Noćne more često su izazvane proživljenim traumama i intenziviraju se potaknute nekim događajem koji podsjeti na traumu. Lijek je pričati o tome, a ne šutjeti.

***

Ušao je u tihu zamračenu kuću, ostavio kovčeg pored vrata, objesio kaput i umornim se korakom uputio na kat. Samo će poljubiti djecu i baciti se u krevet. Bio je premoren od letova pa sastanaka pa letova pa sastanaka... i tako u krug. Na vratima Markove sobe naglo je zastao. Iz nje je dopiralo tiho kmečanje, kao da neka ranjena životinjica zove upomoć zadnjim snagama. Utrčao je unutra i šokirano stao ispred kinderbeta. Marko je gorio od visoke temperature, doslovno je osjećao vrućinu kad se približio. Izletio je na hodnik.

- Ivona! Ivona!

Uletio je u njezinu sobu vičući i dozivajući je. Krevet je bio prazan, zategnut kao da na njemu nitko dugo nije spavao, ormari napola otvoreni i prazni, ladice iščupane i prevrnute... Na jastuku je nemarno bačen stajao papirić: „Idem u život. Ne traži me. Iv" Potrčao je u sobu od dadilje, niti nje nije bilo pa natrag do svog sina koji je bio potpuno miran. Potpuno miran! Pao je na koljena pred njegovim krevetićem dok su krupne suze nestajale u dekici kojom je malo nepomično tijelo bilo pokriveno. Podigao je tjelešce i čvrsto ga privio na grudi, kao da će mu tako udahnuti život. Ali, maleni više nije disao. Markooooo!

Goran se probudio preznojen. Opet je proživljavao istu noćnu moru koja ga je opsjedala onih mjeseci nakon Ivoninog odlaska, kad je zatekao praznu kuću i djecu bez nadzora. Oteturao je pod tuš, ionako više ništa od spavanja. Bilo je pola šest. Ubrzo je, mokre kose i samo u kućnom ogrtaču, sjedio u kuhinji i ispijao kavu, pokušavajući potisnuti onaj osjećaj strave koji ga je držao otkad se probudio. Znao je dobro što je izazvalo isti grozan san. Morat će Miri to ispričati jednog dana, ona mora shvatiti zašto je onako burno reagirao na Leninu bolest.

- Dobro jutro – promrmljala je dok je uteturavala u kuhinju i dovukla se do hladnjaka odakle je izvadila mlijeko da ga podgrije.

- Dobro jutro i tebi. Zašto ne spavaš?

- Lena se probudila i gladna je.

- Idem po nju – krenuo je ustajati.

- Ne, ne, ne moraš, brzo ću smućkati bočicu.

- Daj prestani. Idem po malu. Jel još ima temperaturu?

- Samo 37,5 – nasmiješila se dok je to govorila. Ona injekcija je očito odmah pomogla.

- Za bebe je to ništa – odmahnuo je rukom. – Ne moraš brinuti, brzo će ozdraviti – dodao je utješno i krenuo iz kuhinje. Mira je ostala nepomično stajati, iznenađena njegovom pitomošću i ljubaznošću. Takvog ga nije često viđala. U stvari je, u onim danima sreće prije Sonjinog dolaska. No, od tada... Nemoćno je odmahnula glavom i primila se posla. Goran se vratio s gugutajućom Lenom u naručju, sjeo za stol i pružio ruku da mu doda bočicu.

- Daj mi je – ispružila je ruke da uzme malenu.

- Ja ću, ti si skuhaj kavu ili što već piješ ujutro.

- Okeeej – podozrivo ga je pogledala prije nego se okrenula prema štednjaku. Ovo je neki novi Goran. Hm?

Izgledaju kao uhodani par, pomislila je Jasna dok je ulazila u kuhinju. Nadam se da će jednog dana to i biti.

- Dobro jutrooo – veselo ih je pozdravila.

