„I na kraju, svojoj unuci Sonji Kamenev ostavljam fond od 50.000.000 USD (pedeset milijuna američkih dolara) koji može koristiti po slobodnoj volji kad napuni 27 godina ili kad se uda za osobu koju će zajednički odobriti moj sin Pavel Kamenev i moj unuk Lev Kamenev."

Lev je naglas čitao ovaj aneks dok je Sonja zapanjeno stajala pred njim.

- Ka... kako... kako si doznao? – jedva je promucala.

- Kako sam doznao za testament našeg djeda? – Lev je govorio kroz stisnute zube. – To te najviše brine? Kako sam doznao? – tresao se od bijesa.

- Zbog ovoga si maltretirala ljude? Zbog ovoga si pokušala uništiti prijateljstvo s čovjekom kojemu beskrajno vjerujem? Zbog ovoga si plašila njegovu djecu? Zbog ovoga? Novaca? – bijesno je bacio papire na nju.

Trgnula se od tog glasa.

- Daaaa! – zavrištala je. – Da, hoću novce, hoću slobodu da radim šta hoću, hoću vidjeti svijet uživo, a ne preko interneta, hoću...

- Jesi ti svjesna da si mrtva čim izađeš u svijet? Jesi svjesna toga?

- Ne! Nisam mrtva, zašto bi bila mrtva? Ja nemam ništa s tim vašim svađama, ništa...

- Aha! I to ćeš reći tipu kad ti prisloni pištolj na čelo? Da nemaš ništa s tim? I šta misliš šta će on napraviti? Glupačo!

- Ja se ne vraćam u onu pustoš, ne vraćam se i gotovo. Šetaj i dalje sam s onim svojim psima koje voliš više nego ljude – podigla je glavu i prkosno mu uzvratila.

- Da ih više nikad nisi spomenula! Si čula?

- Eto, više voliš njih...

- Sonjaaa – zarežao je dubokim glasom. – Oni su mrtvi.

Lecnula se. – Kako?

- Ubijeni su. Napali su nas i zapalili kuću. Ali ti to ne znaš jer te baš briga za sve osim za sebe.

- Napali? – problijedila je. – Ima mrtvih? Ranjenih?

- Ima i mrtvih i ranjenih. Zašto te sad zanima?

- Ko je mrtav? Ko?

- Ivan i Andrej.

- A ko... ko je ranjen?

- Mihail.

- Neeeee! Neeee! Neeee! – zaurlala je i pala na koljena. Lev je skočio i podigao je.

- Šta ti je? Samo je ranjen. Ne plačeš za mrtvima, a za ovim...

- Moram ga vidjeti. Moram ga vidjeti. Moram! – bacila se na vrata i otvorila ih te potrčala u hodnik. Lev ju je dohvatio s leđa, obujmio oko struka i podigao je dok je ona vrištala, vrištala, vrištala... Uvukao ju je natrag u sobu.

- Šta ti imaš s Mihailom?

- On je moj dečko – progovorila je kroz jecaj.

- Mihail? – zaškripao je zubima. – Taj idiot ti je dečko? Zbog njega si sve ovo napravila?

Kako je šutjela, Lev je bio sve bjesniji. – Odgovori! Jel ovo sve zbog njega?

- Da! Je! Zbog njega je! Eto ti sad, sad znaš.

Duboko je udahnuo da se smiri i da joj ne odvali šamarčinu, prvi put u životu. Od svih ljudi ona je pala na najvećeg kurviša, na najpokvarenijeg među njima, kojeg je držao samo zato što je njegov otac jednom spasio život njihovoj majci. Tromo je ustao, iscrpljen ovom svađom.

- Sonja, sutra idemo odavde. Spakiraj se. Rano krećemo.

- Idemo Mihailu? – pogledala ga je suznim očima. Opet se pretvarala u onu cendravu sestricu koja je svojim suzama uspjevala dobiti sve što želi od svog brata. Ali, ovoga puta bilo je drugačije.

- Ne, ne idemo Mihailu. Više ga nećeš vidjeti. Nikad!

- Lev, molim te, molim te, moram ga vidjeti. Molim te – treptala je i puštala poneku suzu.

- Ne! I to je moja zadnja. Sad tek vidim koga sam odgajao.

