Leva je silno zabavljalo koliko ljudi malo znaju o novcu. Nitko se cijelog proteklog tjedna nije javio niti izjavio da mu je ono pokazivanje milijuna na televiziji obična glupost, svi su povjerovali kako je u onoj aktovki pedeset milijuna. Skoro svi...

Danijel je ušao u ured sa hrpom ugovora koje je upravo donio iz Beča, a trebalo ih je pregledati i ispotpisivati.

- I tako ti možeš bez problema ponijeti četiristo kilograma i strpati u aktovku šesto litara nečega – narugao se Levu dok je s velikim smiješkom srkao prvi espresso tog dana. Ono u avionu nije računao kao kavu.

- Oho, kakav matematičar.

- Ja matematičar, ti mađioničar. Priznajem ti da si dobro šokirao i obmanuo mase. Sad mi još samo reci da su u onoj aktovki bili dolari, koliko ih već stane.

- Naravno da nisu, šta ti je? Pa to bi bio milijun, nisam lud toliko nositi okolo. Ali, otkud ti znaš toliko o novčanicama?

- Pakirao sam milijun eura i znam dobro kolika je to hrpa.

Lev je znatiželjno podigao obrvu.

- Dobro, ukratko. Upoznao si Miru i vidio njenu bebicu. E, pa ta bebica je bila prodana nama. Točnije, Tomislavova bivša žena ju je naručila jer ga je time htjela zadržati u braku, ucjenjivati ga u javnosti...

- Čekaj, čekaj, kako misliš naručila?

- Bila je jedna ekipa koja je proizvodila bebe za bogate po narudžbi, znaš ono – hoću smeđokosu, plavokosu, tamne oči, svijetle oči... da bi bile što sličnije kupcima. Tako je Inge naručila jednu lijepu plavokosu bebu, no završila je na psihijatriji pa su je tipovi došli prodati njezinoj mami.

Lev je slušao otvorenih usta.

- Svašta sam u životu čuo i vidio, ali to...

- O, nije to sve. Kako su Tomislav i Marina u to vrijeme već čekali svoju bebu, nismo mogli reći da je to njihova pa sam je ja preuzeo. Tara je glumila dadilju dok ih nisu sve pohvatali.

- Ali ta Mira, kako je mogla prodati svoju bebu? A djelovala mi je tako...

- Ne, ne, nije ju Mira prodala. Doktor koji ju je porodio je radio s njima, njoj su rekli da je beba umrla, tip koji ju je napravio ju je prodao.

- I gdje je to smeće sada? – Lev je ljutito procijedio.

- Tamo gdje zaslužuje – Danijel se nacerio. – Njegovi su ga ubili pred mojom kućom da ih ne bi cinkario. Ali je ipak uspio, ostavio mi je stick sa podacima o svim prodanim bebama. Valjda mu je na kraju savjest ipak proradila.

Lev je u nevjerici vrtio glavom. Znao je da je kriminal beskrupulozan, ta živio je u modernoj Rusiji i gledao takve tipove, ali bebe...

- Nije ni vama život bio dosadan.

- Nije, ali ti još uvijek vodiš. Šta ćeš sada sa svojim bivšim puncem?

- Nikad mi nije bio pravi punac, to znaš. Sad čekamo da ga netko cinka. Sam se nikad neće predati.

Dok su oni pričali u Levovom luksuznom uredu, tip o kojem su pričali se drndao u prikolici jednog starog kamiona koji je prevozio kupus na jug. Sobolev od one TV večeri nije mogao birati, a ovako je bilo najsigurnije, polako ali potpuno anonimno. Znao je da kontroliraju sve kolodvore i da se ne može ukrcati niti na jedan vlak ili autobus, pa svuda se stalno vrti njegova slika. Ne može voziti niti jedan od svojih auta, a pogotovo ne može sjesti u svoj avion, čak i da zna sam pilotirati. Ovaj siromah za volanom bio mu je već peti kojeg je preplatio da ga poveze dio puta. Znao je da će šutjeti, ta dao mu je toliko koliko ne zaradi cijele godine mučeći se po nikakvim cestama od mjesta do mjesta. Siromah je još s njim podijelio svoj kruh i sir i prepustio mu termosicu sa ledenim čajem kojeg je zahvalno ispio.

