- Dušo, gdje si? – majčin glas probio se kroz slušalicu Dorinog mobitela. Bio je prigušen i sa šumovima, očito je nešto ometalo prijem. Pa da, svi ovi aparati u Levovoj sobi. Ovdje ne bi uopće ni smjela telefonirati, no na to je zaboravila, automatski se javila.

- Kod prijateljice, rekla sam ti već.

- Naravno da jesi – Lucija se nasmijala drhtaju u glasu svoje kćeri dok je izgovarala ovu laž. Poznavala je svoju djecu u dušu, ta bila je s njima svaki dan dok su odrastali, nikad ih nije prepuštala dadiljama kao druge bogate žene iz njihovoga kruga. Bila je s njima i kad su odrasli, ne izravno i ne svaki dan, ali uvijek je bila tu negdje, pazila izdaleka i promatrala.

- Mamaaaa – Dora je zavapila. - Nego, jesi me nešto trebala?

- Jesam. Javi se onom Davidu, sad mi već ide jako na živce. Svaki dan dolazi i traži te.

Dora se namrštila. David! Uopće se nije sjetila tog lika od one večeri kad se onesvijestila. Jedan pogled na Leva izbrisao joj je iz glave sva druženja s Davidom. Sad joj je bilo drago što se s njim samo neobavezno zabavljala, što nisu stigli do seksa...

- Zašto me traži?

- To ja ne znam, ti ćeš valjda znati. Samo mu se javi, postao mi je jako naporan.

- Mama, nemam se sad volje raspravljati s Davidom, daj mu reci da sam morala otputovati i da ću se javiti kad se vratim.

- Ali Dora...

- Mamaaa pliz pliz pliiiiz.

Čula je duboki uzdah.

- Dobro, reći ću mu. Pa kako ti je prijateljica?

- Bolesna je, ostat ću s njom dok ne ozdravi.

- Aha, a šta joj je?

- Pa ovaj... noga – Dora se spetljala. - Uganula je nogu.

- Sirota djevojka. Dobro, dušo, neću te više zadržavati. Pozdravi prijateljicu – Lucija je htjela skratiti ovaj glupi razgovor da se njezina kćer više ne zapetljava. Dora nikad nije znala lagati. Nije joj to nikad ni trebalo, uvijek su si sve govorile... Dobro, osim jednom, onda poslije Pariza. Lucija je priču doznala tek nedavno, i to drugim kanalima. Slutila je gdje joj je sada kćer, a Tomislav će joj potvrditi.

- Hoću mama. Volim te, bok – stisnula je crvenu ikonicu i odahnula.

Lev ju je zabavljeno proučavao iz kreveta. Probudio se prije nekoliko sati i oporavljao nevjerojatnom brzinom. Boja mu se počela vraćati u lice, usne više nisu bile onako sive i beživotne, a glas mu je zvučao gotovo normalno.

- Ne govorim tvoj jezik, ali sam razumio „mama", „David" i „pliz". Šta je?

Uzdahnula je, počešala se po glavi, sjela na krevet i pokušala djelovati opušteno.

- Ma – odmahnula je rukom – ništa bitno. Mama pita kako sam.

- Užasno loše lažeš.

- Ja? – stavila je ruku na srce i zgranuto ga pogledala, dok joj je u očima titrao osmijeh. – Jesi ti to mene optužio za laganje?

Smiješio se i klimnuo.

- Ja sam uvrijeđena – nastavljala je zezanciju, u nadi da će ga odvratiti od ispitivanja. Ha! Lev odustati? Nikada.

- Reci, mogu pomoći?

- Pa čuj, obzirom na to da ležiš u bolnici, na poluintenzivnoj, da si sav u zavojima i nakićen cjevčicama pa izgledaš kao kiborg i da si još prije nekoliko sati bio na operaciji, da, svakako možeš pomoći. Moraš nekoga premlatiti za mene. Ajde ustaj – cerila se.

- Dobro – Lev se pomaknuo kao da će ustati, a ona se brzo nagnula nad njega i prislonila mu dlanove na prsa.

- Jesi ti lud? Samo sam se zezala – gurala ga je natrag na krevet kao da bi ga, i ovakvog ranjenog, mogla zadržati da je uistinu namjeravao ustati. Dlanovi su joj se pomaknuli na njegovo lice, obujmila ga je, uozbiljila se i zagledala se svojim plavetnilom u njegovo. Stapali su se.

- Umirala sam od straha. Znaš da ne bih dvaput preživjela da ostanem bez tebe. Znaš to, jel da?

- Nikad više nećeš ostati bez mene. Nikad nisi ni ostala bez mene. I kad nismo bili zajedno, bio sam tvoj. Znaš to, jel da?

Dori su se oči punile suzama.

- Od onog dana u Parizu bila sam potpuno izgubljena, prazna i tupa. Izvana sam se smiješila, iznutra nije bilo ničega osim boli.