- Ti si mi brat. Nisi mi tata. Brat! Ne možeš mi naređivati.

- Mogu i hoću. Odgovoran sam za tvoju sigurnost. Pakiraj se! – dobacio joj je preko ramena i zalupio vratima od sobe kad je izlazio.

***

Kuća je bila potpuno tiha. Djeca su pozaspala, Fran je otišao, Lev se zavukao u drugu gostinjsku sobu – trenutno nije mogao podnijeti blizinu svoje sestre, a Jasna je, iscrpljena ali sretna, premotavala događaje toga dana, ponajprije one s Franom i, nakon dugo vremena, odlučila da joj život više neće biti samo rad i povremeni odlasci kod svojih.

U velikoj sobi na suprotnom kraju hodnika čuli su se samo uzdasi. Niti jedno od njih nije progovorilo ni riječ otkad su se zatvorili, umjesto riječi govorile su usne, ruke i koža. O da, najviše koža čijim su svakim milimetrom osjećali jedno drugo. Ponovno su počeli graditi svoj vlastiti svemir, samo što ovoga puta nije bio samo orgazmički, bio je puno više od toga. Sada je to bila i ljubav, duboka i iskrena, koju su oboje osjetili po prvi put u životu. Mira je shvatila već odavno da ono što je osjećala prema Belom nije ni sjena ovoga što osjeća prema tom visokom, nervoznom, eksplozivnom i na trenutke zastrašujućem tipu. Goran je nedavno shvatio da po prvi put u životu voli onako duboko i iskreno.

- Udaj se za mene.

- Molim?

- Udaj se za mene – ponovio je dok ju je čvrsto privijao na svoja prsa i mrsio joj tu dugu meku kosu.

- Ovaj, ja...

- Molim te, udaj se za mene. Treba mi zaštita.

- Ha?

- Čula si me, treba mi zaštita. Šta ako se opet pojavi nekakva Sonja? Ovu smo porazili, ali šta ako ih bude još... – pogledao ju je i nasmiješio se.

Mira se nacerila: - Hm, zaštita dakle? To bi mogao biti razlog da se udam za tebe.

- Samo to?

- Da, a šta bi još moglo biti? – cerila se i dalje.

- Vidim da ti treba još uvjeravanja. Još razloga.

Nastavio ju je uvjeravati svojim tijelom, a u trenutku kad je opet žestoko ušao u nju i stao, gledajući joj u zamagljene oči, prostenjala je: - Nastavi, nastavi.

- Nisam čuo odgovor.

- Nastavi, molim te – stenjala je i pokušavala se jače micati pod njim.

Malo se odigao i nastavio, dok nije osjetio da se bliži vrhuncu, pa opet stao i čvrsto se pripio uz nju.

- Goraneeee – stenjala je.

- Nisam čuo odgovor.

- Da, da, da, da, da...

Nasmiješio se i dovršio započeto.

***

Dva mjeseca kasnije

- Opet si umorna? – Jasna je preko ramena pogledala svoju prijateljicu koja se vratila s dvorišta i skljokala na stolac u kuhinji.

- Ne znam šta mi je. Mislim da mi trebaju nekakvi vitamini. Nikad se još nisam tako brzo umarala. I puno spavam.

- Imaš li mučnine?

- Ne, zašto pitaš?

- Da li ti se neka hrana gadi?

- Neee. Kakva su to pitanja?

- OK, idem ti do apoteke po vitamine – Jasna je kucnula Goranu da mu javi kako ide do trgovine, pokupila ključeve svog auta i izašla van sa zadovoljnim cerekom na usnama.

Sat vremena kasnije pred Miru je istresla sadržaj vrećice iz apoteke.

- Ovo su ti vitamini, a ovo ćeš sada odmah otvoriti –pružila joj je tri kutijice. Mira je raširila oči, pogledala svoju prijateljicu i ozbiljno pitala: - Kako si znala?

- Umaraš se, puno spavaš i ne sjećam se kad si mi zadnji put rekla da ti kupim uloške i tampone.

Počela je računati i najednom se namrštila. Pa da, već tri mjeseca nisu joj trebali ulošci, ali je potpuno zaboravila na to. Prvo ju je uzdrmao Goran, onda ju je potresla Sonja, pa su klinci bili bolesni, potom...

