Budimo iskreni, fini kremasti čokoladni kolač čini mnogo mnogim ljudima, izrekla je Audrey Hepburn desetljećima prije nego što je jedna lijepa djevojka u jednom zabačenom selu svojim kolačima utisnula mrvice sreće u vječno tužnu djevojčicu. A godinama kasnije...

**

Marina se sjećala Mire kao mršavog djevojčurka u vječno pohabanim hlačama i majicama koje je očito od nekoga dobivala. Sjećala se kako su je seoski klipani stalno maltretirali i rugali joj se, a curice se s njom nisu htjele igrati jer je zmazanka. Sjećala se te curice s predivnim plavim očima vječno zamagljenima tugom i dugom plavom kosicom koja je, i neoprana, uvijek izgledala tako živahno.

Mira se sjećala Marine kao jako lijepe djevojke koja je ljeti dolazila s mamom i tatom kod strica, onog pijanca s kojim se njezina mama stalno družila i zbog čega je Mira puno sati morala biti negdje vani, pa i kad je bila zima. Sjećala se da ju ta djevojka nikad nije ružno pogledala i sjećala se da bi je uvijek, kad bi prolazila pored njihove kuće, pozvala i ponudila nekim finim kolačima. Ti kolači imali su okus sreće, okus ljubavi, okus doma... Sjećanje na te kolače curici je još danima nakon Marininog odlaska znalo izmamiti osmijeh na inače uvijek tužno lice. Uzela bi jedan i polako ga, jako polako jela uz ogradu, samo da što više produži svoj boravak u raju.

- Pa Miro, otkud ti s Goranovim klincima? – pitala je Marina dok su sjedale u dnevni boravak slatke kuće na Pantovčaku.

- Ja sam im dadilja.

- Lijepo. Kako se snalaziš s ovom najmanjom? Gdje joj je majka?

- Lena nije Goranova, ona je moja.

- Opa, čestitam, predivna je. Nego, Lena? – Marina se zamislila. – Upoznala sam jednu Lenu prije nekoliko mjeseci, nije imala ni mjesec dana.

U boravak je ušetao Tomislav.

- Da vas upoznam, ovo je moj suprug, Tomislave, ovo je Mira, dadilja Goranove djece. I zamisli, poznamo se. Ona je iz istog sela kao i moji.

- Drago mi je – Tomislav se srdačno pozdravio. – A tko je ova ljepotica? – zagledao se u bebu koja je mirno spavala u kolicima pored Mire.

- Zamisli, zove se Lena, isto kao i...

Beba o kojoj su pričali u tom se trenutku oglasila. Mira ju je izvadila iz kolica, posjela u krilo i počela joj davati čaj iz bočice.

- Ljepotica, na mamu – nasmiješila se Marina, a Mira je pocrvenjela. Još nije mogla prihvatiti da nju netko smatra lijepom, mislila je da joj se rugaju. Ali opet, ovi su ljudi bili pristojni i dobri, za Marinu je znala koliko je dobra osoba, ne bi joj se oni rugali. Pa i onaj doktor u bolnici... Slegnula je ramenima.

- A koliko je tvoja beba stara? – pitala je samo da prestanu razgovarati o njoj.

- Ida danas ima tjedan dana – Marina je s ponosom pogledala u zamotuljak u svojim rukama.

Mira ju je iznenađeno pogledala: - Izgledaš odlično. Nisi umorna? Ništa te ne boli?

- Ništa. Ovaj mi je porođaj, za razliku od prvoga, bio pjesmica. Za manje od dva sata je sve bilo gotovo, nemam niti jedan šav, valjda zato što je ona malena. Mario me je namučio, ali s Idom je išlo tako lako. Kako je bilo tebi?

Mira je pocrvenjela i oborila pogled.

- Ne sjećam se.

- Pa kako? Šta je bilo?

- Ne sjećam se, bila sam dugo u bolovima, onda su me uspavali i odnijeli je – oči su joj se napunile suzama.

- Ajme, oprosti, ja ne znam stati s pitanjima. Oprosti, molim te, ali znaš, sve friške mame uvijek pričaju o porodu.

- Sve u redu, i meni je drago da mogu pričati s tobom. Samo... - uzdahnula je - ...naša priča u početku nije bila lijepa.

- Pričaj ako će ti biti lakše.

- Paaa, valjda smijem, ipak ste povezani s Tarom, a ona sve zna. Meni su Lenu oteli i rekli da je umrla, onda su je prodali...

