Mjesec dana kasnije

Tara je tog jutra zatražila razgovor s Damirom da ga obavijesti o svom otkazu. Danijel je prije dva tjedna otišao u Beč i čekao je da mu se pridruži. Silno joj je nedostajao, otkad je ono prespavala kod njega nisu se niti jedne noći razdvajali. A sad već dva tjedna nije dobila buđenje od kojeg bi cijeli dan bila vesela i poletna. I na koje ima ekskluzivnu pretplatu. Nasmijala se sama sebi.

- Dobre ste volje, kolegice. Lijepe misli? Da pogađam..., Fran joj je prišao sa svojim uobičajeno veselim izrazom lica. Na terenu je bio pravi kameleon - mogao se pretvoriti u što god treba, no tu u sjedištu bio je veseli duh cijele ekipe. Za njim će najviše žaliti.

- Pogađaj koliko te volja, nasmijala mu se.

- Idemo na kavu?

- Idem na razgovor kod šefa, može poslije toga.

Fran se namrštio: - Novi zadatak?

- Jok, coknula je jezikom. - Pričat ću ti čim završim s njim, namignula mu je i krenula do Damirovog ureda.

- Jedva čekam da svršiš, doviknuo joj je da su svi na katu čuli i glasno se smijući otplutao onim svojim ležernim korakom. Preko ramena mu je pokazala srednji prst prije nego što je ušla u Damirov ured.

- Šta je tako hitno, Tara?, Damir je bio uobičajeno mrk.

- Dajem otkaz.

Tako je naglo podigao glavu da se čudila što nije čula krc u vratu.

- Kakav sad otkaz? Otkud ti to?

- Normalan otkaz, kakav bi otkaz trebao biti?

- Ne dolazi u obzir, ti si mi najbolja agentica.

- Hvala na komplimentu.

- Što mogu učiniti da ostaneš?

- Ništa, šefe, odlučila sam. Dajem otkaz.

- I gdje ćeš?

- U Beč.

Sad mu se licem razvukao osmijeh.

- A takoooo... sad mi je sve jasno. Tom mamcu ne mogu konkurirati, osim... Bi li radila tamo u Interpolu?

- Hvala, ali ne hvala. Čeka me drugi posao, izvan policije.

- Pa Tara, u tom slučaju moram ti poželjeti sve najbolje, iako sam jako razočaran. Puno smo uložili u tvoju obuku i nisam se nadao tako brzom odustajanju.

Tari je porastao tlak.

- I ja sam puno uložila u ovaj posao i zato mislim da nisam nikome ništa dužna. Sad bih vas molila da pokrenete proceduru.

- Naravno, naravno, ne ljuti se. Moj je posao da te pokušam zadržati kako god znam. Govorio sam kao šef. Kao prijatelj, moram ti reći da si dobro odlučila. Ovaj posao jede ljude.

- Hvala, šefe.

- Molim. Idi do kadrovske, ja ću im u međuvremenu javiti da počnu pripremati papire. I sretno.

Ustao je od svog masivnog stola i čvrsto joj protresao ruku, a onda je malo zastao, nasmiješio se i privukao je u pravi medvjeđi zagrljaj.

- Bila mi je čast raditi s vama, kolegice.

- I meni s vama, šefe, uzvratila je Tara dok su joj se oči napunile suzama. Tek je sada shvatila da ostavlja jedan važan dio života, da ostavlja posao koji je bio sav njen svijet, a nije znala što je čeka u onom novom životu kojemu ide.

- Bit će sve u redu, mala. Uostalom, uvijek se možeš vratiti, potapšao ju je po leđima i odmaknuo se te vratio onaj strogi šefovski izraz.

- A sad izlazi, imam posla.

Tara se munjevito okrenula i otišla iz ureda. Nije vidjela kako se Damir iskreno smiješi. Pola sata kasnije veselo je cupkala hodnikom u potrazi za Franom. Našla ga je, a gdje drugdje, u pušioni.

- Sad može ona kava.

- Priznat ćeš mi zašto si tako vesela?

- Odlazim, rekla mu je kad su sjeli u kafić i naručili.

- Kuda?

- Idem u Beč.

- Sretnik, uzdahnuo je Fran. - Hoćeš li tamo glumiti gazdaricu ili ćeš nešto raditi?