- Jasna, jel bilo sve u redu s djecom?

- Ma nisu se ni pomaknuli. Šta je s malom?

- Viroza – odvratila je Mira dok je srkala svoj čaj. – Samo ne znam od koga ju je mogla pokupiti kad nikud ne idemo.

- Od onog čuvara... Zoran, mislim. Javio je jučer da ne može doći, poslali su zamjenu – govorila je Jasna dok je počinjala pripreme za doručak.

- Ali šta je on tražio s malom? – Goran se odmah namrštio.

- Malo ju je nosao dok se Mira bavila s Unom i Markom. Onaj dan kad su plakali zbog Lenija – Jasna je odgovorila hladnim glasom, jasno pokazujući kako joj se ne sviđa razlog zbog kojega su djeca plakala.

- Miro, zašto mi nisi rekla da si preopterećena, da ne možeš sve sama?

- Mogu, mogu, tko kaže da ne mogu? – nazirala joj se panika u glasu.

- Ne možeš. Još danas ću početi tražiti nekoga da ti pomogne.

- Oprostite, ali ne možete samo tako nekoga dovesti – Jasna se pobunila.

- Mogu! – podizao je ton.

- Ne možete – Jasna se okrenula prema njemu i prekrižila ruke. Nikad je još nije vidio tako odlučnu.

- Ne možete samo tako nekoga dovesti djeci, oni su navikli na Miru i na mene.

- Dobro, a što vi predlažete?

- Ja ću pomagati Miri, a vi nađite nekoga tko će preuzeti dio mojih obaveza. Šniclama je svejedno tko ih peče – odlučno je klimnula glavom kao da je to već gotova stvar.

U pravu je, priznao je sam sebi. I naljutio se na sebe, ispada da njegovo osoblje više misli na njegovu djecu nego on sam i da bolje znaju što im treba.

- Dobro, naći ćemo kuharicu. Jel to u redu? – zvučao je ljutito.

Jasna se nije obazirala na njegov ton pa je samo hladno dodala: - I treba smanjiti zahtjeve za specijalnim jelima, serviranjem, tretmanom...

- Ja nemam takvih zahtjeva – treptao je ne shvaćajući.

- Vi nemate, ali netko drugi ima. Ovo nije dvorac s vojskom posluge. Tko želi jela od posebnih namirnica, a koja se pripremaju satima, treba to raditi sam ili dovesti vlastitog kuhara.

- U redu, razgovarat ću s njom.

- Što prije, molim. I budite odlučni. Valjda ste još uvijek vi ovdje gazda.

Okrenula se prema štednjaku sa zadovoljnim cerekom. Znala je što će ga najprije pokrenuti. Svi su muškarci isti. Samo im treba udariti na ego i na autoritet, odmah se nabruse i krenu u akciju.

Goran se zamislio. Vidio je on da u kući ima puno problema, znao je i tko je uzrok tim problemima, ali je pustio da se gomilaju dok je bježao u zaštitu svoje radne sobe. Sad ima tužnu djecu, premorenu dadilju i domaćicu, ozlijeđenog psa o kojem brine netko drugi... i uz sve to raspala mu se veza koja je tek započinjala. S jedinom osobom koju je ikada poželio pored sebe.

Koji si ti idiot!

- Jasna, kad svi završe doručak dođite u moj ured da zajedno potražimo novu kuharicu. Do tada se snalazimo s restoranom.

- Dobro, gazda.

Kad je izašao, okrenula se prema Miri i nacerila se.

- Si vidla kako se rješavaju problemi?

- Ti si hrabra. Ja se to ne bi usudila, nikad – Mira je bila zadivljena.

- Draga moja, hitno si nabavi malo samopouzdanja, sve ostalo već imaš.

- Nemam ja ništa osim ove ljepotice – podigla je Lenu na rame i mazila je po leđima. Nemam ja ništa, tužno si je ponovila u mislima. Mislila sam da imam ljubav, dvaput sam mislila da imam ljubav... Okrenula je Jasni leđa da joj ne vidi suzne oči.

