Uvijek ostavljam poruku na kraju poglavlja, ali ovog puta vas moram upozoriti na početku. Kraj poglavlja je tužan, plakala sam dok sam ga pisala. Pliiiiiz, nemojte me zbog toga baš jako mrziti, popravit ću u sljedećim poglavljima, obećajem

***

- Tara?, Danijel je napokon progovorio kad se osvijestio od iznenađenja koje je ušetalo u salon.

- Ja sam. Drago mi je da me se sjećaš, i dalje se zabavljala.

- Naravno da se sjećam, sad je i Danijel živnuo, što je potvrđivao njegov vreli pogled kojim ju je odmjerio od cipela do predivnih zelenih očiju. Namignula mu je i okrenula se Tomislavu:

- Gospodine Majer, ja sam Tara Latković. Vjerujem da znate tko sam.

- Drago mi je da se opet vidimo, nasmiješio se Tomislav dok su se rukovali. Jasno da se dobro sjećao brinete za kojom je Danijel slinio na njegovom vjenčanju.

- Sjećate me se? Mislila sam da ste gledali samo svoju suprugu, provocirala je.

- To je točno, ali morao sam ponekad pogledati i u svog kuma, a on je gledao vas, Tomislav se zabavljao. Tara se uozbiljila:

- Dobro, sad kad smo zaključili da se svi poznajemo, prijeđimo na posao. Ovdje su papiri, posegnula je u svoju tašku i pružila Danijelu fasciklu.

- Ovo je...?

- Sva potrebna dokumentacija za Lenu.

- Lena! Sunčevo svjetlo, sviđa mi se, nasmiješio se Danijel.

- Samo nismo upisali adresu, nismo znali gdje ćete s njom živjeti.

- U Beču?, rekao je nesigurno.

- Bolje bi bilo u Zagrebu.

Obojica su je zbunjeno pogledali.

- Imamo razloga vjerovati da su njeni pravi roditelji u Hrvatskoj, tajanstveno se nasmiješila.

- Znate tko su?, uključio se Tomislav povišenim tonom.

Tara je samo slegnula ramenima, a Tomislav je postajao ljut.

- Znate tko su joj roditelji i ništa niste učinili da je vratite njima?! Pa jeste vi normalni?! Šta mislite kako se oni osjećaju?

- Gospodine Majer, imamo svoje razloge i molim da se ne miješate u istragu.

- Za to je malo kasno, ne mislite li?, bijesno joj je uzvratio.

- Ne, nije. Mi vodimo ovu istragu i nećete je sad upropastiti, sada je i Tara povisila glas.

- Dajte se stišajte, šta je ovo?, oglasila se Marina s vrata. - Jedva smo je uspavale.

Zagledala se u novo lice u salonu.

- A vi ste?

- Tara, dadilja, drago mi je, gospođo Majer, Tara je trenutno prešla iz ljutitog u ljubazni mod, namontirala srdačan smiješak i živahno prišla Marini.

- Otkud znate tko sam ja?

- Bila sam na vašem vjenčanju. Predivno vjenčanje. I čestitam vam, Tara se i dalje topila od ljubaznosti.

- Ne sjećam vas se.

- Ne čudim se, bili ste poprilično zauzeti drugim stvarima.

- A s kim ste bili?, nastavila je Marina. Ništa u vezi s ovom ženom joj nije bilo jasno. Bila je nekako presigurna u sebe, prenasmiješena, preljubazna, prelijepa...

- Prijatelj od prijatelja me je poveo jer je u zadnji trenutak ostao bez svoje pratnje.

Iako se Tara i dalje ljubazno smiješila, bilo je očito da više ništa neće objašnjavati. Marina se namrštila i pogledala u Tomislava, koji joj je dao znak da prestane s ispitivanjem. Prišao joj je, zagrlio je i šapnuo na uho: Reći ću ti poslije, a onda ju je zvučno poljubio.

- Mislim da bih trebala početi raditi. Gdje je beba?, Tara se okrenula Marini.

- Pokazat ću vam.

Čim su žene otišle, Tomislav se zagledao u Danijela koji je vrtio glavom, još zbunjen Tarinom pojavom i zabrinut zbog svega.

- Stari, ne pitaj.

- Ne sviđa mi se sve ovo, uzdahnuo je Tomislav.

- Niti meni, ali šta je tu je. Za sada moramo svirati kako oni dirigiraju.

Dugo su pregovarali gdje će u Zagrebu smjestiti bebu. Tomislav je predlagao svoju kuću koja je ionako bila prazna jer je on preselio u susjednu, k ženi i sinu, no Danijel je bio neodlučan.

