„Razgovor je uvijek najbolje rješenje. Da su ovi moji pjetlići na vrijeme razgovarali, ne bi bili deset godina razdvojeni", reče mudra žena pripitom muškarcu

***

- Sis, trebam pomoć - izgovorio je čim mu se Tara javila.

- Oooo, buraz, pa sjetio si se da imaš sestru.

- Da, kao što se i ona sjetila mene.

- Znam, znam, oprosti, novi posao, uređenje stana, sve mi se skupilo. Šta me trebaš?

- Moram nekamo smjestiti Lenija, u neku obitelj.

- Štaaa? Zašto? Šta se događa? - već ju je vidio kako je naglo prekinula raditi što god je radila i počinje žustro šetati ma gdje to bilo.

- Objasnit ću ti večeras, obećajem, sad mi samo daj neki prijedlog. Moram to hitno obaviti.

- Pitat ću Tomislava pa ti javim.

- Tomislava?

- Tomislava Majera.

- Šta nije on u Beču?

- Ne, u Zagrebu su, Marina je rodila prije nekoliko dana.

- Uh, onda je nezgodno.

- Nije, Mario će se veseliti, bez brige. Ajd zovem te brzo.

Prekinula je bez pozdrava. Goran je otrčao po ključeve od auta dok je Leni ostao pokunjeno ležati na travi.

- Ajde zločesti, idemo opet veterinaru. Kog si vraga trčao za njom!

Eh, Leni mu nije mogao ispričati, ali zato ga je veterinar jako ljutito gledao kad je ponovno sanirao šapu.

- Ne znam gdje ovaj pas inače boravi i s kim, ali vidim da je maltretiran. Ako ga ne možete imati, udomite ga - ljutito mu je govorio dok je ispisivao račun.

- Molim? Kakvo maltretiranje?

- Psu je opet nešto oštro prosjeklo već povrijeđenu šapu.

Goran je pocrvenio od ljutnje i već je htio reći tipu da se petlja gdje ne treba i da se drži svoga posla, no onda mu je proradio kliker pa je progutao.

- Koliko?

- Šesto kuna, evo račun. Dođite na kontrolu za tjedan dana. Ovo su antibiotici, od sutra svakih 24 sata jedna tableta.

- Kako...

- Umiješajte mu u mokru hranu, nadam se da ćete mu dati nešto kvalitetno.

Goran je pocrvenio. Ispao je kreten koji ne vodi računa o svom psu i još ga maltretira.

- Šta preporučujete?

- Šta inače jede?

- One kuglice.

Veterinar ga je gledao kao najvećeg idiota.

- Kuglice, ha? - vrtio je glavom negodujući. - Ako želite, možete kod nas uzeti konzerve.

- Želim, dajte mi dovoljno za dva tjedna.

- Ova hrana je malo skuplja, ali kvalitetna.

- Nije važno, samo dajte - htio je što prije pobjeći odavde.

Čim je unio Lenija u auto i sjeo za volan, zazvonio mu je mobitel. Tara je javila da će Majerovi rado primiti Lenija i naredila mu da je navečer nazove. Duguje joj dobro objašnjenje. Kad je pogledao adresu koju mu je poslala, shvatio je da je to samo jednu ulicu dalje od njegove kuće. Super, Mira će moći voditi klince da ga posjete.

Na ogradi ga je već nestrpljivo čekao vižljasti dječak od desetak godina, a kad je Goran iznio Lenija iz auta mali je otvorio vrata i istrčao te se doslovno bacio na koljena pred psa.

- Kako je lijep! Jao, kako je divan. Kako se zove?

- Leni. A ti?

- Ja sam Mario, a ovo je moj tata - mali je pokazao na visokog muškarca u srednjim tridesetima koji je brzo dolazio do ograde.

- Gorane, uđite, Tara nam je javila da vam treba smještaj za psa. Uđite da se dogovorimo.

- Hvala vam, samo da uzmem njegove stvari.

Kad je počeo vaditi vrećice s konzervama, lajne, zdjelice, pa krevet i dekice, Tomislav mu je pritrčao pomoći.

- Čemu toliko hrane? Imamo mi ovdje kuharicu.

- Bolestan je, veterinar je ovo preporučio. Mora svaki dan dobiti i antibiotik - posegnuo je u džep po kutijicu s tabletama.

- To ćete sve objasniti Mariu, on jedva čeka da se brine o Leniju. Je li tako, sine?

Klimnuo je glavom i obojicu ih nagradio velikim sretnim osmijehom. Poskočio je i viknuo: Dođi, Leni.

Pas je veselo odskakutao za dječakom, koliko je već mogao skakutati na tri noge.

- Imate divnog sina - Goran je gledao za njima.

- Imam, a već pet dana imam i divnu kćer - Tomislav je bio ushićen.

- Oprostite, znam da je nezgodno...

- Naprotiv. Mario će se imati s kim zabavljati pa će malo pustiti Marinu na miru. Otkad su prekjučer stigle iz rodilišta ne miče se od njih.