- Vodit ću im odjel sigurnosti, znaš da ne mogu sjediti doma.

- Bravo curo, to je san većine agenata, ali tamo negdje nakon pedesete.

Tara se iskreno nasmijala.

- Onda su, dragi moj, već prestari za takav posao. Nije ti to više samo raspoređivanje zaštitara po ulazima.

- Znam, stara, znam. E pa, sretno ti bilo. Javi se koji put, nemoj zaboraviti nas jadnike ovdje.

- A ti se nemoj ni slučajno zaboraviti javiti kad naiđeš tamo.

Nazdravili su si kavama i srdačno se zagrlili na rastanku. Sad je na redu bio Goran. Ma neću ga ni zvati, odlučila je, ionako nisam dugo vidjela klince.

U Goranovoj vili sve je bilo tiho. Nije čula čak niti uobičajeno Jasnino lupkanje iz kuhinje, niti Goranov odsječan ton dok nekome daje naloge preko telefona. Prošla je kroz boravak na terasu pa u veliko dvorište, osvrtala se na sve strane i, kad ju je već počela loviti lagana panika, ugledala je pokret iza jednog ukrasnog grma. Marko! Kad ju je ugledao, stavio je prst na usta i nasmijao se. U tom je trenutku odnekud dotrčala Una i viknula: „Našla sam te". Nakon tog uzvika zaljuljale su se grane velike jabuke sa koje je na zemlju skočila Mira. Tara se kao namrštila i strogim glasom upitala: - Šta se ovdje događa?, dok su joj oči veselo svjetlucale.

- Skivamo se, važno je rekao Marko.

- I ja sam pobijedila, doviknula je Una.

- Ne, koliko sam ja vidjela, Mira je pobijedila.

- Uhhhh, opet, gunđao je Marko.

- Vidim da vam je jako zabavno. Gdje je Goran?

- Čuva Lenu, odgovorila je Mira, a Tara je zinula.

- Molim?

- Čuva Lenu u svom uredu.

Tara se nasmiješila, zavrtila glavom i krenula do Gorana.

- Hej buraz, prošaptala je.

- Hej, i on je šaptao.

- Vidim postao si dadilja.

Goran se nacerio i pokazao joj u kolica u kojima je Lena mirno spavala. Mira je provirila kroz vrata: - Uzet ću Lenu da možete razgovarati.

- Ostavi je, spava. Bit ćemo tihi.

- Tara, jeste za kavu, sok...?

- Miro, uzet ću sama, ne brini.

Čim je Mira otišla, Tara se uozbiljila i pogledala brata.

- Dala sam otkaz.

Osmijeh mu se razvukao licem: - Bravo, sis, napokon možeš raditi sa mnom.

Odmahnula je glavom: - Idem u Beč.

- Aha. A zašto?, pitao je nasmijan.

- Paaaa, tamo me čeka posao i još netko. Gle, viđat ćemo se, nije to na drugom kontinentu.

- Ko da smo se s ovim tvojim poslom često viđali. Samo naprijed, sretan sam zbog tebe.

- OK. Sad kad smo mene riješili, šta je s tobom? Ivona?

- Još je u pritvoru, osumnjičena za ubojstvo one narkomanke.

Tara se u sebi nasmijala. Zamišljala je svoju bahatu bivšu šogoricu u onim asketskim uvjetima koji su joj gora kazna od smrti. Neka, neka, pritvor može potrajati, istraga još traje, ako joj to ne ulije pameti u glavu neće ništa.

- Nekako si vesela zbog toga?, Goran nije odolio.

- Samo razmišljam kako će je to opametiti.

- Nadajmo se. Nego, jeste li išta otkrili o roditeljima djece s popisa?

- Ne pitaš za svu djecu, pitaš za jedno dijete. I ne, nismo ništa otkrili. Možda nikad i ne otkrijemo.

Goran je nezadovoljno stisnuo usne.

- Una je tvoja i gotovo. Ne čačkaj di ne treba, ozbiljno ga je upozorila.

- Znam, ali što jednog dana kad odraste...

- Kad odraste sama će odlučiti što i kako. Do tada, ti si joj tata.

- Fali joj mama.

- Ima Miru, koliko vidim odlično se slažu.

Goran se tajanstveno nasmiješio.