- Isuse bože! – Marina je kriknula, a Tomislav se ukočio.

- Nije valjda... - Tomislav je zinuo, a Mira ih je oboje zbunjeno gledala.

- Miro, mi smo bili kupili Lenu – Tomislav je zagrlio svoju ženu. Mira ih je zgroženo pogledala i počela ustajati.

- Ne, ne, čekaj, daj da ti ispričamo – Marina je također ustala. – Sjedni, molim te. Pa ovo je nevjerojatno!

Uz usklike, upadanje u riječ i poneku suzu posložili su sve kockice.

Iznenada, Mira se trgnula: - Gdje su djeca?

-Bez brige, s Mariom su. Lidija pazi na njih, mislim da ih časti limunadom i kolačima. Da im nešto treba, već bi netko dotrčao. Nego, kako je kod kuće?

Mira je teško uzdahnula.

- Je li otišla ona ženska koja je povrijedila Lenija?

- Ne, a jutros je došao i njezin brat i izmlatio Gorana.

- Moooolim? – Tomislav se šokirao.

- Da, tip je golem, ima valjda dva metra i izgleda ko stijena. Čim mu je Goran otvorio vrata, lupio ga je da je Goran poletio do suprotnog zida. Pokazivao mu je nekakve slike njega i Sonje i pitao kad će vjenčanje.

Odjednom, Marina je raširila oči: - Miro, a kako ti to znaš? Mislim, to što je pitao?

Sad je shvatila da se odala.

- Pa, ovaj, znaš...

- Hahaha, lukavica jedna – Marina se smijala. No, onda se naglo uozbiljila.

- Jesi uspjela prokužiti šta ta ženska u stvari hoće?

- Hoće Gorana.

- Ali zašto tako agresivno? Koliko sam shvatila iz njegove priče, mlada je, lijepa, bogata, zašto bi tako napasno navaljivala na nekoga tko ju neće?

- Ne znam, a i nisam sigurna da ju on neće.

- Jamčim ti da ju neće – Tomislav se ubacio. – Ispričao nam je sve one večeri kad je doveo Lenija.

- Ali to ne znači da neće morati – uzdahnula je Mira.

Marina i Tomislav na to nisu imali što reći. Nisu znali što se zbiva.

Odjednom je Marina uzviknula: - Jao, baš sam nepristojna. Jesi za kolače?

Mira se nasmiješila: - Uvijek. Još pamtim one kojima si me častila ko klinku.

- Ah, ono je bilo ništa, skromno...

- Meni je bilo najfinije na svijetu.

- Drago mi je. No, ovo sad su naši profesionalni kolači. Moraš probati, zanima me kako će ti se ovi sviđati.

- Znaš da su me oni kolači potaknuli da završim za slastičara – Mira se smiješila. – Sanjala sam da ću i ja jednog dana raditi onakvu čaroliju i usrećivati neku novu djecu. Ali... - uzdahnula je i odmahnula glavom.

- Šta se dogodilo?

- Nisam mogla dobiti taj posao, nigdje. U našem kraju malo je slastičarni i restorana, a i tko bi za pripremu kolača uzeo glavnu selsku zmazanku.

- Žao mi je. Ako ti ikad dojadi dadiljanje, uvijek možeš doći ovdje kod nas, Lidiji bi dobro došla pomoć. Ja sam trenutno okupirana bebom, a niti kasnije neću moći toliko raditi. Imam dvoje djece, u stvari troje – nasmiješila se i pogledala Tomislava – a imam i baku o kojoj moram brinuti. Dobrodošla si kad god poželiš.

- Hvala ti, nikad ne znaš. Idem sad po klince, dugo smo se zadržali. Moraju ručati i na spavanac.

- Bilo mi je jako drago da smo se ponovno srele. Dođi kad god hoćeš. Uvijek sam doma.

***

Lev je pogledom probadao svog dojučerašnjeg prijatelja koji se tako besramno usudio iskoristiti njegovu sestricu. Nos mu je natekao, na sljepoočnici je izbila velika masnica, a znao je da mu je i onaj dio tijela koji je pokriven sada čistom majicom također u masnicama. Da nisu toliko godina bili prijatelji već bi ga rastrgnuo. Ovako, u ime tog prijateljstva, odlučio mu je dati priliku da objasni svoje ponašanje. Samo jednu priliku.

- Dobro, čekam tvoju priču. Neka bude kratka.

- Lev, nikome ne dopuštam da mi naređuje u mojoj kući, ali u ime našeg prijateljstva ovog puta ću ti progledati kroz prste.

