Kavkaski ovčar ogroman je pas, stvoren da bi čuvao svoj dom i stado od velikih i opasnih divljih zvijeri. Miran je i nježan sa svojom obitelji, nepovjerljiv prema strancima. Sluša svog vlasnika kojega će braniti do smrti, neprijateljeve ili vlastite.

***

Bila je ljuta, ljuta, ljuta... Toliko ljuta da bi najradije nešto razbila! Opet ju je grubo otpilio i zatvorio joj vrata ravno u nos. Nije moguće da ne može zavesti jednog sredovječnog tipa? Lijepa je, mlada je, bogata je, a tko je on? Tip sa previše godina, previše djece i premalo novca. Njegovo bogatstvo ona može pojesti za doručak, a da niti ne osjeti. On ovisi o njezinom bratu. Bilo bi dovoljno da šapne nešto u bratovo uho i Goran više neće postojati. Ali, za sada joj treba. On je ključna stepenica na putu do cilja. Kad stane na tu stepenicu, prije sljedećeg koraka će mu se osvetiti za sve ove uvrede koje sada trpi.

Nervozno je hodala gore-dolje po svom novom zatvoru koji je bio još gori od onoga iz kojega je otišla. Tamo je barem živjela u palači s hrpom posluge. Tamo nije smjela nikud ići sama, ali je zato imala lijepe, mlade, mišićave čuvare koji su je poštovali i ispunjavali joj svaku želju bez pitanja. Baš svaku. Mihail je bio najbolji.

Ah, Mihail...

Ovdje je bila zatvorena u običnoj, skromnoj kući, s dosadnom djecom, zločestim psom, uobraženom kuharicom i onom zatelebanom dadiljom. Ovdje će umrijeti od dosade prije nego se nešto dogodi. Osim ako...

Plan, Sonja, plan. Korak po korak. Najprije pas. Boli ga noga? Super!

***

Lev je posvećeno iščitavao prijedlog koncesijskog ugovora za još jedno naftno polje. Bilo je bogato, toliko bogato da su morali lažirati rezultate ispitivanja kako ih država ne bi oderala s visinom koncesije. Kompanija koja ga je ranije crpila bila je leglo idiota koji nisu imali pojma o nafti, nisu znali gdje bušiti, nisu znali čime bušiti i nisu znali što sa onim što izvade. Glumatali su velike naftaše, dovukli tone pogrešne opreme i stotine ljudi koji nisu znali posao. Sad su propali. A Kamenevi će sa tim poljem postati najmoćniji naftni igrači u ovom dijelu svijeta jer oni su znali sve o crnom zlatu, teklo im je venama još od djeda koji je bio slavni bušač, jedan od najboljih u Sovjetskom savezu.

Iz planiranja ga je trgnuo zvuk koji već dugo nije čuo. Ruka mu je poletjela pod stol gdje je uvijek bio spreman jedan pištolj. Oprezno je počeo ustajati kad su se vrata s treskom otvorila.

- Šefe! - u ured je uletio zadihani Jakov, njegov šef osiguranja.

- Napali su nas. Dvojica su mrtva, jedan je ranjen, ostali se još drže. Ali ih ima tri puta više, ne znam koliko ćemo izdržati.

- Ajk i Ara?

- Ubijeni. Borili su se, trojicu su izgrizli, jednoga ubili, ali su ih pokosili meci.

- Skupi ljude, idemo - Lev je stisnuo zube i prebacio se iz poslovnog čovjeka u nemilosrdni stroj. Iz kompjutera je izvukao stick i ispalio metak u hard disk.

Deset minuta kasnije opustjelom kućom Kamenevih divljala je horda plaćenika. Nisu našli nigdje nikoga. Nazar Čugunkin ušetao je u hol praćen četvoricom svojih tjelohranitelja. Licem mu se širio pobjednički cerek dok je bahatim koracima ulazio u središte kuće.

- Dovedite ih - zagrmio je svojim plaćenicima.

- Šefe, nema nikoga - oborenog pogleda i drhtavog glasa obavijestio ga je vođa akcije.

Nazaru se lice zajapurilo.

- Kako nema nikoga? Gdje su?

- Šefe, kad smo ušli nije bilo nikoga.

- Budale nesposobne! Budale! Jeste sve pretražili?

- Jesmo, šefe, nema nikoga.

- Pustili ste ih da vam pobjegnu! - urlao je Nazar, a onda je uzeo pištolj svom tjelohranitelju i vođu akcije upucao posred čela. Krenuo je van i preko ramena dobacio blijedim plaćenicima: - Sve zapalite.