- Burazzz! Imaš mi nešto za reći?

I dalje se smiješio. Tara se nasmijala. - Shvaćam. Una i Marko će brzo dobiti mamu, priznaj.

- Možda, bio je tajanstven.

- Nemoj ti meni možda, nego se baci u akciju. A sad se odoh pakirati. Čujemo se.

Ustao je od stola i zagrlio svoju sestricu. Da sestricu! Bila je oduvijek jaka i samostalna, odlučna i svoja. I napokon je bila potpuno sretna. A uskoro će i on biti sretan.

***

Agenti po Europi obavili su preliminarne razgovore sa svih 116 parova sa onog popisa. Većina ljudi je odlučno negirala da imaju bilo kakve veze s kupovinom djece, a već nakon prvih takvih iskustava svima narednima su na razgovor dolazili sa sudskim nalozima za testiranje DNK. Tek kad bi im pokazali takav nalog, okretali su priču i govorili kako su dijete preuzeli od sirote maloljetne djevojke ili od nekih svojih daljnjih rođaka koji ga nisu mogli uzdržavati, a lagali su da je njihovo kako bi izbjegli kompliciranu birokratsku proceduru. Nitko se nije mogao sjetiti kako se zvala ta djevojka ili ti rođaci od kojih su uzeli dijete i nitko nije imao njihove kontakte.

Uglavnom su te bogate napuhane spodobe agentima prijetile svojim vezama po policiji, sudstvu, parlamentu, vladi... Uglavnom su se držali kao da ništa loše nisu napravili. Agenti bi nakon svakog takvog razgovora izlazili van odmahujući glavom uvijek se ispočetka čudeći koliko novac može ljude učiniti beskrupuloznima.

Paralelno s terenom, u nacionalnim sjedištima Interpola organizirali su stručne timove psihologa, pravnika i socijalnih radnika koji su morali procijeniti sve posljedice ako slučajevi dospiju na sud. Zaključak je bio očekivan: zataškati zbog djece! Ona su imala od nula do dvanaest godina i jednoglasna je procjena bila da bi objava kako su kupljena imala nesagledive posljedice na njihov život. Njihove „roditelje" trebalo bi sve redom dovesti pred sud, ali onda bi sve iscurilo. Pa je tim „roditeljima" umjesto toga ponuđeno da se ugovorima obavežu kako će izdašno financirati domove za nezbrinutu djecu. Svi do jednoga su prihvatili bez rasprave.

Sad je nastupila sljedeća faza: pronaći majke! I tu je nastao problem, jer je većina tih majki dobrovoljno sudjelovala u poslu. One na koje su naišli nisu niti godinama kasnije pokazivale kajanje niti želju da pronađu svoje dijete. Ali, bilo ih je nekoliko kojima su oči zasvijetlile na informaciju da su njihove bebe kod bogatih ljudi, no prijetnja da će, ako samo pokušaju ucjenjivati, odmah završiti u zatvoru, brzo im je ugasila takve ideje. Nisu otkrili niti jednu majku poput Mire, koja nije mogla prežaliti svoju bebu. Možda su takve nekada negdje okončale svoj život jer nisu imale za petama agenta da ih spasi. Nije bilo niti jedne prijave o nestaloj bebi koja bi imala veze s Maestrovom organizacijom.

On je i dalje bio u pritvoru. Pripremili su mu optužnicu za dilanje, za pokušaj ubojstva agentice, za utaju poreza... pa mu je i s tim prijetila dugogodišnja kazna koju neće lako izdržati. Ako je uopće izdrži.

Maestro je svega bio svjestan i zato je bio spreman izvući tešku artiljeriju. Zaprijetio je objavom popisa ako ga ne oslobode. Na to su mu se samo nasmijali. Sve kopije tog popisa bile su dobro spremljene, otkrili su i onaj Maestrov tajni bunker za koji je mislio da ga nitko nikad neće provaliti. Svi su vjerovali kako je ta grozna istraga napokon završena, a crna istina duboko pokopana.

***

Evo, priča je navalila da ode od mene, pa sam je odlučila pustiti. To jest, prepustiti vama. Pazite je i mazite ako mislite da zaslužuje, ali joj i dajte po prstima ako mislite da treba ;)

 Završeno 1. 3. 2019.