Večer prije u Oleninom stanu

Ugodan dnevni boravak prostranog stana na osmom katu nove zgrade bio je ispunjen uzbuđenim žamorom u trenutku kad je Dora u njega uvukla Leva. Od svih u stanu jedino nije poznavao Taru, ali je puno čuo o njoj. Znao je da je bila zmaj agentica, najbolja koju su imali u zagrebačkom uredu i znao je da ima dobre veze posvuda. Legenda o curi koja se može pretvarati da je bilo tko i ne odbija niti najopasnije zadatke proširila se svim uredima Interpola. Fran mu je pričao neke anegdote iz njihovog zajedničkog rada kad mu je pomagao na posljednjem tajnom zadatku.

- Upoznao sam ti ženu - Danijel je ispalio čim je Lev sjeo. Ovaj je zakolutao očima i promrmljao:

- Blago tebi.

- Gle, znamo sve o brakovima s kučkama - Danijel se nasmijao, a Dora i Tara su samo klimnule.

- A da? Kako?

- Tomislavov prvi brak - kratko je odgovorio Danijel. - No, nećemo sad o tome, nemamo vremena, a i nije na nama da to pričamo. Dakle, tvoja žena bila je na večeri stol do nas i bila je prilično glasna. Čula je da pričamo engleski pa je pomislila da nećemo razumjeti ni riječ. Ali zato imamo Olenu - Danijel je zahvalno pogledao prema do tada tihoj plavuši i klimnuo joj.

- Lev, ona je s tim nekim tipom razgovarala da joj posudi novac, vratit će mu duplo čim postane bogata udovica - Olena je preplašeno gledala u svog spasitelja, u čovjeka kojega od Pariza smatra starijim bratom, u čovjeka koji se prema njoj i ponašao kao stariji brat, u čovjeka za kojeg bi učinila sve što može. Ta on joj je spasio život.

Lev se nasmiješio: - Znam da me se hoće riješiti, samo mi ispričaj kako to planira izvesti ovog puta.

- Ne znam detalje, spominjala je da ideš na put s kojega se nećeš vratiti, ona će naslijediti tvoje bogatstvo i...

Dakle, u dilu je s tim gadom, zaškripao je zubima. Šta je to sa ženama oko njega da se imaju potrebu dogovarati s Nazarom? Prvo Sonja, sad Alina... Dobro, Sonja je naivna i ljuta, Alina je lakoma i zla. 

- Ja budem ubijen, ona naslijedi firmu, preda je Nazaru za novac od otkupnine i svi sretni - Lev je to pričao hladno, kao da prepričava krimić koji je čitao. Dora ga je preplašeno gledala. Stisnuo joj je ruku i utješno se nasmiješio.

- Ne brini, niti ću ja biti ubijen niti će Alina išta naslijediti. Za to ću se pobrinuti.

- Za šta ćeš se pobrinuti? Da ne budeš ubijen ili da ona ne naslijedi? - Dora je bila nervozna i ljuta. Kako on ne shvaća da ne bi preživjela drugi put, jednostavno ne bi preživjela da on još jednom bude mrtav, sada uistinu mrtav.

- Za jedno i drugo.

- A kako, ako smijemo znati? - Tara se uključila.

- Imam podršku.

- O da, doznala sam večeras. Dok ja tamo po Interpolu skupljam mrvice od rijetkih kolega koje znam, gospodin pije s prvim čovjekom i dogovara akciju.

- Neću se ispričavati zbog toga.

- Ne moraš, sretna sam što je tako. Kako možemo pomoći?

- Pa, u stvari...

Izložio im je ukratko svoj plan. Najbitniji dio tog plana, a koji se ticao njih, bio je da Doru drže na sigurnom dok on ne riješi problem. Štoviše, da je maknu što prije, odmah ujutro, najbolje bi bilo da ona i Olena odu u Zagreb ili Beč, tamo će biti dovoljno daleko od ovog cirkusa ovdje.

- A šta ćemo s poslom? - Danijel nije mogao zanemariti ono zbog čega je i doletio u Moskvu.

- Kod mog asistenta su papiri koji te ovlašćuju da poduzmeš sve što treba dok me nema.

- Imaš toliko povjerenja u mene?

- Jesmo partneri ili nismo? Imam povjerenja i u tebe i u Gorana, a isto tako i u Tomislava, ipak mi je on budući šogor. Obitelj - Lev je slegnuo ramenima dok su ga svi osim Olene zapanjeno gledali. Ona je jedina bila svjedok njihove ljubavi još tamo u Parizu. Znala je da su takve ljubavi vječne i da nema te sudbine koja će spriječiti da oni budu zajedno. Kad god to bilo. Doru je uspio zbuniti.

- Mol... molim? - uzmucala se.

- Šta se čudiš? Pa dobro znaš šta slijedi.

- Ali... ali ti si oženjen.