- Ne znam, stari, što ako će nas ovi majmuni pratiti? Ne bih htio ugroziti i vas.

- Tvoj stan je težak za čuvanje. U centru je, stara zgrada, nema parkinga za zaštitare, puno je ljudi koje ne možeš kontrolirati, ako nešto bude ne možete brzo pobjeći..., nabrajao je Tomislav.

- Tu si u pravu. Gore na Pantovčaku je ipak lakše...

- Osim toga, nastavio je Tomislav, kuće su jedna do druge i obje će biti pod zaštitom. Ugradit ćemo i dodatne alarme. Mislim da je to najbolje rješenje.

Danijel se nevoljko složio s njim.

- Ljuti me što im je ova beba izgleda mamac, a onda i svi mi s njom, uzrujano je rekao prijatelju.

- Ne izgleda, nego je tako. Beba i mi smo mamac, ali ako sve bude dobro odigrano, brzo će ih poloviti. Uostalom, mi smo se naučili dobro štititi, govorio je Tomislav i tako tješio i sebe i prijatelja.

Dok su dogovarali detalje o dodatnoj sigurnosti, Marina i Barbara vratile su se u salon.

- Dadilja je prilično spretna s malom, vidi se da ima iskustva, veselo je rekla Marina.

Danijel je na to naglo podigao glavu. Nije moguće da je udata i da ima dijete? Ma ne, pa ne bi onda provela onu ludu noć s njim. Ili bi? Nekim ženama brak nije prepreka da uživaju s kim god požele. Zar je moguće da se prevario? Djelovala mu je kao vesela i otvorena cura, ali nije pomislio da je prevarantica. Ma budalo, nisi pomislio niti da je agentica, prekorio je samog sebe. Možda sam joj bio samo posao? Duboko je uzdahnuo i nabio ruke u džepove. Ostao je zamišljen u salonu, dok su Marina i Tomislav otišli gore u sobu.

- Pričaj, rekla je čim su zatvorili vrata, a ona se ispružila na krevetu.

- Žena je agentica Interpola, bit će dadilja Leni.

- Lena? Lijepo ime. Sunčevo svjetlo!, uzdahnula je, ali se brzo namrštila: - Zašto joj agentica mora biti dadilja?

- Zato što je i dalje ugrožena. Dakle..., prepričao joj je što je čuo od Danijela o naručenoj djeci i ucjenjivanju bogatih.

- O bože, mislila sam da takve stvari postoje samo u filmovima.

- Draga moja, stvarnost je često puno gora od filmova. Ali ti nemaš razloga za brigu, sigurna si, legao je uz nju i zagrlio je.

Teško je uzdahnula.

- Hoćemo li do kraja života morati imati zaštitu?

- Nadam se da ne, ljubavi. Ali moraš znati da ću učiniti sve na ovom svijetu da vas zaštitim, prošaptao je dok ju je počinjao ljubiti.

- Heeej, ne izazivaj mi hormone, zbog onoga jučer moram prvo pitati svog ginekologa jel smijemo, promrmljala mu je uz vrat.

Tomislav se zahihotao i počeo uvlačiti ruku pod njezinu majicu: - Ima raznih načina da tvoji hormoni budu sretni i zadovoljni.

***

Sutradan su se pripremili za povratak u Zagreb.

- Gospođo Haller, s vama će ostati dvojica zaštitara, govorio je Tomislav svojoj bivšoj punici.

- Ali zašto?

- Za svaki slučaj. Ne vjerujem da će vas netko više uznemiravati, ali bolje je spriječiti. Ovdje su kontakti od njihovih šefova, ovo je broj za hitan slučaj, a tipke za alarm znate gdje su.

Pružio joj je vizitku, rukovao se s njom i krenuo van. Ostali su već bili u limuzini koja će ih odvesti na aerodrom gdje ih je čekao kompanijski avion. Za njima je krenuo još jedan auto, obična neupadljiva toyota, koja je ispod klasične linije i dosadne sive boje skrivala zvijer od motora i razna james bondovska čudesa. Tara je neprimjetno klimnula dvojici u tom autu kad su prolazili pored njih, a onda se opet posvetila maloj Leni.

***

Nakon povratka kući, Mira je cijeli dan i cijelu noć provela u svom sobičku gledajući izgubljeno u strop. Sa dna stepenica je doprla neka buka i lom, a onda je čula teške korake, uzdisanje i psovke. Vrata su tresnula u ormar.

- Flundra jena, povikala je njezina raščupana majka već s vrata. - Susedi su mi rekli da si došla. Kaj ja to moram od suseda čuti? Materi se ne javiš, sam dojdeš kak tat*, sad je već urlala.

