon i udišeš ovo zdravlje oko nas. Iza naše kuće je gostinjska, jer će nam svi htjeti doći kad vide ovo mjesto.

Slušala ga je kao začarana i, koliko god to bilo ludo, i ona je vidjela kuću. Njihovu buduću kuću. Nasmiješila se. Neće biti bolje prilike od ove.

- A gdje su dječje sobe?

- Između tvog ateljea i naše sobe – automatski je odgovorio, onda iznenađeno zastao i pogledao je.

- Dora?

Sretno je klimnula, a on ju je podigao i zavrtio tako silno da je pomislila kako će se oboje prevaliti na tu gustu travu pod nogama.

- Polako, ti sibirski medvjede – već joj se vrtjelo.

- Kada?

- Šta kada? Kada si napravio ili kada stiže?

- Da – sretno je klimnuo.

- Napravio si očito one prve večeri kad smo se opet sreli, a stiže... Pa računaj, ti si navodno pametan tip.

Lev ju je strastveno ljubio dok mu je glavom zujala samo jedna misao: požuriti gradnju kuće, požuriti gradnju kuće...

***

Evo, @Ikacpps, napokon si u Sibiru. Zadovoljna?