- Ne izazivaj me – zarežao je Lev.

- Ne izazivaj ni ti mene – uzvratio je Goran. – A sad, reci ti prvo meni zašto se Sonja mora brzo udati?

- Molim? O čemu ti pričaš? Zašto bi se morala brzo udati?

- Zato što se tako ponaša od trenutka kad je kročila u ovu kuću.

I onda mu je ukratko ispričao kako je maltretirala psa dok ga nije maknuo, kako je prijetila Miri, plašila njegovu djecu, uvlačila mu se u sobu i zavodila ga.

- Lažeš! Lažeš! To su gnjusne laži o mojoj sestri – Lev je zaurlao, skočio na noge i prevrnuo stolić ispred sebe.

- Ne divljaj u mojoj kući – Goran je procijedio kroz zube.

- Smoždit ću te, zgazit ću te ko bubu – Lev je krenuo prema Goranu. U tom trenutku zazvonio je Goranov mobitel. Fran!

- Pričekaj malo s nasiljem – Goran je podigao prst i javio se na poziv.

- Fran, slušam.

- U čaju je bio diazepam. Prema koncentraciji, dosta jaka doza. Nije čudo da si zaspao i da se ničega ne sjećaš.

- A otisci?

- Tvoji i nepoznati. Mislim da znamo čiji su, ali trebao bih potvrdu.

- U redu, dobit ćeš je. I Fran, mogu li taj nalaz dobiti na mail?

- Naravno, šaljem.

- Hvala ti još jednom. Čujemo se.

Goran je pobjednički pogledao Leva.

- Eto, prijatelju, sad imam i dokaz da tvoja sestrica ne govori istinu. I to dokaz od Interpola. Div je sjeo natrag na fotelju.

- Kakav dokaz?

- Navečer sam dobio čaj od kojega sam dugo i čvrsto spavao. Na šalici su samo moji otisci i od tvoje sestre. Znaš šta to znači?

- Naravno da znam, preko veza tvoje sestre u Interpolu sad se pokušavaš izvući. Ali, neće ići.

- Lev, razumijem da voliš svoju sestru, i ja imam sestru, ali ti ponavljam da ničega nije bilo između nas. Ja sam zaljubljen u drugu i s njom želim obitelj – Goran je crpio zadnje ostatke svog strpljenja, koje, kao što je poznato, nije bilo preveliko. Ali, nije htio novu svađu s prijateljem, morao je pronaći način da mu objasni kako njegova sestra nije anđeo kakvim se prikazuje.

- No krasno! Moju sestru si iskoristio i sad bi ju odbacio zbog neke drolje – Lev je urlao.

Goran je skočio.

- Povuci to što si rekao! Odmah!

- Neću!

- Povuci!

- Ne!

Poletjeli su jedan na drugoga, spremni da se ovoga puta pobiju do smrti.

- Stigli smo – u sobu je uletjela Mira i zaprepašteno zastala gledajući u dva divlja zapjenjena muškarca.

- Ti si ta, dakle?! – Lev je povikao prema njoj. – Ti si ta ku...

Goran je poletio na njega i tako ga opalio šakom u glavu da je Lev sa svojih stotinjak kilograma poletio ravno na šokiranu Miru, koja je od udarca poletjela unatrag, lupila glavom u zid i samo se skljokala. Ostala je nepomično ležati dok su se oni zaledili kao kad netko naglo zaustavi video. Goran je prvi pojurio, odgurnuo Leva i nagnuo se nad nepomičnu Miru.

- Miro! Mirooo! – zaurlao je nad njenim nepomičnim tijelom, a taj je urlik privukao sve stanare kuće koji su se učas zgurali na vratima. Jasna je zgranuta stavila ruku na usta kako ne bi vrisnula, no brzo se pribrala i pograbila telefon. Sonja je sa zlobnim smiješkom virkala iza vrata, radujući se što se tako brzo i efikasno riješila svog najvećeg problema. No, onda je podigla pogled na svog brata, a osmijeh joj se zaledio na licu. Gledao ju je mrko dok mu je na licu jasno vidjela kako razmišlja o onome što je upravo vidio. To joj se nije sviđalo, o ne, nikako joj se nije sviđalo. Kad on tako gleda, netko uvijek strada.

***

Bližimo se kraju, ova je priča interludij između Prodane (preimenovana u Naručeni) i priče o jednom Rusu s veeeelikiiiimmmmm... šakama!