Studirat će medicinu, čvrsto je odlučila. Više se nikad neće dovesti u situaciju da ne zna što treba raditi kako bi nekome pomogla. Kad je onog dana njezin brat počeo krvariti pred njezinim očima i dok je nemoćno gledala krvavu mrlju koja se širila bijelom košuljom, bila je u takvoj panici da je mislila kako će joj srce otkazati. Studirat će medicinu na najboljem i najtežem fakultetu kojega može pronaći i postat će najbolji doktor. A specijalizirat će kirurgiju. I spašavati živote.

Odlučnim koracima Sonja se uputila do sobe svog brata, koja je sada bila pretvorena u pravu malu ordinaciju. Lev je, što se moglo i očekivati, odbio ostati u bolnici nakon što su ga opet zakrpali pa su ga na vlastitu odgovornost pustili kući uz savjete da miruje i da si osigura medicinsku pomoć. Pored njega je dežurao jedan mladi liječnik kojeg su im posudili iz bolnice dok se važan pacijent – i veliki donator, ta sitnica je bila ključna - ne oporavi.

Maksim Ivanov upravo je pospremao medicinski pribor kojim je svom nemirnom pacijentu tretirao nanovo zašivene rane. Bio je tu već nekoliko dana u kojima je uglavnom glumio medicinsku sestru, ali nije žalio zbog toga. Nije ga toliko veselio luksuz kojim je i on bio okružen dok boravi pored jednog od najbogatijih ljudi u Rusiji, niti šanse za brži napredak u karijeri koje mu taj boravak može donijeti.

Glavni razlog njegova zadovoljstva što je ovdje bila je jedna sitna plavuša, tiha i skromna Sonja, sestra njegovog pacijenta. Kad nije radio nešto oko Leva, uglavnom je sjedio s njom i razgovarao. Ispitivala ga je sve moguće o studiju medicine, o predmetima, profesorima, najboljim sveučilištima, studentima, praksi... Ma zanimalo ju je sve živo, a na mnoga pitanja niti Maksim, koji je bio jedan od najboljih studenata svoje generacije, nije znao odgovor.

Trećeg dana njihovog intenzivnog druženja mu je priznala da želi studirati medicinu i pomagati ljudima. Kad ju je pitao zašto baš to tako silno želi, učinilo mu se da malo postidjela prije nego je promrmljala: Moram se iskupiti. Maksimu nije bilo jasno za što bi se ova divna skromna djevojka, koja se oblačila i ponašala kao da je rođena u prosječnoj radničkoj obitelji, mogla iskupljivati. Ta ona je bila anđeo!

Privlačila ga je i kao žena, ali je brzo shvatio da od toga ništa. Sonja se ponašala kao da uopće ne primjećuje muški rod, pa tako nije primijetila niti Maksima, inače jako zgodnog predstavnika svoga spola. Visok, plav, toplih smeđih očiju, lijepo mišićav tamo gdje treba biti mišićav, do sada nije imao problema s osvajanjima. No, ovu curu nikad neće osvojiti pa si je takve misli izbio iz glave. S njom će biti prijatelj. Može on to. Tko kaže da muško-ženska prijateljstva ne mogu opstati?

Maksim je dobro procijenio da je uzaludno pokušavati osvojiti Sonju. Ona sama je prekrižila muški rod u svojoj čvrstoj odluci da se promijeni iz temelja. Odricanje od seksa bilo je također dio njenog puta iskupljenja. Imala ga je dovoljno u onoj svojoj fazi koje se sada najradije ne bi sjećala, s različitim tipovima i u svim mogućim prilikama, i tek je sada shvatila da je ni to nije činilo sretnom. Možda samo u trenutku orgazma, ali čim bi prošao, opet se osjećala prazno.

Nije se Sonja odrekla seksa do kraja života, jednog dana će opet uživati u njemu, ali samo s osobom koju će voljeti onako kako Dora voli Leva i koja će nju voljeti onako kako njen brat voli tu curu ljubičaste kose. Ako ne nađe takvu ljubav, ostat će sama. Pa šta, kao da će biti jedina na svijetu.

Pokucala je i pričekala da se netko odazove.

- Hej, sestrice, došla si posjetiti bolesnika? – veselo ju je pozdravio Lev.

- Jesam. Kako si?

- Svakog sata sve bolje. I mrzim što moram glumiti da sam bolestan.

Maksim se nasmijao, što Levu nije promaklo.

- Evo, ovaj tu lik je uvjeren kako sam ja teško bolestan i ne da mi mrdnuti.

- Lev, slušaj Maksima, molim te, ne želim opet gledati krvavu mrlju kako se širi na tebi.

- Dobro, bit ću dobar. Jesi me nešto trebala?

- Jesam. Došla sam ti reći da sam odlučila.

Klimnuo je.

- Maksim, možete nas ostaviti?

- Naravno, zovite me ako me trebate – brzo je izašao van.