- Žao mi je, nisam znao. Da jesam, pronašao bih način da doznaš kako sam živ. Radije bih da me mrziš nego da patiš.

- Nikad te ne bih mogla mrziti. Ali znaš da ćemo morati razgovarati.

- Hoćemo, čim izađem odavde idemo na oporavak. U stvari, taj oporavak počinje sada – nasmiješio se i onom rukom u koju mu nije bila utaknuta infuzija privukao joj lice svojemu. Ugledni profesor Ljermontov, šef odjela intenzivne, koji je nekoliko minuta kasnije ušao u sobu provjeriti svog teško ranjenog pacijenta zatekao je par u strasnom poljupcu. Kad se diskretno nakašljao, Dora se trgnula, odmaknula i pocrvenila.

- Ovaj, oprostite, znam da nije baš pametno...

Stari se profesor dobroćudno nasmiješio dok je brzinski preletio pogledom preko pacijenta i monitora.

- Sve što može ubrzati oporavak je pametno, a koliko vidim, ovaj mladić će već sutra izgledati kao da nikad nije bio na operaciji. Samo vi nastavite – potapšao je Doru po ramenu i sa širokim smiješkom izašao van. Prišao mu je Aleksandr.

- Dobro je čim se tako smiješite.

- O da, ima specijalnu njegu i nevjerojatno brzo se oporavlja.

Aleksandr se nasmijao.

- Pa recite mi profesore zašto onda i običnim pacijentima nisu dopuštene takve posjete dok su u teškom stanju?

- Ne možemo biti sigurni da će imati tako dobar učinak na pacijenta kao ova mlada dama na gospodina Kemeneva. Ona je očito neka čarobnica.

- Za njega sigurno je – Aleksandr se složio, pozdravio profesora i krenuo još jednom provjeriti jesu li svi na mjestima. Morao se napokon vratiti u ured, ovdje Levu ne može pomoći. Ali tamo može. Veselio se sljedećem važnom zadatku. Dosta je bahatosti tih Soboleva. Sad je imao i legitimnu osnovu da ih pritisne, a stari Sobolev ne može ništa. Badave mu i veze i ucjene i prijetnje, vlast je podmitljiva, puno njih Sobolev drži u džepu, ali se ne smiju zamjerati niti jednom Kamenevu, ipak čovjek drži u svojim rukama značajan dio tržišta naftom i europski je igrač. A sad su napokon imali čvrste dokaze, pa žena ga je pokušala ubiti u bolnici pretrpanoj agentima, a otac ju je sada sigurno negdje skrivao. Pokušaj ubojstva, sudjelovanje u prikrivanju zločina, poticaj na ubojstvo...

Aleksandr je veselo poskakujući poput dječačića krenuo u obilazak.

***

Još je jedan dan mirovao i uživao u njezinom društvu, no onda se odlučio pokrenuti. Ne fizički, nije još smio van iz bolnice, ali je puno toga mogao obaviti i odavde. Doru je potjerao kod Olene da se odmori, presvuče, okupa i naspava. Jurij mu je donio mobitel, tablet i vijesti.

- Ovi iz Beča su uspjeli smiriti kupce, morali smo platiti kaznu zbog kašnjenja...

- Koliko? – Lev se uzrujao.

- Dobro je prošlo, ne brinite, gospodin Fabri je dobar pregovarač. Kupci su tražili 0,5 posto po danu, uspjeli smo smanjiti na 0,2 posto tako da nije strašno.

- Je li nafta krenula?

- Je, još prije dva dana, gospodin Fabri je sve sredio, da samo znate kako je postrojio direktore, svi su se odmah rastrčali da izvrše naloge. Dok vas nije bilo, a prije nego što je gospodin Fabri došao, bili su se opustili.

Lev je uzdahnuo. Morat će to nekako riješiti, ne misli više živjeti u firmi, ima sad puno važniji posao: nestati s Dorom i početi nadoknađivati ovih šest izgubljenih godina u kojima je pravio milijarde. Sada će praviti nešto puno vrijednije. Već je vidio svoju ljubičastu sa zaobljenim trbuščićem kako se ljuljuška na terasi kuće utopljene u šumi, jede jabuku i mazi svoj trbuh dok joj dva kavkaska ovčara leže pod nogama i paze na nju, a on joj polako prilazi skidajući već u hodu sako koji je morao imati tih par sati što je proveo u uredu.

No, za to mora najprije reorganizirati firmu i pronaći ljude koji će jednako predano raditi i kad njega nema tamo.

- Dobro, Juri, vrati se u ured i budi Danijelu desna ruka kao što si i meni. Pošalji mi sad Pavlova.