Mira ju je jedva pogledala i onda bezvoljno prošaptala: - Spavala si kad sam došla.

- Je, kad sve moram sama delati. Di si bila, ha? S kim si se kurvala? Si bar donesla nekakve novce?

Mira je šutjela, a majka je nastavila: - Nisi, vidim. Dobro je da nisi još i fačuka donesla. Sad se digni i odi nekaj delati, okrenula se i gunđajući pošla niz stepenice. Mira je nevoljko ustala, znala je da mora jer će ova doći opet i onda slijede batine. Ma nije ih se više bojala, nikakve batine nisu mogle boljeti kao ovaj bol koji je nosila u sebi, ali nije htjela slušati to urlanje.

- Očisti to pa ojdi k Štefu, morti* te primi opet, rekla joj je majka i pokazala svinjac u kuhinji pa je odgegala do svoje sobe, usput pokupivši sa stola napola praznu bocu.

Tri sata kasnije Mira je pognute glave ušla u istu onu smrdljivu birtiju iz koje je one noći oteta.

- Kaj očeš?, grubo je pitao, a da je nije ni pogledao.

- Jel se mogu vratiti na posao?

- Je, kak ne, sam sem tebe čekal.

- Dobro, oprostite, okrenula se da izađe.

- Čekaj, povikao je. - Ak buš delala jen teden brez plače se moreš vratiti.

- Dobro.

- Dojdi navečer.

Klimnula je i izašla.

Bila joj je to treća večer kako je opet radila kod Štefa. Ništa se nije promijenilo u skoro godinu dana koliko je nije bilo. Ista preglasna muzika, isti pijani likovi iz okoline, iste priče, ista prljavština, isti smrad... Bezvoljno je teglila onu istu kantu, krpu i sanitar do muškog WC-a, na isti način kao i uvijek laktom je stisnula kvaku, a ramenom gurnula vrata. I onda su do nje doprli isti onakvi zvuci kao i prije godinu dana, s istog mjesta na desnoj strani. Sve do zadnje sitnice bilo je deja vu: isti visoki plavokosi tip ritmično je zabijao svojim golim dupetom u raščupanu crnku koja je uzdisala i poticala ga da ubrza. Mira je zaprepašteno dahnula: Beli! Ovaj je podigao glavu i razrogačio oči kad ju je ugledao u onom istom ogledalu. Stao je, izvukao se iz crnke i ljutito se okrenuo Miri: - Šta ti tu radiš? Ko te pustio?

Ona je, baš kao i onaj put prije godinu dana, samo nemoćno stajala i gledala u njega, onda se počela tresti, a oči su joj se ispunile suzama koje su u potocima potekle licem. Nije mogla reći ni riječ. Crnka je opet krenula škripati svoju staru pjesmu „Beliiii, srceeee, nismo gotovi, dođiiii" i povlačiti crvenim noktima po njegovoj ruci. On ju je opet, kao i onda, nervozno otresao, zakopčao se, odmjerio Miru i izjurio van. Na šanku je uzviknuo: Daj dupli, odma!

Crnka je zarežala: - Kurvo jedna, mislila si da je tvoj, ha? Opet si nam uništila večer, opet si sve uništila, vrisnula je na Miru, skočila s umivaonika i lupila joj šamar.

- Kurva si, ko i tvoja mater. Di ti je fačuk, ha?, govorila je dok je tresla nepomičnu krhku plavušu, a onda je iz njenog grla izašao avetinjski smijeh: - Hahahaha, nisi ni fačuka mogla donesti doma. Hahahaha, glupača nesposobna, glupača, smijala se kao poludjela dok je izlazila iz WC-a.

Miri su stvari popadale iz ruku. Zatreptala je, obrisala suze, duboko udahnula i krenula van. Kao zombi je prolazila kroz prepunu birtiju, sudarala se s pijancima, spoticala na stolce, usput srušila poneku čašu, ali ništa od toga nije vidjela niti osjetila. Gazda se derao za njom: - Kam ti sad ideš? Vrni se sim, vrag te dal, gleč kaj delaš. Me čuješ?

Nije ga čula. Povukla je vrata i otišla u noć. Noge su je same vodile do onog mjesta na njezinoj rijeci tješiteljici. Znala je točno što mora učiniti. Nije joj više bilo hladno, nije više plakala, nije bila tužna... Smiješila se dok je pogled uperila prema zvijezdama. Išla je svojoj bebi.

- Zlato moje, evo mame, prošaptala je i poletjela s ograde mosta.

***

* tat = lopov

* morti = možda