- Onda, gospođo Latković, jel dižeš to dupe odavde?

Mira je pokupila kutijice i veselo otrčala na kat. Deset minuta kasnije sva ustreptala utrčala je u kabinet svog muža mašući sa tri štapića i sa velikim osmijehom na licu. Podigao je pogled s laptopa i zbunjeno se zagledao u svoju ženu.

- Šta je bilo?

- Ovo – pružila mu je štapiće. Za razliku od većine drugih muškaraca, Goran je odmah znao što je to. Naučio je, doduše, na teži način, kad je otkrio takve štapiće u smeću nakon što je Ivona otkrila da je trudna s Markom. Da ih nije našao, sigurno bi otišla na abortus i on nikad ne bi imao svog sina. Sjetio se žestoke svađe nakon toga, svog očaja, Ivoninih trikova i bijesa, a onda je pogledao u ozareno lice svoje žene. Ovo će biti prva beba u njegovom životu kojoj će se oba roditelja beskrajno radovati, ovo će biti prva beba koju oba roditelja silno žele zato što će je voljeti, ovo će biti... Tom čvrstom i hladnom tipu jedna se suza skotrljala niz obraz dok je širio ruke i grabio u zagrljaj svoju ženu. Svoju ljubav.

- Koliko dugo?

Slegnula je ramenima. – Ne znam, ali nisam imala menstruaciju više od tri mjeseca, što bi moglo značiti da smo ju napravili one prve večeri. Sutra ćemo doktoru pa ćemo točno znati.

- Ha, koji sam ja car! – veselo je povikao.

- Ili sam ja carica – nacerila mu se.

- O da, zašto to kažete, vaše veličanstvo?

- Pa, mislim da mogu zatrudniti čim te pogledam.

- Draga, gledaj me onda koliko god hoćeš – promrmljao je i strastveno je poljubio.

***

U sibirskoj pustoši jedna je djevojka tužno buljila kroz prozor kućice okružene snijegom. Već je dva mjeseca živjela u ovoj pustoši s jednom starijom rođakom i dvojicom tjelohranitelja. Oženjenih tjelohranitelja s djecom! Na sebi je imala traperice, debelu vestu i vunene čarape, sve iz lokalnog dućana, obično, grubo i tmurno. Bolje si nije mogla priuštiti. Brat joj je odredio mjesečnu rentu od 500 dolara kojom je morala osigurati sebi i rođaci hranu i ogrjev, sebi odjeću i kozmetiku i sve ostalo što joj treba. Brzog interneta u ovoj zabiti nije bilo, imali su doduše telefonsku liniju na koju je povremeno priključivala modem, ali ju je ono zujanje izluđivalo. I bilo je skupo, uostalom, nije mogla visiti cijeli dan na internetu. Ono malo što je mogla biti u kontaktu sa svijetom, koristila je da si osigura izlaz iz ove pustoši. Čekala je odgovor na jedan mail. O tome je sve ovisilo.

Lev, tek ćeš vidjeti za šta je tvoja sestrica sposobna. Misliš da sam poražena? Aha, da ne bi! Pobjeći ću odavde, dočepati se novca i živjeti kako trebam, kako moram, za što sam rođena. A ti Lev ćeš shvatiti što se dogodilo kad bude kasno.

Ovoga puta nije radila planove s njegovim prijateljem. Ne, ovoga puta u igru ulazi neprijatelj. I to najveći.

***

Kao što sam i obećala – do kraja vikenda. Kad sam počela pisati ovu priču, mislila sam čak da će biti kraća, ali je na kraju prešla 30.000 riječi, tako da je više ne mogu tretirati kao interludij. To je jednostavno treći nastavak serijala Koncern u kojemu se, doduše, Koncern ne spominje, ali se spominju njegovi glavni igrači.

Sljedeća priča je Lev i odmah najavljujem da neće biti tako brzo. Želim je dobro osmisliti, isplesti i upakirati. Mogu vam samo obećati da će, kad je počnem objavljivati, ići što redovitije moguće jer ja prva ne volim kad mi nastavci nečega što čitam stižu svakih mjesec dana, pola toga u međuvremenu zaboravim.

Dakle, do Leva!

Volim vas sve

Vaša Norolina

Završeno 2. 6. 2019.