- Zaspala je – Jasna je šapnula Miri koja nije mogla vidjeti lice svoje bebice jer joj se glavica čvrsto ukopala u mamino rame. – Idem ja provjeriti ono dvoje, pa ću ti dogurati njezina kolica, nek spava u njima na zraku, koristit će joj – u trku je nestala na stubištu. Vratila se za dvije minute, uzrujana: - I Marko gori!

Mira joj je odmah predala Lenu i ustrčala do njegove sobe, usput viknuvši prema Goranovoj sobi da opet moraju u bolnicu. Sa strahom je prilazila malenome, kojem su se žarili obrazi, a disao je isprekidano. Goran se pojavio na vratima.

- Šta...? – naglo je zašutio kad je pogledao sina. Problijedio je. Vraćale su mu se slike iz njegove noćne more i miješale sa stvarnim slikama. Zaljuljao se.

- Gorane! – Mira je povikala kad je vidjela kako se taj jaki, visoki muškarac ljulja na vlastitim nogama, kao da će se onesvijestiti.

- Gorane! – povikala je opet. – Nemoj se onesvijestiti, molim te. Ne sad, trebamo te.

Prodrmala ga je, prestrašena da će se srušiti ovdje pred njom, a ona ga neće moći uhvatiti. Pa bio je bar dvostruko teži od nje.

- Hej, dođi k sebi. Nije strašno, vjerojatno viroza kao i kod Lene – tresla ga je dok joj je panika rasla. Napokon je otvorio oči, zatresao glavom da je razbistri, odjurio u svoju sobu i vratio se za minutu u hlačama od trenirke i naopako obučenoj majici.

- Idemo! – podigao je Marka i potrčao van.

- Jasna, idemo u bolnicu, pripazi na ovo dvoje – Mira je stigla samo doviknuti u prolazu.

Goran ih je jedva dovezao do bolnice. Mira se još nikada nije tako bojala vožnje, imala je dojam da će se zabiti u auto ispred ili u prvi stup. Nije joj bilo jasno što se događa s njim, još nikada nije bio ovako pogubljen. Dobro, dijete mu je bolesno, razumije, ali ovo nije onaj čvrsti Goran. Ovo je bio čovjek pred pucanjem, a hodnik prepun bolesnih klinaca i nervoznih roditelja bio je preveliki izazov za takvog Gorana. Sa strahom mu je stisnula ruku i molećivo ga pogledala.

***

Telefon u kuhinji dugo je zvonio, prekinuo, pa opet zvonio. Jasna se nacerila i nastavila šetkati s Lenom po dvorištu. Znala je dobro tko zove i zašto i baš ju je bilo briga. Ima važnijeg posla, milostiva si može sama napraviti svoj espresso s malo mlijeka bez šećera. Nek mrdne ono koščato dupe.

Una je u sjenici ispunjavala svoju bojanku i svako malo virkala prema Jasni. Čekala je da stavi Lenu u kolica pa da je ona, kao prava velika sestra, nastavi čuvati. Obožavala je tu svoju bebicu.

- Hej! – odjeknuo je uzvik sa terase.

- Dobro jutro – ljubazno joj je odgovorila Jasna.

- Gdje je Goran? – pitala je Sonja na ruskom dok je oko sebe pokušavala omotati onaj nazovi ogrtač.

Jasna je samo odmahnula glavom, poručujući joj da je ne razumije.

- Where is Goran? – prebacila se Sonja na engleski.

- Goran not here – Jasna se pravila da joj je engleski koma, iako je u stvari bio čist pristojan.

- Where is Goran? – Sonja je ponovila.

- Hospital. Doctor.

- Why? What happened?

Jasna je ponovno odmahnula glavom kao da ne može objasniti. Sonja je teško uzdahnula.