- Još deset mjeseci. Nakon toga se ženim - namignuo joj je. Zavrtjela je glavom i uzdahnula. Valjda je tako bilo i s Tomislavom i Marinom.

- Dobro, nećemo sad o tome.

- Slažem se. Danijel, pokupit ćeš kod mog asistenta dokumente za Gorana. Pošalji mu ih po nekome tko će ići u Zagreb. A mi draga - okrenuo se Dori - idemo popričati. Nasamo.

Svi su se zasmijuljili.

- Slobodno glasno pričajte - Olena je pokazala prstima navodnike na ovu zadnju riječ - ja čvrsto spavam, a i soba mi je na suprotnom kraju.

I pričali su. Cijelu noć. Dodirima, poljupcima, uzdasima, kožom. Svaki milimetar na njoj je udahnuo i poljubio. Kao i ona na njemu. Utiskivali su se jedno u drugo, opet i opet.

Ujutro ju je rano probudio.

- Moraš otputovati, još danas, što prije. Molim te, neću biti miran ako ne znam da si na sigurnom. 

- Čekat ću te ovdje.

- Nemoj biti tvrdoglava. Nije sigurno ovdje, ne znam gdje su sve njegovi ljudi, ne znam znaju li za tebe. Želiš da brinem za tebe dok sam tamo? - mrštio se.

- Ne želim, ali želim...

- Volim te, doći ću k tebi čim ovo završim, nije bitno gdje si, doći ću. Ovoga puta ću doći - još ju je jednom sočno poljubio, ustao, obukao se na brzinu i nestao u zoru. 

Dora je zagrlila jastuk na kojemu je spavao. Sve je bilo tako deja vu. Otišao je, baš kao i onog jutra u Parizu. Samo, sada se osjećala gore, puno gore. Tada nije išao u opasnost. Sada ide. A ona ne može učiniti ništa nego čekati. Poslušat će ga, otići će, ionako je obavila ono zbog čega je došla. Našla ga je. To jest, on je nju našao. Neće ostati ovdje da mu oteža i sigurno neće ići za njim u opasnost. Samo bi ga time ugrozila. Kad je bila bez njega šest godina, izdržat će još koji dan.

***

Dva sata nakon što je otišao od Dore, što mu je bilo nešto najteže od svega u životu, Lev je ulazio u svoj ured. Upravo se vratio od odvjetnika kojemu je ispotpisivao papire koji su Alinine planove bacili na smetište, gdje im je i mjesto. Jurij mu je predao smeđu kuvertu, onu podstavljenu zračnim jastučićima da bi se bolje očuvao njezin sadržaj. Dok ju je otvarao, ispala je poruka na kartončiću veličine posjetnice. 

Kad je ukucao koordinate, nasmijao se. Naravno da ga Nazar dovlači na svoj teritorij, u okolici Irkutska, usred tajge i nadomak jezera. Tamo se gad osjećao sigurnim.

No, Nazar nije znao da je njegova točna lokacija poznata. Aleksandrovi su je ljudi brzo otkrili i bili su tamo, spremni. Sam Lev se nije usudio maknuti iz Moskve prije nego što dobije poruku jer, iako se dobro skrivao, nije mogao biti siguran da ga netko od Nazarovih ljudi ne prati. Nije smio riskirati Sonjin život i gadu prije vremena otkriti svoje karte, pokazati mu da ima pomoć i da zna gdje je. Flash drive koji je stigao s porukom pogledat će kasnije, sad mora biti brz.

- Dobio sam poruku – kratko je izgovorio u mobitel.

- Znamo, pratili smo dostavljača – odgovorio mu je Aleksandr.

- Osiguraj da se cure sklone. Rekao sam im to sinoć, ali za svaki slučaj.

- Znam, znam, riješit ću.

- Dobro - Lev je uzdahnuo. - Krećem!

- Moji ljudi su tamo, sve je dobro osigurano, ali ipak budi oprezan. Ne znamo što je gad pripremio.

- On je agresivan i lakom, igra na silu, ne na mozak.

- Svejedno, pazi se i sretno – Aleksandr je prekinuo razgovor.

Već za dvadeset minuta Lev je bio na privatnom aerodromu gdje je avion već čekao zagrijan. Što prije stigne, imat će više vremena za organizaciju, a ipak treba prijeći više od četiri tisuće kilometara, za što će mu, iako je njegov Gulfstream jedan od najbržih aviona, trebati gotovo pet sati. Čim su poletjeli, ubacio je u laptop flash drive koji mu je stigao s porukom. U Moskvi nije htio gubiti vrijeme na to. Zagledao se u video i zaškripao zubima.

- Mali poticaj za brata – začuo se glas onog gada, a kamera se fokusirala na izmučeno Sonjino lice. Jedan obraz joj je bio natečen, oči su bile prazne, usne ispucane. Onda se kadar postepeno širio, dok nije obuhvatio neku bijednu sobu i Sonju koja zgrčena sjedi u kutu na starom željeznom ležaju, kakvi su se koristili prije valjda pedeset godina. Zid iza nje bio je siv i flekav, Lev je gotovo mogao nanjušiti plijesan. Drhtala je dok je nemoćno gledala u kameru.