Kroz skriveni tunel žustro je koračalo dvanaest bijesnih muškaraca, dok su dvojica zaostajali za njima jer su nosili onog ranjenog. Izronili su iz zemlje usred crnogorične šume i požurili do raščišćenog proplanka, na kojemu se već vrtio propeler „Sotonskih bojnih kola", kako su Rusi zvali MI-24, ponos svoje helikopterske flote. Bio je to stari model, ružan ali efikasan i siguran. Potrpali su se u njega i uzletjeli.

- Pregledaj - Lev je naredio pilotu. Kad su se podigli i okrenuli prema kući, svima su se zaledili izrazi lica. Kuća je bila u plamenu. Čuli su kako meci udaraju o dno helikoptera, budale su ručnim oružjem pucale na oklopljeno čudovište. U dvorištu je bilo neuredno parkirano nekoliko vojnih džipova, vidjelo se da su ostavljeni kako je koji uletio. Lev se i u ovom trenutku nije mogao načuditi ljudskoj gluposti. Znao je da su ga dobili na brojnost i rekao je sam sebi da si to više nikad neće dopustiti. Mislio je da su Čugunkini ipak pametniji. Bili su ološ, ali su se u tom svom prljavom poslu održali kroz tri generacije, pa je nekako vjerovao da imaju barem malo mozga.

- Vozi u bazu - dojavio je pilotu i onda se namršten okrenuo na drugu stranu. Nije ta kuća bila njihovo stalno mjesto za život, ali ju je volio jer je bila najizoliranija, bila je u tišini šume i nosila je lijepe uspomene iz njegova djetinjstva. Smrknuo se na pomisao kako Ajka i Are više nema. Bili su s njim posljednjih osam godina, najljepši par kavkaskih ovčara koje je ikad vidio, bili su njegovi čuvari, njegovi prijatelji, njegovo društvo u dugim šetnjama, jedini s kojima je provodio dane u divljini. Branili su ga svojim životom, i na kraju su dali život. Jedna suza kliznula je inače hladnim i odlučnim licem. Bila je to prva suza nakon ubistva roditelja. Tada si je zadnji put dopustio plakanje u mraku svoje sobe. Inače, Lev nije pokazivao emocije, a pogotovo ne bi pokazao tugu. Jer, tuga je značila slabost, slabost je značila ranjivost, ranjivost je značila da te neprijatelj može uništiti, a njega sigurno neće samo tako uništiti. Uništit će on njih.

Ajk i Ara bit će osvećeni. O da, itekako će biti osvećeni.

***

Današnji ručak u Goranovoj kući bio je još sumorniji od prethodnoga. Mire nije bilo, rekla je da se mora pozabaviti Lenom. Marko je jeo nešto ranije i otišao na spavanje. Una je bezvoljno premetala meso i krumpiriće po tanjuru, iako je inače to bilo među njenim najdražim jelima. Goran je samo šutio i trpao u sebe, u želji da se ovo što prije završi. Sonja je frktala na hranu. Za njen ukus bila je preobična i prekalorična. Ona je bila ljubiteljica sofisticirane francuske kuhinje, koju joj je Nataša redovito pripremala.

- Gorane, jedete li uvijek ovako tešku hranu?

Začuđeno je podigao pogled sa svog tanjura.

- Ovo je potpuno normalna hrana.

- Malo je preteška, pogotovo za djecu.

- Moja djeca vole ovakva jela. U čemu je problem?

- Previše kalorija, premalo vitamina.

- Sonja, ne mogu opterećivati domaćicu da ti priprema posebne obroke. Morat ćeš se naviknuti - prerezao je ovu glupu diskusiju.

Sonja je mučenički uzdahnula.

- U redu, moram nekako popodne potrošiti ove kalorije.

Skoro joj je odbrusio da ne mora jesti ako joj je previše, ali se u zadnji čas ugrizao za jezik. Ipak je gošća, budi pristojan, ponavljao si je bez prestanka. Sjetio se da je i Ivona stalno nešto gunđala oko hrane i mučila Jasnu s izmišljanjem nekakvih bezukusnih jela koja su joj navodno održavala liniju i zdravlje. Srećom je Una tada bila još mala pa su nju hranili onako kako je rekao pedijatar. Sada i ova izmišlja. Na trenutak je, kad je podigao pogled prema Sonji, umjesto nje za stolom vidio Ivonu, pa je ljutito odbacio ubrus i ustao.

Sonja ga je začuđeno pogledala.

- Imam posla - progunđao je i nestao. Una je ostala ukočeno sjediti. Sonja ju je odmjeravala kroz napola stisnute oči. Kakva dosadna curica! Baš paše uz onu glupu dadilju.

Ustala je i Sonja i preko terase se uputila na dvorište. Bilo je vrijeme da počne ostvarivati plan, prije nego umre od dosade u ovoj kući. Polako se približavala Lenijevom dijelu dvorišta. On je podigao glavu sa svoje zamotane šape i netremice pratio što radi. Nije ispustio ni glasa. Ali zato Sonja jeste.