- I need coffee and breakfast. I want...

- No, no, no – Jasna je počela odmahivati i pokazala na djecu, a onda se nasmiješila i uprla prstom u Sonju: - You!

- You want me to do it myself?

Jasna je klimnula glavom, slegnula ramenima i nastavila šetkati s Lenom. Kako je Sonji okrenula leđa, tako je namignula Uni i nacerila se. Malena se također bojažljivo nasmiješila. Shvatila je što su pričale, učila je i ona engleski, tata joj je stalno govorio kako mora vježbati svoju glavu da uvijek ostane pametna i da zato mora učiti. Pa je Una učila jer je voljela usrećiti svog tatu. Kad joj se Jasna približila, šapnula je: - Mogu ja čuvati Lenu ako ti moraš raditi.

- Ne, dušo, ja samo moram vas čuvati, gospođica će se snaći – još je jednom namignula Uni, a ova se sada puno slobodnije zahihotala.

- Onda dobro, čuvaj me.

Kad su pogledale na terasu, ona je bila prazna. Sonja je već bijesno domarširala do svoje sobe i još bjesnije izvukla mobitel i pozvala broj za koji joj je brat rekao da ga koristi samo ako je jako, jako hitno. E pa ako ovo nije hitno... gunđala je Sonja dok je stiskala ikonicu. Pretplatnik je privremeno nedostupan. Nazvala je broj u kući. Pretplatnik je isključen. Nazvala je Mihaila. Broj se više ne koristi.

Poraženo se spustila natrag na krevet. Prvi put u svom zaštićenom životu Sonja se ozbiljno zabrinula. Kako je moguće da se NJOJ nitko ne javlja? Gdje su? Šta se događa?

***

Lev je kao bijesni tek probuđeni lav šetao bazom. Sve snage svoje organizacije upregao je u misiju traganja za neprijateljem, raspršili su se na sve moguće strane ove ogromne zemlje, iskoristili sve veze koje su godinama stvarali, upotrijebili svu moguću tehnologiju koje su imali puno. I ništa. Ništa! Čugunkini su u zemlju propali. Njihovi ljudi su, doduše, i dalje obavljali sve one kriminalne posliće koje su s godinama razgranali, ali to su bila obična trčkarala. Svaki od njih imao je iznad sebe nekoga koga je morao slijepo slušati i nitko od njih nije imao izravnu vezu do glavnih. Mogli su ih staviti na bilo kakve muke koje se mogu zamisliti, od njih ne bi ništa izvukli. Jer nisu imali šta izvući. Prošlo je već pet dana od napada, a on nije bio ništa bliže Nazaru. Zato je bio kao probuđeni lav. Ne, kao ranjeni lav. A tada su najopasniji.

Sreća da Sonja nije u zemlji pa ne mora još i o njoj brinuti. Nisu se čuli već danima, otkad je pobacao sve telefone preko kojih bi ga neprijatelj mogao locirati. No, bio je siguran da je s njom sve u redu. Da nije, već bi mu prijatelj javio. Postojao je taj jedan kanal preko kojega su mogli komunicirati kad sve drugo ode k vragu. I samo je on znao za njega. Sonji ga nije otkrivao, bila je preneozbiljna za čuvanje tako ozbiljnih tajni.

Automatski je krenuo provjeriti ima li čega upravo na tom kanalu, ne očekujući ništa.

Javi se.

Presjeklo ga je. Ovako direktna poruka značila je samo jedno: nevolju.

***

Napokon novo poglavlje. Ljutim se sama na sebe jer ih tako sporo izbacujem, ali se nadam da se vi zbog toga nećete ljutiti toliko da zaboravite mene i ovu priču. 

Kako vidimo, Sonjica se počinje brinuti. Pitam se što bi joj brat rekao da ga je uspjela dobiti i kukati mu zbog kave i doručka dok se on bori za opstanak.