Većina ljudi nastoji svoje probleme rješavati razgovorom. No, ima i onih koji besramno drugima stvore probleme samo kako bi riješili svoje. I baš ih briga za posljedice.

***

- Otiđite poslikati pluća, čujem neki šum – doktorica u dnevnoj smjeni završila je pregled još jednog malog pacijenta s temperaturom, kašljem, šmrcanjem i otežanim disanjem. Ovaj par koji je ušao s malim bio joj je neobičan. Majka, iako jako mlada, bila je mirna i prisebna, dok je otac, visok, jak i naizgled čvrst čovjek u najboljim godinama, bio uspaničen.

- Zar opet ima upalu pluća? – pitao je otac.

- Kako mislite opet?

- Imao je upalu sa tri mjeseca starosti, odležao je u bolnici nekoliko dana...

- U kojoj bolnici? Što se događalo? – doktorica je postala sumnjičava.

- Dječja bolnica Srebrnjak. Bio je dehidrirao, teško disao... - Goran je s mukom pričao.

- Kako se dogodilo da dehidrira? – pogledala ih je osuđujućim pogledom kojeg je zadržala na Miri. Ova se zbunila, a Goran se napokon trgnuo iz mučnog sjećanja na onu noć. Probudio se zaštitnik u njemu: - Mira tada nije bila s nama.

Doktorica ih je još strože pogledala, zavrtjela glavom i uzdahnula.

- Javite se na šalteru, uputit će vas na RTG – okrenula se sestri da pozove sljedećeg pacijenta.

Goran je zgrabio Marka i izjurio van, Mira je jedva stigla pokupiti stvari i potrčala za njima. Začudo, brzo su obavili RTG, očito je bilo hitno i brzo su se vratili do doktorice.

- Hm... - mrmljala je dok je gledala nalaz. – Sve je u redu, na sreću nema upale, samo jaka prehlada. Dobit ćete recept za sirup, uzmite mu čepiće za skidanje temperature, dajte mu vitamine i puno tekućine i ovoga puta pazite da ne dehidrira – završila je s prezirom. Nije mogla shvatiti kako roditelj može dozvoliti da mu dijete dehidrira, pa svaka budala mora toliko znati o posljedicama visoke temperature. Šta nisu vidjeli da mali ne jede i ne pije? Zacrtala si je da će pokušati iskopati što se to dogodilo ovom preslatkom malcu kad je bio bebica. Otac je djelovao izbezumljeno, dakle očito brine, ali zašto onda nije brinuo? I gdje je bila majka? Ova je klinka, pitanje je uopće je li punoljetna. Tada sigurno nije bila. Možda se drogirala?

Zatresla je glavom i posvetila se sljedećem pacijentu – curici od pet godina s tipičnim simptomima viroze. Bože, hoće li ovoj pošasti ikad doći kraj?, uzdahnula je u sebi i pritisnula stetoskop na svoj dlan da ga malo ugrije prije još jednog pregleda još jednog uplakanog djeteta.

Nakon brzinskog zaustavljanja pred apotekom u kojoj je Goran pokupovao sve što mu je žena s druge strane pulta preporučila, plus ono što su dobili na recept, napokon su stigli kući. Mira je odnijela Marka gore da ga umiri, presvuče i nahrani, a on je u svojoj radnoj sobi sasuo u sebe dva konjaka, jedan za drugim. Imao je osjećaj kako bi mogao ispiti cijelu bocu, a da se uopće ne napije. Netko je pokucao.

- Da!

Vrata su se odškrinula, a na njima se pojavila osoba koju je zadnju htio vidjeti.

- Šta je sad? – bio je grub.

- Šta je s malim?

- Ništa, prehlađen je.

- Ali tako ste brzo odjurili pa sam mislila...

- Da, jesmo. Još nešto?

- Zašto si tako grub prema meni?

Zakolutao je očima.

- Sonja, cijelu noć i dobar dio dana nisam spavao, proveo sam sate u bolnici s bolesnom djecom i nemam volje za isprazne razgovore. Ako je nešto važno, reci, inače te molim da me ostaviš.

Teško je uzdahnula: - Brat mi se ne javlja.

- Vjerojatno je zauzet. Javit će se.

- Ali nitko mi se ne javlja ni u kući ni na mobitele. Kao da su svi nestali.

- Dobro, pokušat ću ga dobiti pa ti javim. Sad te molim da me pustiš da malo odmorim.

Nije joj mogao reći da se njemu javio i da nije dobro. Mislio je da bi je time zabrinuo i rastužio, ne znajući da je ona već i zaboravila na brigu za brata. Drugo joj je bilo na pameti. Zavodljivo mu se smiješila.