Jurij je samo klimnuo, pokupio papire i brzo izašao, a njega je u sobi zamijenio nizak i proćelav tip u srednjim godinama, prosječnog izgleda, ali natprosječnog uma. Bio je to jedan od najboljih, ako ne i najbolji moskovski odvjetnik, specijaliziran za teške i komplicirane slučajeve. Njegovi su klijenti bili oni kitovi koje je i Aleksandr najviše cijenio, a uredno je odbijao raditi za morske pse. Kad te zastupam, radim to do posljednje kapi krvi, a za pokvarenjake ne dam ni jednu kap, bio mu je moto kojeg se čvrsto držao.

- Pavlov, jesi donio onaj ugovor sa Sobolevima?

- Naravno, tu je.

- I? Prijevremeni raskid?

- Neće biti nikakvih problema.

Lev je podigao obrvu znatiželjno ga pogledavši. Znao je da je vrhunski odvjetnik, ali ni za Soboleve nisu radili početnici. Da jesu, Lev bi se već odavno izvukao iz te bračne agonije.

- Jesi siguran?

- Lev, kad kažem da neće biti problema...

- Znam, znam – prekinuo ga je. – Šta ćeš napraviti?

- Potpisat će novi ugovor kojim poništavamo sve stavke ovog ugovora ili ću ih odvesti na sud kao prevarante.

Lev se nasmijao.

- Objasni.

- Tvoj otac je sa Sobolevim potpisao ugovor kojim mu je ovaj osigurao financijska sredstva u vrijeme kad vam je kompanija bila pred bankrotom. Kao dodatno osiguranje da ćete vratiti novac stavljena je klauzula o obiteljskom povezivanju na rok koji je godinu dana duži od roka za vraćanje novca. Ti si potpisao bračni ugovor kojim se obvezuješ na rok od sedam godina financirati svoju suprugu sa milijun dolara godišnje što je, moram priznati, vrlo darežljivo.

- Novac smo vratili, a nju sam preplatio.

- Znam to sve. Tvog duga više nema, ali su sad oni dužni tebi.

- Kako molim?

- Lijepo, prevareni ste. Ti prije svega.

- Pavlov, ako mi odmah ovo ne objasniš, kunem ti se da ću ustati s ovog kreveta i zadaviti te ovim cjevčicama koje su načičkane po meni.

Odvjetnik se nacerio, uspravio i slavodobitno izjavio: - Gospodine Kamenev, vi niste oženjeni.

- Štaaa?

- Niste oženjeni. Gospođa Martinez...

- Kakva gospođa Martinez? Pavlov, prestani buncati dok još imam strpljenja.

- Gospođa Alina Martinez, rođena Sobolov, je u braku s Huanom Martinezom od veljače 2011. godine. Brak je sklopljen u Las Vegasu.

Tihim bolničkim hodnikom odjela s apartmanima za VIP pacijente odjeknuo je gromoglasni smijeh koji je pokrenuo dežurnog liječnika i medicinsku sestru na panično utrčavanje u pacijentovu sobu.

- Smirite se, popucat će vam šavovi – liječnik je pokušao smiriti pacijenta koji se tresao i grčio od smijeha.

- Ma nek popucaju, ovo je vrijedno toga – jedva je nekako izgovorio, a onda se nastavio smijati.

- Dat ćemo vam nešto za smirenje.

- Ni slučajno – Lev je odmahnuo rukom. – Moram pri punoj svijesti uživati u svakom trenutku. Dobro sam, ništa nije popucalo. Dođite kasnije i provjerite – otpremio ih je iz sobe.

Liječnik i sestra su se pogledali i slegnuli ramenima te se pokupili van. Nije bilo po proceduri, ali s ovim pacijentom ionako ništa nije bilo po proceduri, pa se još jedno kršenje neće niti primijetiti.

- Pavlov, ti si mi upravo postao jedna od najdražih osoba koje hodaju ovom planetom. Imaš punomoći, zgazi ih.

- Naravno, samo ih prvo moramo pronaći. I Alina i njen otac su nestali.

- O, pa to ćemo lako riješiti – uzeo je svoj mobitel.

- Aleksandr, sada možeš izdati crvenu potjernicu za Alinom.

Ovaj mu je nešto rekao, a Lev je nastavio: - Ne, ne, nećeš mi ugroziti ugled. Dakle, potjernica za gospođom Alinom Martinez, rođenom Sobolev – izgovorio je u mobitel cereći se. Nastavio se ceriti dok je slušao očito zbunjenog sugovornika.

- Da, tako je, Martinez. Evo, dat ću ti mog odvjetnika Pavlova pa neka ti on objasni – dodajući telefon Pavlovu tiho je izgovorio: Aleksandr Romančuk, i nastavio se smiješiti dok je Pavlov šefu Interpola čitao podatke koje su prikupili njegovi istražitelji.

***

Ha! Evo ga, napokon. Ispričavam se još jednom na sporosti, nadam se da ću vam se na kraju iskupiti zbog tog čekanja. Hvala vam svima na strpljenju, čitanju, zvjezdicama i dragocjenim komentarima