Zatekao je Lenija kako leži na tepihu u dnevnom boravku, ispred fotelje u kojoj je odmarala dostojanstvena sijeda dama i raspravljala s Mariom.

- Ne može biti u tvojoj sobi.

- Ali bakaaaa...

- Ne, spavat će ovdje, ništa mu neće faliti.

- Biti će ga strah u novoj kući, još nas ne pozna - Mario je bio uporan.

- Mario, Leni je navikao spavati sam, neće ga biti strah - uskočio je Goran.

- Provedi ga po dvorištu da upozna prostor i da se vas dvojica sprijateljite - predložio mu je Tomislav, a onda se okrenuo Goranu: - Neko piće?

- Ne treba, hvala.

- Ma dajte, pa moramo nazdraviti za moje cure.

Nazdravili su s jednom čašom, pa s drugom, pa s trećom... Kako su se čaše nizale, tako se Goranu razvezao jezik. Dobro se osjećao s ovim ljudima, u ovoj kući, tu je vladao mir, razumijevanje, sreća, ljubav... Tu je bilo onako kako je bilo i kod njega prije Sonjinog dolaska. Brzo su prešli na ti.

- Stari moj, ti si u gadnom problemu - Tomislav je sućutno klimao glavom dok je polako tonuo u fotelju.

- Znam, ali nemam rješenje.

- Imaš, samo se bojiš - oglasila se Vera, za koju je doznao da je Marinina baka i da sa svojom unukom vodi jednu od najboljih firmi za proizvodnju kolača.

- Ma ne bojim se ja ničega. Ali, ne mogu Sonju premjestiti, mora biti kod mene zbog sigurnosti.

- Ali ti ne mora zato upropaštavati život.

- Ne upropaštava, samo ga komplicira - uzdahnuo je.

- Upropastit će ga ako se ne pokreneš.

- Dobro, što je rješenje?

- Razgovor. To je uvijek najbolje rješenje. Da su ovi moji pjetlići na vrijeme razgovarali, ne bi bili deset godina razdvojeni - Vera je klimala glavom da potvrdi istinitost svojih riječi.

- Slažem se s Verom - ubacio se Tomislav. - Razgovaraj prvo s Mirom, cura mora znati da ti ova druga ništa ne znači. A onda razgovaraj i s tom Sonjom, pokušaj shvatiti što u stvari hoće.

- Hvala vam, ljudi, hvala vam na svemu. Moram sad ići, predugo sam se zadržao, bog zna šta ću naći doma.

- Pažljivo vozi, nisi baš u najboljem stanju.

- Ma ja sam u susjednoj ulici, sve će biti u redu. Pozdravite Marinu i Maria. E da, Leni treba dobivati antibiotik jednom dnevno, najbolje umiješan u hranu.

Nije bio pijan, bio je pripit, ali se brzo otrijeznio kad je zatekao praznu i potpuno tihu kuću. Gdje su svi, zaboga? Pa tek je šest popodne. U ovo doba klinci bi se trebali igrati s Mirom na dvorištu, a Jasna dovršavati večeru. No, sad nije bilo nigdje nikoga. Panično je ustrčao uz stepenice i uletio u Mirinu sobu. Ništa!

Unina! Ništa!

Markova! Opet ništa!

Goranu se panika počela širiti cijelim tijelom, osjećao ju je kao ledene iglice koje se zabadaju u kožu. Sjurio se u dvorište unezvjereno gledajući okolo. Razbacani autići, mirna ljuljačka, Unina lutka na travnjaku... Mislio je da će ga strefiti infarkt kako mu je srce ludo lupalo. Na sreću, začuo je posve tiho gugutanje iz Lenijevog dijela, a kad je dotrčao tamo, zabezeknuo se nad scenom. Mira je sjedila ispred Lenijeve kućice grleći njegovu uplakanu djecu, dok je Jasna u krilu držala Lenu i hranila je. Mira ga nije ni pogledala, a Jasna ga je ošinula prijekornim pogledom i opet se posvetila hranjenju bebe.

- Šta se ovdje događa?

Pogledala su ga dva para uplakanih očiju i jedan plav, nekad bistar i veseo, sada potpuno hladan.

- Miro?

- Plaču za Lenijem.

Goran je zakolutao očima.

- Zašto plačete za Lenijem? Una? Marko?

- Zato što si ga... Zatooo što si... - Una je jecala.

- Una, šta sam? Reci, molim te - čučnuo je pred njih.

- Odveo si gaaaa, nema ga višeeee - plakala je.

- Una, Leni je kod mojih prijatelja u kući, tu u susjednoj ulici, siguran i veseo.

- Zašto si ga dao? - nastavila je šmrcati.

- Nisam ga dao, tamo je samo privremeno, dok ne riješim problem s našom gošćom.

- Ali ona je rekla... Ona je rekla da...

- Šta je rekla? I kako si je razumjela?