- Mogu ti pomoći u odmoru – počela mu je prilaziti.

- Ne, Sonja, ne možeš. Nije mi jasno što cijelo vrijeme pokušavaš.

- Pokušavam te osvojiti. Znaš, već dugo sam...

- Sonja! – uzviknuo je i počeo uzmicati, no ona je uporno išla za njim dok nije došao do prozora. Više nije imao kud. Naslonila se na njega i obavila mu ruke oko vrata te mu počela mrsiti kosu. On je mrdao glavom da se oslobodi i lagano je gurao od sebe.

Promatračica koja je to gledala s travnjaka u dvorištu dok je nosala Lenu vidjela je njegova leđa, ženske ruke oko njegova vrata, njegovu glavu koja se pokreće, njegove ruke na ženskim ramenima... i zaključila je da se strastveno ljube. Privila je uz sebe svoju bebicu, duboko uzdahnula i ugrizla se za usnu. Opet je ispala glupa, opet ju je njezina očajnička potreba za ljubavlju odvela ravno u tabor prevarenih i izigranih, opet je samo ona ta koja se zaljubila. Više nije bila očajna, bila je ljuta na samu sebe.

Netko ju je povukao za majicu. Spustila je pogled.

- Mira, jel Marko dobro? – pitala je mala anđelica.

- Je, zlato, samo je prehlađen, ne brini. Jesi ti dobro? Da se nisi i ti prehladila? – slobodnom rukom opipala je Uni čelo.

- Ma ne, dobro sam. Ja bi k Leniju. Di je Leni?

- Tata ga je odveo prijateljima, ne znam gdje je to.

- Oću ga vidjeti – šmrcnula je.

- Pitaj tatu, dušo.

- Pitaj ga ti, molim te, pitaj ga ti.

Mira je uzdahnula.

- Ne, dušo, to je tvoj tata i moraš ga sama pitati – nije joj padalo na pamet sad ulaziti u njegov ured, tko zna što bi tamo mogla zateći. Nisu više bili na prozoru, ali opet...

- Dobro, idem ga naći – Una je krenula prema kući. Mira se odjednom pribrala. Ne sad! Ne smije sad ući k tati, jadno dijete će se šokirati.

- Una, malo kasnije, sad sigurno ima posla – viknula je za malenom.

- Šta kasnije? – iza leđa je začula promukli muški glas. Hm? Već su gotovi? Nije imala snage okrenuti se i pogledati ga, niti je to htjela. Na trenutak je čvrsto zatvorila oči.

- Una te hoće nešto pitati. Ja idem odnijeti Lenu u sobu – potrčala je u kuću. Goran je po tko zna koji put ostao zbunjeno gledati za njom. Šta je sad, pitao se. Taman je pomislio kako će se opet zbližiti, ali ona opet bježi. Brinulo ga je da se pokajala zbog one noći, da je prestar za nju, da je ono bio samo njezin trenutak slabosti pa joj je sada neugodno... Brinula ga je i Una, koja se povlačila u sebe. Kad se okrenuo da je pita što ga treba, nije je više bilo. I ona je pobjegla.

Brinulo ga je i što se događa s prijateljem koji mu je uvalio tu vješticu od sestre, koja im je samo natovarila probleme.

Otputovao sam. Pazi mi na kuću.

Poruka koju je dobio na svoju „javi se" potvrdila je da je Lev u velikoj nevolji, da ga moli da mu čuva sestru do daljnjega, da ne zna kad će se opet moći javiti i da ne smije otkriti gdje je. Jebiga, to je značilo da se s ovom vješticom nekako mora izboriti. Iz nekog razloga je navaljivala na njega, ali joj ni jedne sekunde nije povjerovao da je to zato što joj se sviđa. Samo mu nije bilo jasno zašto onda radi takve gluposti.

Brinulo ga je i zdravlje njegovog sina i one malecke. Brinuo ga je i njegov pas kojeg je samo tako uvalio do jučer nepoznatim ljudima. Brinuo ga je i posao jer ako ne može do Leva...

Brinulo ga je...

***

Sonja je kroz prozor špijunirala šta se događa u dvorištu. Vidjela je kako je prilazio onoj dadiljici, nešto joj rekao, ona je nešto na brzinu odgovorila i potrčala u kuću. Vidjela je kako nervozno provlači ruku kroz kosu, otpuhuje, nervozno se okreće oko sebe, nervozno kreće u kuću... Na trenutak je pomislila da sjedne s njim i otvoreno porazgovara, ali samo na trenutak. Brzo je odbacila tu ideju kao glupost. Nikad se ništa dobroga ne dobije od otvorenog razgovora, u ovom svijetu vrijedi samo lukavost i dobar plan, uvijek je tako uspjevala, uspjet će i ovaj put, samo mora promijeniti neke detalje i nastaviti grabiti k cilju.