- Ti si smetnja, vrećo buha. Sad ćemo se te smetnje riješiti - nacerila mu se i skinula zasun s vratašca koja su vodila u njegov dio. Lagano ih je odškrinula i nastavila buljiti u Lenija. On se uspravio i napeo tijelo. Neprijatelj je kretao prema njemu. Zarežao je. Ona se i dalje približavala. Leni je i dalje režao. U jednom trenutku Sonja je jako zavrištala i počela bježati iz Lenijevog dijela. U Leniju je proradio lovački instinkt. Krenuo je za njom. Nije baš mogao trčati, ali je i na tri noge bio dovoljno brz da je stigne. Na to je Sonja i računala. Goran je izjurio na terasu u trenutku kad je Leni dostigao Sonju, a ova mu je brzim potezom unatrag opet svojom štiklom stala na ranjenu šapu. Leni je duboko zarežao i zubima dohvatio njenu haljinu. Sonja je vrištala i vrištala...

- Leni! Stoj! - povikao je Goran dok je trčao prema njima. Leni je ispustio Sonjinu haljinu, spustio se na travu i počeo tiho cviliti. Una je trčala za tatom.

- Leni! Leni! - pala je pored njega i grlila ga. Leni je i dalje cvilio.

- Tata, boli ga, boli ga, tataaaa - zaplakala je. Sonja je za to vrijeme grozničavo grlila Gorana, šmrcala i kroz šmrcaje govorila kako ju je pas opet napao i kako se boji i kako mora otići jer se jako boji... Goran ju je obrglio oko ramena, nije znao što bi drugo s tako uplakanom curom, ma nije inače znao što bi s uplakanim ženskim stvorenjima. Polako su krenuli prema kući. Na terasi se pojavila Mira. Bolnim pogledom je preletjela preko zagrljenog para, a potom se sjurila prema Uni i Leniju. Goran je pustio Sonju i dozivao Miru, no nije se obazirala. Više se neće obazirati na njega, nikad više. Samo službeno!

- Una, dušo, šta je bilo? - čučnula je pored djevojčice koja je ručicama obujmila svog psa.

- Ne znam, ne znam, ali ga boli, opet ga boli - govorila je kroz suzice koje su nestajale u žutom krznu.

- Dobro, daj da pogledam - jedva je nekako odmaknula Unu od Lenija i imala što vidjeti. Kroz zavoj i mrežicu probijala je krv.

- Dušo, odi reci tati da Leni mora opet veterinaru. Ja ću ostati s njim.

Una je otrčala, a za nekoliko minuta prema njima je marširao ljutiti Goran.

- Šta je sad s tim psom?

- Krvari mu šapa - mirno je odgovorila Mira, ne gledajući uopće u muškarca koji je bijesno otpuhivao. Gladila je Lenija po glavici i tužno uzdahnula.

- Sad ga još i žališ? Navalio je na Sonju, skoro ju je izgrizao.

Mira ga je pogledala suznih očiju.

- Sigurna sam da nije bilo tako, ali tko sam ja da to govorim.

- Kako to misliš tko si ti?

- Samo dadilja. Posluga - slegnula je ramenima.

- Kakva posluga, ženska glavo, koji ti je vrag?!

Trgnula se na njegovu galamu.

- Oprosti, oprosti, vičem, previše mi je ovo sve. Moramo razgovarati, ne znam što se događa.

- Ja znam.

- Reći ćeš mi večeras.

Odmahnula je glavom.

- Nema potrebe za večernjim razgovorima. Uostalom, navečer si zauzet.

- Miro...

- Molim te, možeš li ga odvesti veterinaru? Treba mu pogledati šapu.

- Odvest ću ga i tamo će ostati - procijedio je.

Mira je raširila oči.

- Gorane, molim te, nemoj to raditi, djeca će biti jako nesretna. Molim te.

- Miro, ne mogu se sa svim ovim nositi.

- Molim te, nemoj ga tamo ostavljati, umrijet će od tuge zatvoren u kavezu. Ako već ne smije biti ovdje, imaš li nekoga kod koga može ostati?

Duboko je uzdahnuo.

- Razmislit ću.

- Dobro, idem smiriti Unu. Leni, budi dobar, molim te i brzo ozdravi - zagrlila ga je i dala mu pusu između tih tužnih vjernih očiju. Unu je zatekla u njezinoj sobi, natečenu od plakanja.

Goran je tako grubo potegao rukom po svojoj kosi da si je iščupao nekoliko vlasi i pograbio svoj mobitel.

***

Znam da je puno pasa već sada u priči, ali sve ima svoje razloge. Vidjet ćete. Uživajte u čitanju