- Ljepotice, reci nešto pa ćeš dobiti ovo – opet je glas onog gada prodro kroz tišinu. a u kadru se pojavila ruka s čašom vode. Sonjine su se oči raširile, fokusirano se zabuljila u tu čašu.

Lev je tako stisnuo rukohvat svog sjedišta da je uspio napraviti udubljenje na metalnom dijelu. Muči ju žeđi, škripao je zubima i ponavljao si. Đubre ju muči žeđi! A ne, on neće umrijeti odmah. On. Će. Umirati. Dugo.

- Braco, oprosti. Molim te, oprosti... – čuo se drhvat promukao glas, koji je jedva prepoznao kao njezin.

- Reci mu kako si – gad ju je prekinuo.

Sonja je bila iscrpljena, napola svjesna, žedna i gladna, usta su joj bila suha, glava je pulsirala konstantnom boli, ali se unatoč svemu u tom trenutku u njoj pokrenuo neki prkos. Kad je tolike godine mogla prkositi onima koji su joj željeli samo dobro, e pa sad će prkositi čudovištu. Podignula je bradu i pogledala mimo kamere, vjerojatno u lice gada.

- Dobro sam.

Šljus! Na obraz joj je sletio žestoki šamar zadan muškom rukom debelih prstiju. Na prstenjaku je bio golemi pečatnjak. Levu je trebala sekunda da krajičkom oka uhvati znak na pečatu. Ovaj idiot je nosio masonsko oko na svom prstenu. On! Valjda je mislio kako će svi povjerovati da je mason. Da nije bio šokiran scenom, Lev bi se nasmijao. Ovako je samo još čvršće stezao rukohvat svog sjedišta.

- Sad reci šta sam ti rekao.

- Neću! – Sonja je bila sve prkosnija, ponosno je i visoko digla bradu iako joj je podrhtavala, a oči se punile suzama.

Nemoj, sekice, popusti, nemoj se inatiti, nemoj... Lev se molio u sebi. Vratit ćemo mu poslije.

- Reci! – glas je zaurlao, a još je jedna šamarčina zatresla Sonjinu glavu. Kad je ruka nestala, u kadru je ostala scena uplakane djevojke rasječene usne, s koje je krv u tankom mlazu curila niz bradu i kapala joj na majicu.

Vidio je trenutak kad je popustila, lice joj je omlohavilo, glava se pognula, ali oči... U njima je i dalje bila iskrica.

- Brate, donesi novac ili će me ubiti. I zagrli mi Ajka i Aru – brzo je izgovorila, zatreptala i spustila pogled.

Lev se u svoj svojoj muci nasmijao. To je moja sestra, nemoguća, razmažena, tvrdoglava ali i uporna i hrabra. Ovim mu je rekla da je sve ovo zamka, da će ih ionako ubiti i poručila mu da se spašava, ako već ne može spasiti nju. Sjetila se šifre!

Ako te ikada itko prisili da mi kažeš nešto što je netočno ili opasno, samo nekako u poruku ubaci Ajka i Aru, znat ću da si u opasnosti i da si prisiljena na nešto.

Kad joj je to govorio prije nego ju je ispratio na kazneni boravak s Olgom nije ga htjela niti pogledati, bila je ljuta jer odlazi, nije uopće znao je li čula što joj priča. No, čula je i zapamtila, očito.

Znam, Sonja, znam, spasit ćemo se oboje, bez brige, uzdahnuo je s tim mislima, naslonio se na sjedište i zatvorio oči. Nije mogao zaspati iako nije spavao prethodne noći, ali je morao iskoristiti ove zadnje sate za odmor, mozak je morao biti spreman na sve kad jednom slete. Morao se prebaciti na robotski mod, isključiti emocije, zaboraviti da onaj gad drži njegovu sestru, zaboraviti da su im njegovi oduzeli djetinjstvo, sve je morao zaboraviti. 

Ovo je još jedna misija, koja mora biti uspješno obavljena. To je bilo prvo što su ga naučili specijalci koje je stric angažirao za Levovu obuku. Zato je i bio nepobjediv, ne zbog snage koje je imao zahvaljujući treningu u divljini, nego zbog nevjerojatne samokontrole i moći koncentracije. Dok je naizgled spavao ležerno zavaljen, Lev je u mislima ponavljao sve korake koje mora napraviti od trenutka kad slete.

A onda si je priuštio prepuštanje lijepim uspomenama od prošle noći. Trebao mu je taj bijeg od stvarnosti. Ne, krivo. Trebao mu je taj bijeg u njegovu novu stvarnost koja stiže za koji dan.

***

Odlučna bitka slijedi. Neće biti tako epska kao ona pet vojski, ali ni ja nisam Tolkien ;))