Više ga neće zavoditi, očito je pretupav za to. Ima i drugih metoda. Nacerila se. Odškrinula je vrata i virnula u hodnik. Čekala je. Vidjela je Miru kako polako izlazi iz svoje sobe i tiho zatvara vrata. Sama. Znači, mala je ostala spavati. Dobro. Mira se spustila u prizemlje, a Sonja se otšuljala do njezine sobe. Za minutu je prva faza novog plana bila završena. Ležerno je krenula prema kuhinji dok joj je elegantna svilena haljina lepršala oko nogu, a štikle su odjekivale stubištem u staccato ritmu. Na licu je nosila zadovoljan smiješak.

Svi su već bili za stolom na koji je Jasna iznijela šnicle u umaku od gljiva, pire krumpir i salatu, a u hladnjaku su čekale kremšnite za desert. Sve osim salate stiglo je iz kvartovskog restorana, malog ali ugodnog i s dugom tradicijom, u kojemu su se redovito hranili i mnogi njihovi susjedi. Bilo je to jedno od onih nepretencioznih mjesta kakva obično vode obitelji i u kojima pripremaju običnu, zdravu i domaću hranu, u koje ljudi ne dolaze da bi se pokazali nego da bi jeli onako kako su im nekada spremale mame ili bake.

Sonja je letimično pogledala ponuđeno i namrštila se.

- Gorane, ja ovo ne mogu. Prema programu koji mi je sastavio moj nutricionist, danas bih trebala jesti poširanu ribu i povrće. Izričito sam to naglasila tvojoj kuharici.

Gledao ju je kao da su joj izrasle dvije glave. Nutricionist? Koji vrag?

- Sonja, ovo nije restoran niti dvorac. Trenutno nemamo kuharicu...

- Ali... - pogledala je u Jasnu koja je sjedala s njima za stol. Sad i ona? Nezamislivo!

- ...pa naručujemo iz restorana. Reci ako si na nešto alergična ili izričito ne voliš, to ćemo poštivati, ali nismo u mogućnosti udovoljavati nečijim specijalnim željama. Ovo je dobra domaća hrana – klimnuo je glavom da potvrdi svoje riječi i zarezao u svoju šniclu. Valjda je ovaj glupi razgovor sad gotov, mislio je dok je ispod oka proučavao ostale za stolom. U životu nije toliko razgovarao o jelu koliko ovih zadnjih dana. Svi su jeli i nitko se drugi nije mrštio. Una je nešto tiho šaputala Miri dok joj je ova pomagala izrezati meso.

- Una, reci na glas šta imaš, nije pristojno šaptati u društvu.

Mira joj je ohrabrujuće klimnula.

- Hoću vidjeti Lenija – Una je skupila hrabrost.

- Nisi to morala šaptati. I ja bih ga volio vidjeti. Možemo ga posjetiti poslije ručka. Miro, ideš s nama?

Zbunila se.

- Ne mogu, Marko...

- Jasna će ga pripaziti. Bit ćemo brzo nazad. Hajde, stavi Lenu u kolica, koristit će nam šetnja. Leni je tu u susjedstvu.

- Ajde, Mira, bit će nam zabavno – Una ju je gledala molećivo.

Uzdahnula je. Gorana bi lako otpilila, ali Unu ne može.

- Dobro, idemo poslije ručka.

- Toooo – Una je veselo povikala i poskočila na stolcu. Sonja se lecnula. Bože, ovo nije ručak nego cirkus. Posluga za stolom s gazdom, curica vrišti dok jede, svi pričaju punih usta. Da se ona tako kod kuće ponašala, guvernanta bi je zatvorila u sobu i natjerala da čita neku od onih glupih i dosadnih knjiga o kojoj je onda još morala pričati, ili bi morala pisati tri puta istu zadaću, ili recitirati onog patetičnog Jesenjina... Stavila je u usta nekoliko zalogaja nadajući se da joj tolike kalorije neće pokvariti liniju.

Mira je prva ustala od stola, otišla u kuhinju smućkati bočicu za Lenu i otrčala do njihove sobe. Nekoliko sekundi kasnije kućom je odjeknuo njezin vrisak.

***

Sonja je u akciji, čekamo kakva će biti reakcija

ps: nadam se da se ovo poglavlje vidi