Samo da mu se dočepati Kazahstana! Prokleti Lev, prokleti Interpol i prokleti njegovi ljudi koji su mu nakon Levovog nastupa na televiziji okrenuli leđa. Jedva je uspio zbrisati iz vlastite vile. Kad je Lev objavio nagradu za njegovu glavu, znao je da ima još točno pet minuta prije nego se lešinari stušte. Niti jedan od njih, pa čak niti onaj Jurij kojemu je godinama dopuštao da na svima koji su im se zamjerili brusi svoj sadizam, ne bi ga zaštitio. Bio im je dobar dok su pod njegovom zaštitom mogli krasti, mlatiti, silovati i ubijati i dok su s njegovim novcem bili glavni gdje god bi se pojavili. No, od onog trenutka bio im je lovina.

Dok je bježao tunelom za kojeg, na sreću, niti Jurij nije znao jer su u toj vili na jugu rijetko boravili, Sobolev se zakleo da neće umrijeti prije nego se osveti. Naći će već načina, neće Leva spasiti ni svi njegovi milijuni. A nije ni on sirotinja. Nisu valjda mislili da su mu, s tim što su mu zamrznuli račune, uzeli sav novac. Imao ga je još dovoljno na raznim računima s lažnim imenima, džep mu je bio natrpan lažnim pasošima, a podstava jakne dijamantima koje je u njoj uvijek držao, iako se nadao da mu nikad neće trebati. O ne, tek će oni vidjeti tko je Igor Sobolev. Samo da se dočepa Kazahstana, promijeni izgled, stvori novi identitet...

Premda mu je bijes tekao žilama, a mozak smišljao nove i nove načine na koje će kasapiti Leva kad ga se dočepa, umor i vrućina svladali su bjegunca. Glava mu je klonula među glavice kupusa. Vozač je primijetio u retrovizoru da je njegov putnik zaspao pa je malo usporio i stavio mobitel u krilo. Poslao je poruku. Tri kilometra dalje, u pustopoljini usred ničega, dočekala ih je policija. Vozač je nježno, što je nježnije mogao, zaustavio prastari kamion i pokazao policajcu podignuti palac. Iz žbunja pored ceste iskočili su vojnici budućnosti, nakrcani svom mogućom opremom. Ali ništa od toga im nije trebalo. Slijepi putnik je i dalje spavao, omamljen vrućinom i onim čajem. Nije se probudio ni kad su mu stavili lisice ni kad su ga dvojica prebacila na zadnja sjedišta blindiranog kombija, specijalno opremljenog za prijevoz specijalnih zatvorenika.

Dečki su se pozdravili s vozačem.

- Jel bilo sve okej? – pitao je Crni.

- Ma pjesmica. Nikad lakšeg tajnog zadatka – nacerio se.

- Šteta da sve to radimo za plaću. Bilo bi lijepo podijeliti onih pedeset milijunčića – pored njih je uzdahnuo jedan mladi kolega.

- Misliš onih s televizije? – vozač ga je zabavljeno pogledao.

- Pa da, nego koje druge? – ovaj je zbunjeno odgovorio, a vozač ga je bratski lupio po leđima: - Mali, moraš pojesti još puno boršča – rekao mu je i krenuo se presvući. Eto, i ovaj vjeruje da je ono bilo 50 milijuna, a želi biti veliki specijalac. Kako je lako obmanuti ljude!

Vozač je požurio u kombi da što prije skine ovo što ima na sebi. Nije mu bio problem što je to jeftina odjeća, pa nije se rodio sa zlatnom žlicom u ustima, mučilo ga je što ta odjeća smrdi po znoju i neopranosti, baš gadno smrdi. Čari tajnih zadataka, šta ćeš, nasmiješio se dok je sve to bacao u smeće i grabio svoju uniformu.

***

Dora je svaki čas virkala kroz prozor jer nije mogla dočekati da se Lev vrati kući. Ovih je dana bio po cijele dane u uredu, po sastancima ili na kraćim putovanjima s kojih se redovito vraćao iste večeri, a onda bi joj dobar dio noći dokazivao koliko mu je falila i koliko ju treba. Ono njegovo tijelo bilo je stroj, imala je osjećaj da se nikad ne umara. I zato se bojala za njega. Znala je da takvo forsiranje ne može dobro završiti. Ta još je nedavno bio ranjen, ekspresno se oporavio i nastavio kao da nikad ništa nije bilo. Trebala ga je malo za sebe. I imala je plan koji će mu večeras iznijeti.

Ali on nije dolazio. Bilo je već devet navečer, pa deset, pa jedanaest... Tužna i zabrinuta otišla je u njihovu spavaću sobu, istuširala se i legla. Nije mogla zaspati, dobar dio noći napeto je osluškivala zvukove izvana, u nadi da će napokon čuti otvaranje kapije i minutu kasnije njegove korake na stepenicama. Nije ga dočekala budna.