- Slušam.

- Studirat ću medicinu.

Lice mu se razvuklo u široki osmijeh.

- Bravo, mala, oduševljen sam. E to je moja sekica. Dođi da te zagrlim.

- Ne znam hoćeš li me htjeti zagrliti kad ti kažem do kraja.

Sad se malo manje smiješio.

- Hoću na Oxford.

Namrštio se.

- Ne dolazi u obzir. Imaš fantastične fakultete i ovdje, bit ćeš mi blizu, ma šta blizu, živjet ćeš s nama...

- Ne, hoću na Oxford. Hoću najbolje.

- I ovdje imaš najbolje. Idi na Sechenova. Priznat je i u svijetu.

- Lev, moraš me pustiti. Moram živjeti samostalno, okusiti kako je to, moram...

Podigao je ruku da je prekine. Zamislio se. Nije fer prema njoj. On je otišao studirati u Pariz, bio je samostalan, bio je svoj, radio je što je htio. Zašto se tako prokleto opire tome da i njoj omogući isto? Uzdahnuo je. Znao je zašto. Glupo pitanje.

- Slušaj, jel može kompromis?

Klimnula je.

- Evo, nećeš živjeti s nama, kupit ću ti stan na drugom kraju grada ako treba, bit ćeš samostalna, neću ti dosađivati, ma neću ni dolaziti, ali ostani ovdje. Odi na Sechenova. Hoću da mi budeš u blizini, da ti mogu pomoći ako zatreba.

Sonja je uzdahnula, razmislila pa klimnula.

- Možemo probati.

- Dobro. Znači, dogovorili smo se? – bio je zadovoljan. Ipak će je ovdje moći čuvati, a da ona to i ne zna.

- Jesmo. Hvala ti – smiješila se i Sonja.

- Daj ruku, mala. Puno sreće u novom životu – Lev i ona su se ozbiljno rukovali, kao poslovni suradnici, a onda ju je ipak privukao u bratski zagrljaj. Bila je ukočena, bojala se da mu nehotice ne pritisne šavove, ali njega očito nije bilo briga.

Tjedan je prošao fantastično. Levu su šavovi odlično zarasli, Maksim je trećeg dana nakon onog razgovora sa Sonjom pokupio svoju opremu i otišao natrag na posao u bolnicu, Sonja je prihvatila studiranje u Moskvi – štoviše, ispalo je da je oduševljena sveučilištem pa je jedva čekala da počne, a njegov život s Dorom bio je bajka. Lev se sretno smješkao dok je u svom kabinetu odgovarao na još jedan službeni mail.

Jurij je pokucao i oprezno provirio kroz vrata.

- Oprostite, šefe, imamo situaciju. Lev mu je pogledom poručio da nastavi.

- Gospodin Fabri je javio da europski kupci otkazuju narudžbe i moli vas da mu se odmah javite.

Lev je pogledao u svoj mobitel i shvatio da je ostao stišan još od sinoć. Jutros je, prije odlaska na posao, imao važnije stvari za obaviti. Sa svojom ljubičastom.

Nazvao je Danijela i slušao ga, ne vjerujući onome što čuje.

- Čekaj, čekaj, daj ponovi. Naša nafta je nečista i opasna?

- Da, tako mi je rekao jedan od njih i to nakon puno prijateljskog nagovaranja da mi objasni što nije u redu. Navodno u njoj ima previše organskih klorida koji uništavaju opremu u rafinerijama i oni takvu naftu ne mogu primiti.

Lev se pretvarao u poslovnog zmaja.

- Imaju li za to dokaze? Analize?

- Ne, samo su obustavili kupnju. Kažu da su dobili takve informacije.

- E pa onda će oni nama ovaj put plaćati penale, i neću biti nježan. Ugovor znači obostrane obaveze.

- Znam ja to, ali ugled...

- Znam. Daj mi malo vremena da vidim o čemu je riječ – rekao je i poklopio bez pozdrava. Došlo mu je da baci telefon u zid. Njegova nafta nečista? Svašta. Pa potrošio je toliku lovu na labose, stručnjake i analize. Njegova nafta je odlična. Stisnuo je zube i sazvao hitan kolegij. No, koliko god su se sljedeća dva dana svi rastrčali da bi otkrili o čemu je ovaj puta riječ, nitko nije uspio ništa otkriti. S naftom je, kao što je Lev znao od početka, sve bilo u redu. S naftovodom je sve bilo u redu. Pa šta je onda?

- Šefe, dobili ste nekakvo pismo. Kurir je donio i ostavio.

- Da, i?

- Pa ovaj, mislim da ga morate vidjeti.

- Daj!

Pročitao je i problijedio. A tako ćemo igrati, znači? E pa, čudovište, ovoga si puta naletio na dostojnog protivnika. Smlavit ću te, jednom zauvijek.

***

Jedno kraće poglavlje, ali ne brinite, i sljedeće stiže