Una se upila još jače u Mirin zagrljaj.

- Miro?

- Sonja joj je rekla: Leni baj-baj, mahnula rukama u zrak kao da ga više nema i pritom se smijala.

Goran je gledao zapanjeno.

- Ona je ŠTA? - zaurlao je. Marko i Una su se lecnuli.

- Oprostite mi, oprostite što vičem. Djeco, Leni je u redu, sutra ga možete otići posjetiti ako želite.

Ta je rečenica napokon izvukla malene osmijehe na dječja lica. Klimnuo je Miri, ustao i krenuo žustrim koracima prema kući. Mira je pogledala Jasnu koja se tajanstveno cerekala.

- Mislim da milostivu čeka jedan buran razgovor.

- Ne vjerujem.

- Vjeruj mi, draga, vjeruj. On je možda hladan i nagao, ali ne da na djecu, nikada.

- Da, ali ona mu je cura i...

- Miro, jesi ti normalna? - Jasna ju je gledala zgranuto. - Kakva cura, ženska glavo?

- Paaa, grle se, ona izlazi iz njegove sobe po noći. Šta to drugo znači?

- Kao prvo, ne grle se nego ona grli njega i baca se na njega. Kao drugo, nije bila u njegovoj sobi, samo je htjela da ti tako misliš. Daj otvori oči, taj čovjek je jako zagrijan za tebe.

- Kako da ne, jasno joj je rekao da sam ovdje dadilja.

- A šta je drugo trebao reći osobi koja mu prvi put ulazi u kuću? Jeste vi dogovorili šta ste?

Mira je odmahivala glavom.

- I čekaj, čekaj, kako ti znaš šta je on njoj rekao?

Šutjela je.

- Miro! Jel ti to slučajno govoriš ruski?

- Nemojte nikome reći, molim vas. Neću da znaju, neću razgovarati s njom.

Jasna je prasnula u smijeh. Ova mala ju je svakog dana sve više oduševljavala. Naoko krhka, sramežljiva i zbunjena, a u stvari je jedna od najjačih osoba koje je upoznala.

- Okej, neću reći, ali imam uvjet. Od sada smo prijateljice.

Iskreni smiješak obasjao je lice te sramežljive cure, a kad ju je Jasna zagrlila, oči su joj se napunile suzama. Prijateljski zagrljaj nije dobila već jako, jako dugo. Možda nikad. U stvari, sigurno je nikad prije nitko nije ovako srdačno grlio.

Stvoren je novi pakt. Mira više nije bila sama.

***

Goran je žustro pokucao na vrata Sonjine sobe. Brzo ih je otvorila, kao da ga je očekivala. Pa naravno, iz njene sobe vidio se Lenijev kutak pa je vidjela kad je krenuo u kuću.

- Zdravo.

- Sonja, zašto si mojoj kćeri rekla da je pas otišao?

- Kako sam joj mogla reći kad ne govorim vaš jezik? - pravila se luda.

- Ne glumataj. Rekla si joj, i to ne nježno. Zašto?

- Ja... Oprosti, molim te. Ne znam sa djecom.

Opet ona. Uzdahnuo je.

- Još jednom pitam. Zašto?

Spustila je pogled i nadala se da djeluje dovoljno pokunjeno. U sebi je kuhala jer mora glumiti smjernu djevojku koja se za nešto iskreno kaje. U stvarnom životu, Sonja se nikada ni zbog čega nije kajala. Niti ispričavala.

- Oprosti mi, molim te - tiho je rekla.

- Sonja, znaš li zašto si ovdje?

- Znam, naravno - odmah je živnula. - Lev me je poslao da se malo maknem iz one pustoši. Htio je da se zabavljam. Samo se još ne zabavljamo - koketno se nasmiješila.

Goran je uzdahnuo. Koliko god cijenio svog prijatelja, bio je uvjeren da je pogriješio kad je sestri prešutio stvarni razlog njezinog odlaska. Mislio je da će Sonja u tom slučaju htjeti ostati s njim i podržavati ga. Kako da ne! Vera i Tomislav su mu otvorili oči. Pa je on odlučio njoj otvoriti oči.

- Lev te je ovdje sakrio - bio je izravan.

- Sakrio? Od koga? Zašto?

- Zaprijetili su mu da će te ubiti.

Razrogačila je oči.

- Ali zašto? Šta sam ja nekome napravila?

- Ne znam i ne tiče me se. Lev me je zamolio da te ovdje sakrijem i to sam učinio. Zbog njega, da se razumijemo. Zato se ponašaj kako treba. Ako mi još jednom rasplačeš djecu, neće biti dobro - klimnuo je glavom da potvrdi te riječi i brzo izašao van.

Tako, a sad Mira. Do kraja dana će sve riješiti ne bio on Goran. Ona Vera je stvarno jedna mudra žena.

***

Obećala sam još jedno poglavlje ovog vikenda pa evo skroz svježe, ma nije se još ni ohladilo ;))