Probudila se neispavana i bezvoljna. Krevet pored nje bio je prazan, iako je u neko doba noći osjetila kako je privija uz sebe. Učinilo joj se da je rekao jedan tihi „sorry", ali je bila previše ljuta da bi reagirala. Jebo ga „sorry", mogao se javiti. Na aparatu za espresso našla je poruku: „Sorry! Love You! Call me". Odlijepila ju je, zgužvala i frknula u smeće.

-  On i njegov sorry – gunđala je dok je Franka ispuštala još jedan savršen espresso u savršeno zagrijanu šalicu i dodavala mu savršenu pjenu od mlijeka. Zbog tog aparata Dora je obožavala ovu kuhinju, ostalo je nije previše zanimalo jer je ni kuhanje nije previše zanimalo. Znala je ponešto skuhati ako baš mora, ali ako ne mora, neće se petljati.

Kad je popila par gutljaja i malo došla k sebi, posegnula je za mobitelom i zinula. Imala je sedamnaest propuštenih poziva od Olene i 3 poruke da joj se hitno, ali hitno javi, a s Oleninim porukama smjenjivale su se Levove u kojima također traži da mu se javi čim ustane.

- Koji vrag...? – Dora je gunđala dok je zvala Leva, s njim će razgovor trajati kraće pa će ga prvog odraditi.

- Hej draga, molim te da danas ne izlaziš iz vile.

- Zašto, šta se događa?

- Novinari.

- Šta?

- Objavljene su neke gluposti o meni i Alini, okupirali su vilu.

- Ali hoću se vidjeti s Olenom.

- Otići će moje osiguranje po nju, reci Arkadiju, on će sve riješiti. I Dora?

- Da?

- Znaš da te volim.

- Aha, jel kao sinoć kad mi se nisi niti javio?

- Nisam mogao, pričat ćemo kad dođem.

I klik. Dobrooo... čut će me i za ovo. A sad Olena.

- Hej, draga, zvala si, spavala sam.

- Dora, imat ćeš cirkus pred kućom.

- Nešto mi je rekao i Lev, nešto s Alinom...

- Uh, svašta s Alinom. Pričat ću ti kad se vidimo.

- Mogu poslati nekoga po tebe?

- Može, spremna sam cijelo jutro.

Kad je rekla Arkadiju što treba, Dora je uzela tablet i počela pretraživati Internet. Ukucala je „Lev Kamenev" i iskočile su joj stotine članaka. Suzila je pretragu na zadnja 24 sata i šokirala se: opet je bilo stotine članaka, uglavnom na ruskom kojeg nije znala, ali je prema slikama Leva i Aline shvatila da je neka priča o njima. Srećom, preuzeli su ih i neki sajtovi na engleskom. Čitala je, čitala i onda se počela smijati ko luda. Olena ju je zatekla kako se drži za trbuh od smijeha.

- Heeej, šta je tako zabavno?

- Čitam gluposti i ne mogu doći k sebi.

- Ovo o Levu i Alini?

- Aha.

- Hvala bogu, mislila sam da ćeš povjerovati.

- Ajme, Olena, pa zar me ne poznaješ?

- Poznajem ja i tebe i njega, ali sam se svejedno bojala.

- Ma daj – Dora je odmahnula rukom. – Ako mi je rekao da ju nikad nije taknuo, onda nije.

- Siroto to dijete. Tko zna šta će biti s njim?

- Nemam pojma. Sumnjam da će uopće iznijeti trudnoću u kakvom je stanju.

- U kakvom?

- U potpunom je šoku. Još nije progovorila, samo leži i bulji u jednu točku. Kaže mi Lev da doktori nisu optimisti.

- Pa da ti to može napraviti vlastiti otac, ne mogu vjerovati. Mislim, nije ni ona cvijeće, naprotiv, baš je bila zlo od žene, ali on joj je otac.

- Mene više brine gdje je on.

- Doznat ćemo, znaš da imam dobru vezu – Olena se nasmiješila, a dvije prijateljice su prešle na drugu, njima važniju temu: skovati plan kako Leva odvući na odmor. Kroz prozor je dopirao žamor brojnih novinara koji su se okupili pred vilom, ali ih to nije pretjerano brinulo. Pa Lev ima odlično osiguranje. Toliko su se zanijele u planiranje da nisu čule korake iz predvorja dok se na vratima nije pojavila visoka prilika muškarca. Olena je prva reagirala i ljutito uzviknula:

- Šta vi tražite ovdje?

***

Još malo komplikacija, ali samo malo, ne brinite